VIKTOR IVANČIĆ: Jebo zastavu

Viktor Ivančić/Novosti

26. rujna 2021.

VIKTOR IVANČIĆ: Jebo zastavu

U uvodniku Privrednika, koji je objavljen kao prilog u prošlome broju Novosti, Olivera Radović je pod naslovom "Zastava" svesrdno podržala apel Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, da se složno i pompozno proslavi novoustanovljeni "Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave" (15. septembra), te pozdravila "pozivanje svih Srba, ma gde živeli, da se pridruže obeležavanju praznika", tako što će istaknuti nacionalne zastave na prozore, balkone, krovove, bandere, retrovizore i slično.

Javnosti u "državama bivše Jugoslavije" zbog takve slavljeničke navade nikako ne bi trebale biti uznemirene, smatra Olivera Radović – inače glavna urednica portala Srpskog privrednog društva Privrednik – nikome ta kolektivna demonstracija privrženosti ne bi smjela smetati, niti itko normalan ima razloga da to shvati kao provokaciju, "kao da je nedajbože reč o paljenju tuđih, a ne o skidanju prašine i iznošenju iz podruma zaborava svoje sopstvene, po svakom redu i zakonu primerene trobojke".

Pretežni dio teksta nije vrijedan osvrta, ali sam njegov kraj – u kojem autorica postavlja jedno "jednostavno pitanje", i to u slavodobitnome tonu, kao da se niječni odgovor na isporučeni upit podrazumijeva, barem kod onih koje ćemo smatrati "normalnima" – ipak privlači pažnju. A glasi ovako:

"Sve rasprave na ovu temu mogu se svesti na jednostavno pitanje: Da li je poštovanje zastave i nacionalnih obeležja jednako nacionalizmu? U bilo kojoj balkanskoj državi i u bilo kom univerzumu. Bez 'ali'."

Oliveru Radović najbolje je odmah suočiti s jednostavnim odgovorom: da, svako je "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja jednako nacionalizmu"! Bez "ali", u bilo kojoj državi na Balkanu i u bilo kojem "univerzumu". Štoviše, jedini operativni smisao nacionalističke ideologije jest da iznudi "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja". Nacionalizam, kao "lijepak zajednice", zapravo i ne čini ništa drugo osim što zadaje, verificira i utjeruje u kosti "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja".

Ukoliko je pak autorici potvrdan odgovor na njeno jednostavno pitanje nezamisliv, ukoliko ona drži da puko "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja" ne može imati nikakve veze s nacionalizmom – a očito je tako, jer je pitanje i postavila radi toga da ona nadražena javna mnijenja u "državama bivše Jugoslavije" prokaže u njihovu apsurdu – to je samo znak da je nacionalistička ideologija polučila očekivane rezultate i ispunila svoju svrhu, naime raširila uvjerenje kako je "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja" nešto prirodno i samorazumljivo, nešto što ima činiti rutinu naše svakodnevice, te ne može biti "jednako nacionalizmu".

Na žalost Olivere Radović, nema ničega prirodnog u "poštovanju zastave i nacionalnih obeležja". Tu je ama baš sve umjetno. Iskazivati pijetet (ili gajiti neke suptilnije osjećaje) prema trobojnoj krpi, makar ona bila ukrašena kakvim dvoglavim kičem, ili pokorno ustajati na zvuke himne, čak je prilično bizarno i komično. Te životne prakse ne spadaju ni u kakve prirodne ljudske reakcije, niti su posljedice djelovanja nagona, osim ako i poslušnost ne svrstamo u nagon. U mom slučaju, recimo – što možda treba pripisati i poznim godinama – kada se postavi izbor između nečijih svježe opranih gaća koje se suše na balkonskome štriku i hrvatske zastave koja vijori na jarbolu, simpatije automatski lete prema gaćama. Neusporedivo ih više respektiram od svečano izvješena komada platna s privremenim dezenom.

Hoću reći: "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja" je ishod procesa pripitomljavanja i discipliniranja, procesa dresure i kolektivne obuke, a taj proces čini samu bit nacionalizma. On, s druge strane, nije nikakav autonomni fenomen, nikakva s neba padajuća čarolija koja zaposjeda ljudske duše, nego ga regulira državna sila, sa svojim birokratskim aparatom i ideološkim pogonom.

Pišući prije više godina o robotiziranju voljena pučanstva pomoću himne (radilo se, uzgred budi rečeno, o "Lijepoj našoj") jedan je marginalni analitičar primijetio da "nacionalizam u svome operativnom izdanju i nije ništa drugo nego kontinuirano i birokratski poduprto variranje stilskih figura kroz koje će se provjeravati masovna odanost obogotvorenoj državi za koju, kada prilike iskoče iz rutine, vrijedi oduzeti nečiji život, ili žrtvovati vlastiti, ili poduzeti kakvu sličnu svinjariju".

U konkretnome slučaju što zