Luka Oman predsjednik je udruge Prijatelji životinja, koja je u dvadeset godina djelovanja stasala u najugledniju organizaciju za zaštitu životinja i promicanje prehrane bez mesa u Hrvatskoj.

VIDEO: Nakon šest minuta upitat ćete se jesmo li ljudi

U intervjuu Lupigi, taj 48-godišnji aktivist pripovijeda kako je i zašto postao zaštitnik životinja, izlaže djelatnost udruge, te objašnjava višestruke uzročno-posljedične veze zaštite životinja s klimatskom krizom i uništavanjem bioraznolikosti, kojima iz dana u dan svjedočimo sve očitije.

"Sve je više iskrenog aktivizma i sve više ljudi koji cijene takvu dosljednost" - Luka Oman (FOTO: Privatni album)

Molim vas, predstavite se čitateljima Lupige. Kako ste postali aktivist za zaštitu životinja, još u vrijeme kada se time u Hrvatskoj nitko nije bavio? Koji su vas razlozi naveli na to?

- Sve je krenulo tako što sam se silom prilika preselio na selo i tamo upoznao sudbinu životinja koje završavaju zaklane. Nisam se mogao pomiriti s tom okrutnošću i nepravdom, pa sam ih prestao jesti. Nisam želio sudjelovati u potpuno nepotrebnom nanošenju boli i patnje bićima koja osjećaju bol jednako kao i mi i koja imaju pravo na život bez porobljavanja. Do mene je dolazilo sve više informacija te, šokiran nevjerojatno velikom razinom okrutnosti ljudi prema životinjama, javila mi se potreba da učinim više od samog osobnog nesudjelovanja u nanošenju boli i smrti životinjama. Htio sam da ona u potpunosti prestane, htio sam da i drugi dobiju informacije koje ja imam, da promisle o svemu o čemu sam i ja promislio, da što više ljudi počne donositi odluke koje će biti pozitivne, koje će uzimati u obzir i potrebe drugih bića. Dodatno su me na to potaknula saznanja koliko je naš loš odnos prema životinjama povezan s narušavanjem ljudske dobrobiti i opstanka cijeloga planeta.

Prisjetite se osnivanja Prijatelja životinja. Udruga je nedavno obilježila dvadeset godina djelovanja. Ne sumnjam da ste doživjeli svakakvih poniženja. U engleskom je skovan posprdni, čak kriminalizirajući termin "ekoterorist". Prvi put, mislim, upotrijebljen je za kapetana Paula Watsona, zaštitnika morskih životinja, suosnivača Greenpeacea i utemeljitelja „Sea shepherd conservation society“. Poznajete li Watsonov rad? Jesu li i vas zvali ekoteroristima?

- Krenuti od nule i stvoriti nešto nikada nije lako. Ni sada nije lako, no počeci su zaista bili teški. Trpjeli smo razne pogrdne izraze i poniženja, no s druge strane, naša dosljednost i upornost dobila je i poštovanje onih koji su razumjeli da se borimo za opće dobro. Paul Watson promovira ono što je najbolje za more i morske životinje, a to je da ih se ne lovi i ne jede, te je i sam vegan. Kada pokušava skrenuti pozornost na kitove i poziva ljude da se barem založe za zabranu kitolova, ne podilazi im eufemizmima o „održivom ribolovu”. Sve je više takvog iskrenog aktivizma i sve više ljudi koji cijene takvu dosljednost.

Usprkos svemu, impresivan je napredak koji su Prijatelji životinja postigli. Kako biste opisali općeniti odnos prema životinjama u Hrvatskoj početkom dvijetisućitih, kada ste osnovali udrugu, i danas?

- Svaki trud i žrtva su se isplatili. I da nisu, mi bismo se jednako borili, no napredak se vidi. Ljudi podržavaju pokret za prava životinja i veganstvo. Ako i sami nisu dio njega, nastoje saznati više i barem djelomično biti podrška, što je značajan pomak. Sve više ljudi razumije da životinje nisu i ne bi trebale biti biološki strojevi, hodajuće kobasice, cipele ili sirevi, da nisu tu da bismo ih iskorištavali zbog hrane, odjeće ili zabave. Mnogi prihvaćaju da nema razlike između psa, krave, mačke ili ovce, da je izbor na nama koje ćemo životinje poštovati, a koje klati u klaonicama. Važno je da su informacije o masovnom ugnjetavanju životinja dostupne i da ih sve više ljudi želi biti svjesno, a ne živjeti u kolektivnom uvjerenju da hamburgeri rastu na drveću. Mijenjaju se i zakonske odredbe. Zabranjen je uzgoj životinja za krzno uz većinsku podršku stanovništva, a jednako velika podrška je i zabrani držanja pasa na lancu. Ljudi žele pozitivne promjene i mi ćemo se u njihovo ime za njih boriti. 

Premda je dosta toga postignuto, duboko ukorijenjeni antropocentrizam nije uzdrman, naročito ne u Hrvatskoj. U tom smislu, držanje životinja za kućne ljubimce može se promatrati kao licemjeran, narcistički običaj, sličan pravljenju razlika među ljudima: jedne tetošimo, druge preziremo, pa i ubijamo. Kako vi to promatrate? Kako objašnjavate to što ljudi koji zasigurno poštuju i vole životinje, ne uspijevaju spoznati da bi bilo logično poštovati sve, a ne samo neke životinje - baš kao i za ljude?

- Još je dug i težak put pred nama, ne samo pred našom udrugom već pred ljudima općenito. Smatram da se svi ljudi rađaju s empatijom i osjećajem za pravdu koji im ne dopuštaju da rade razliku između ljudi, pa tako ni između životinja. Odrastanjem počinjemo prihvaćati neke stvari kao normalne, iako su daleko od toga, i iako im se duboko u sebi protivimo. Često ih ljudi niti nisu svjesni, ili ih ne žele biti svjesni. Mnogi za sebe govore da vole životinje, da ni mrava ne bi zgazili, a pritom jedu meso, sir i jaja, nose kožnate cipele, posjećuju zoološke vrtove ... Informiranje i osvještavanje je najvažnije i najteže jer tu ljudi pružaju najveći otpor, ne žele se mijenjati ni pod koju cijenu, čak i kada je to bolje za njih. Ne žele prodrmati svoj sustav vjerovanja, iako bi živjeli znatno više u skladu sa svojim razumom i osjećajima. Zato naš rad često izaziva i netrpeljivost, čak i agresivnost kod nekih, no to je dio svakog pokreta, pa tako i pokreta za prava životinja i okoliša.

Prijatelji životinja u prosvjednoj akciji pred Saborom (FOTO: Privatni album)

Nije međutim riječ samo o moralu: danas sve većem broju ljudi postaje jasno da ni ljudska vrsta neće preživjeti bez poštovanja i čuvanja univerzalne međuovisnosti na planetu. Bioraznolikost u tome je jedna od ključnih karika. Je li javnost u Hrvatskoj svjesna što bi uistinu zahtijevala ta česta fraza: čuvanje bioraznolikosti? Kako biste vi to objasnili?

- Nažalost, nisu svjesni koliko je za nas ljude iznimno pogubno sve što radimo životinjama. Često ljudi nisu svjesni da se radi o više od 100 milijardi životinja godišnje koje se uzgajaju najviše za hranu, pa onda i za kožu, krzno i u druge svrhe. Nisu svjesni da je to golema brojka koja ne pokazuje samo čisti genocid i nevjerojatnu količinu strašnog nasilja nego i iznimno ugrožavajući utjecaj na prirodne resurse te očuvanja dostupne hrane i pitke vode. Iskorištavanje tolikoga broja životinja masovno zagađuje tlo, vodu i zrak i izravno utječe na izumiranje divljih vrsta i gubitak bioraznolikosti, glad u svijetu i klimatske promjene, i to u većoj mjeri nego sav promet. Ljudi, primjerice, nisu svjesni da se prašume krče zbog stočarstva, da se antibiotici većinski koriste u intenzivnom uzgoju životinja, a ne zbog liječenja. Misle i da oceani i mora nisu ugroženi, a sada smo već uništili većinski dio tog svijeta o kojemu ovisimo, a na koji nemamo nikakvo pravo. Područja koja su bila podvodne prašume sada su nepregledne podvodne pustinje. Razaranje se nastavlja, vremena je malo za spas, a sve počinje od našeg odnosa prema životinjama. 

Vegetarijanstvo i veganstvo još je jedna od važnih karika u očuvanju našeg svijeta. Svjedoci smo svojevrsne eksplozije popularnosti veganstva, naročito na Zapadu. A opet, mesna i mliječna industrija netaknute su. Zašto?

- Smatramo veganstvo iznimno moćnim alatom za konkretne korake prema suosjećajnijem, zdravijem i održivijem društvu. Trenutačno raste broj vegana, kao i ljudi koji shvaćaju da je veganska hrana namijenjena svima pa ju biraju što više. S druge strane, zbog ogromnih subvencija, reklama i, na kraju, potražnje životinjsko meso, mlijeko i jaja nikada nisu bili dostupniji te se jedu nekoliko puta više nego prije trideset godina. Ljudi nisu svjesni koliko mnogo namirnica životinjskog podrijetla jedu, da niti jedan obrok tjedno ne pojedu da je potpuno biljnog podrijetla, iako se ne tako davno meso jelo jednom tjedno, pa i rjeđe. Mesna industrija je golema mašinerija kojoj se ne usudi ništa ni politika. Bilijarde eura troše se na održavanje neodrživog, nečega što ne samo životinje, već i nas, ljude i okoliš kakav poznajemo, odvlači u propast. Dokazana kancerogenost crvenoga mesa i jednako tako dokazan enormni utjecaj na klimatske promjene ne zaustavljaju mašineriju smrti. Ipak, pojedinci imaju moć napraviti promjenu – počevši od sebe, promijenit će i svijet.

Vaša je udruga objavila prijevod poznate knjige "Vječna Treblinka". O masovnom uzgoju životinja za meso pisao je i Yuval Noah Harari, nazivajući ga najvećim zločinom u povijesti svijeta. Zašto se takve spoznaje tako teško šire? Zašto im je odjek toliko slab?

- Živimo u karnizmu gdje se svakodnevni zločini prema životinjama nastoje prikazati kao nešto normalno i potrebno. Profit je na prvome mjestu, a opće dobro se zanemaruje. Čak se i za sulude okrutnosti poput ubijanja tek rođenih muških pilića nađu opravdanja u neisplativosti. Sve je upakirano u frazu „to tako mora biti”, koju nam ponavljaju od djetinjstva. Samo najhrabriji odupiru se životarenju i odluče živjeti punim plućima, odnosno drukčije, odgovornije, po principu „živi i pusti druge živjeti”. Specizam, kao diskriminacija na osnovu vrste, korijene pronalazi u ostalim „izmima”, u opravdanju diskriminacije različitih zbog osobnih interesa. Zato ništa neće donijeti veću pozitivnu revoluciju od prihvaćanja da životinje imaju pravo na život bez iskorištavanja od strane čovjeka. Ne trebamo robove bilo koje vrste, njihovo oslobođenje bit će i naše.

Trebaju li vegetarijanci i vegani biti zabrinuti biljnom hranom iz masovne i GMO industrijske proizvodnje? Bi li globalno odustajanje od mesa oslobodilo dovoljno obradive zemlje za uzgoj dostatnih količina tradicionalno uzgojene zdrave biljne hrane?

- Ljudi koji još uvijek jedu životinjsko meso i mlijeko te jaja trebaju, uz mnogo toga, biti zabrinuti i zbog GMO-a. Naime, upravo je hrana kojom se tove životinje, poput kukuruza, genetički modificirana. Primjerice, gotovo sva soja koja je genetički modificirana iskorištava se u stočarstvu. Također, mesni proizvodi sadrže genetički modificiranu soju. S druge strane, veganski proizvodi ne sadrže GMO. Još važnije je naglasiti da ako težimo ekološkoj proizvodnji hrane, to je moguće za sve samo ako se odreknemo uzgoja životinja. Naime, to je jedini način da oslobodimo dovoljno obradivih površina i da uzgajamo hranu bez potrebe forsiranja prinosa. Uzgoj biljne hrane samo za ljude oslobodio bi ogromne količine prirodnih resursa te bi nestala potreba za pesticidima i genetskom modifikacijom. Kada govorimo o životinjama u uzgoju, tragedija postaje sve veća jer i bez GMO-a, samim križanjem, već su umjetno stvorene jedinke čije meso buja brže nego što njihove kosti to mogu podnijeti, a njihova iscrpljena tijela pod upalama dolaze do klaonica. Kravama se uzima i više od 50 litara mlijeka dnevno, dok u prirodi krava za svoje tele proizvodi tri do pet litara mlijeka dnevno. Daleko je to od ičega prirodnog, iako se i bez toga pijenje mlijeka druge životinjske vrste, i to u odrasloj dobi, ne može nazvati prirodnim. Genetičkom modifikacijom životinja monstruoznost naših postupaka postaje još gora i svakako se odražava i na nas. S druge strane, u trgovinama je sve više dostupno biljno meso, najčešće na bazi proteina graška, koje svojim okusom, mirisom i strukturom vrlo vjerno imitira životinjsko meso, a nutritivno je i prema količini bjelančevina superiornije. Čak uz pomoć soka cikle i krvari dok se peče. Biljnih mlijeka, vrhnja i sireva ima sve više vrsta i neka su nevjerojatno slična okusu proizvoda od kravljega mlijeka, ali bez niza loših sastojaka koji se u njima nalaze. Najavljuje se i kultivirano meso koje nema veze s GMO-om, već se radi o izravnom uzgoju u laboratorijima životinjskih stanica iz stanične kulture na čistoj biljnoj osnovi. Tako će i oni koji baš žele jesti životinjsko meso to moći bez ubijanja životinja i jedinoga nam planeta. Meso uzgojeno u kulturi stanica moglo bi imati financijske i zdravstvene prednosti te prednosti u zaštiti okoliša i dobrobiti životinja, pridonijeti smanjenju emisija stakleničkih plinova, a i zadovoljilo bi globalnu potražnju za okusom mesa. Prema istraživačima sa Sveučilišta u Oxfordu, barem trećina smrti može izbjeći ako se iz prehrane izbaci meso, dok globalni prelazak na prehranu koja se manje oslanja na meso, a više na voće i povrće, do 2050. godine može spasiti do osam milijuna života, smanjiti emisije stakleničkih plinova za 67 posto i dovesti do ušteda do 31 trilijun američkih dolara od izbjegnutih šteta zbog klimatskih promjena i troškova javnoga zdravstva. Budućnost će biti veganska, no bitno je što prije naš genocidni odnos prema životinjama ostaviti u prošlosti. Svatko od nas to može i treba učiniti odmah, zbog njih, zbog sebe, zbog drugih, zbog opstanka, zato što je to ispravno i pravedno. Stoga preporučujemo, kao prehranu budućnosti, raznovrsnu vegansku prehranu bogatu voćem, povrćem, žitaricama, mahunarkama, orašastim proizvodima i sjemenkama.

"Mi smo usred klimatskog kolapsa" (FOTO: Privatni album)

Hrvatska je tradicionalno konzervativna i desničarska zemlja, ali opet, čini se da je vlada Andreja Plenkovića učinila neke važne pomake prema zelenim politikama: Ministarstvo gospodarstva uvelo je Upravu za klimatske aktivnosti, a i Vi ste osobno 2018. godine postali savjetnik ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića. U međuvremenu je taj gospodin osumnjičen za korupciju pa je odletio s položaja. Jeste li još uvijek savjetnik, i što na tom položaju radite?

- Bio sam posebni savjetnik za zaštitu životinja ministra poljoprivrede i ovu nepolitičku funkciju obavljao sam dajući sve od sebe da utječem da se dogode određene pozitivne promjene. Neke su se i dogodile, no sve ide previše sporo, naročito za one koji ovise o tim promjenama. Primjerice, za pse na lancu, koji mogu i umrijeti na njemu prije nego što dočekaju spas u obliku konkretne zakonske zabrane takvog fizičkog i psihičkog zlostavljanja životinja. Istina je da je u Saboru još pretprošle godine proglašena i Niskougljična strategija i da u njoj jasno piše da treba promovirati proizvodnju biljne hrane i konzumaciju biljnih proizvoda, no nekako se osjećamo jako usamljeni u toj važnoj misiji.

Zašto hrvatska Vlada, recimo, ne pokrene masovnu kampanju za prelazak na veganstvo, kao što je pokrenula masovnu kampanju prelaska s kune na euro? 

- To je logično za očekivati jer time bi se doslovno spasilo mnoštvo nepotrebno ubijenih životinja i nepotrebno uništenog okoliša, očuvala pitka voda i prirodni resursi za buduće generacije te spriječili mnogi infarkti i druge bolesti koji uzrokuju prerane smrti ljudi. No logično nije uvijek i politički ispravno s obzirom na to da interesni lobiji imaju novac i moć, čime lako utječu na one koji se krenu zalagati samo za opće dobro. Osim toga, i političari su samo ljudi koji nemaju sve informacije koje imaju aktivisti, a zato često nisu ni svjesni posljedica nedjelovanja. Misle da nije tako strašno i potrebno, da ima vremena, a njega je odavno ponestalo i da, strašno je, zaista strašno.

Uz dužno poštovanje prema dobrim namjerama ekoloških aktivista koji se prihvaćaju poslova u vladi, dojam je da nije postignuto mnogo. Koristi li vas Vlada kao Potemkinova sela? 

- Naš rad je javan i nezavisan, ne miješamo se u politiku, ali jasno dajemo do znanja što želimo od bilo koga na vlasti. To su konkretni pomaci koji će se osjetiti, hrabre odluke koje će ostati zabilježene u povijesti i koje ne moraju nužno biti popraćene „pljeskom”.

Dovodi nas to do vječne aktivističke dileme: djelovati izvan i protiv sustava, ili ga mijenjati iznutra. Imate oba iskustva. Što biste odgovorili? 

- Najvažnije je djelovati na sustav, poticati sve u sustavu da se pokrenu. Sustav uvijek nastoji objasniti što se sve i zašto ne može. Mi smo tu da to promijenimo, da se razmišlja što se, i kako, i sada, odmah, može napraviti. 

Ekološki pokret postao je globalan: Greta Thunberg, „Fridays for future“, inicijative UN-a, COP-ovi, „Extinction Rebellion“, Greenpeace, WWF, tisuće organizacija ... A od svega toga jedva išta, klima je u kaosu. Mnogi tvrde da smo usred klimatskog kolapsa. Što vi mislite?

- Definitivno smo usred klimatskog kolapsa! Dobro je da je pokret globalan i povezan – suradnja između organizacija i zajednički pritisak jako su važni. Loše je što je odaziv na sve to ponižavajuće premali. Odnos „što ti aktivisti opet žele” mora se promijeniti u: „što nam aktivisti uporno poručuju i što vezano za to sada možemo učiniti”. Prošlo je odavno „pet do 12”! Vrijeme je da ljudi shvate da su borba za životinje i borba za okoliš zapravo borba za opstanak te da ne postoje mi i oni, već da je sve povezano i da krojeći sudbinu sebi činimo to i mnogim nedužnim bićima s kojima dijelimo ovaj iscrpljeni planet.

Zasad je dojam da se neće mnogo promijeniti, pa i po cijenu strašnih, masovnih meteoroloških, gospodarskih i političkih tragedija. Mnogi tvrde da smo u "klimatskom ratu". Hoće reći da su moćnici koji uništavaju uvjete za život spremni i nasiljem braniti svoja bogatstva i privilegije, a to se i potvrđuje, ubijanjem klimatskih aktivista diljem svijeta. Kako samome sebi objašnjavate taj fatalni i tragični paradoks - da ljudska vrsta samoj sebi uništava uvjete za život?

- Planet će preživjeti, no pitanje je hoćemo li mi i koga ćemo sve odnijeti sa sobom u propast. Da dođu vanzemaljci i rade našoj vrsti stvari koje mi radimo drugim životinjskim vrstama na ovome planetu, to bi se nazvalo neviđenim genocidom. Jaki smo onoliko koliko cijenimo, poštujemo i štitimo najslabije; koliko razumijemo raznolikost i uočavamo povezanost; onoliko koliko možemo dati, a ne koliko možemo uzeti. Trenutačno, naš kolektivni sklop razmišljanja daleko je od biocentrizma – sve se svodi na to što se može iskoristiti, i to do granice samouništenja. No tu smo da budemo pozitivni, da imamo nadu čak i kad se nemamo čemu nadati, da uporno vjerujemo u svakog pojedinca i cijeli ljudski rod da će krenuti putem pravednosti, razuma, osjećaja i pravde za sva bića.

Muči li vas ekološka anksioznost? Nema više snijega; nestaju godišnja doba; stvara se "lažna jesen" i "drugo proljeće"; izumiru kukci, nestaju životinje; zemlja postaje jalova; ljudi ostaju bez domova i zemlje ... Znaci kataklizme. Kako se nosite s tim?

- Aktivisti za prava životinja nose se s teškom spoznajom da današnja prosječna klaonica zakolje nekoliko desetaka tisuća životinja dnevno, da potoci krvi nevinih bića teku iz tih ljudskih tvorevina okrutnosti. Pokusi na životinjama, farme krzna, cirkusi i zoološki vrtovi i mnogi drugi izvori okrutnosti, boli patnje i smrti prožimaju svakoga tko progleda i nije zaista lako. A onda na sve to dolazi spoznaja o uništavanju tla, vode i zraka, nezaustavljivoj kataklizmi uzrokovanoj uzgojem živih bića pretvorenih u robove čije meso i izlučevine proždiremo bez milosti i bez osvrtanja na silne antibiotike, pesticide, hormone i bolesti. Naravno, tu je i spoznaja da, ubijajući životinje, ubijamo šume i mora i sav život u njima, ubijamo sami sebe, polako, uz mnogo patnje. Uz to idu i fosilna goriva i sve zajedno zamotano u puno plastike. E, pa nije lako ostati zdrav i pozitivan, no nema nam druge, već cijeniti svaki korak i svakog pojedinca. I onda tražiti još malo, biti strpljiv, ponavljati činjenice, odgovarati na pitanja, skupiti snage kako bismo mogli ohrabriti druge da nam se pridruže u zajedničkoj borbi za opstanak. Otkud krenuti? Od početka, od osnovnih informacija tko smo i što smo. Dopustiti sebi poniznost – da smo samo jedna od mnogih životinjskih vrsta koje su sve jednako vrijedne i bitne i imaju svoju vlastitu svrhu života i trebaju ovaj planet. Otvoriti um i sagledati što možemo napraviti. Učiti, čitati knjige i gledati dokumentarne filmove, proučiti edukativne članke, shvatiti da imamo izbor i da možemo odabrati život.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album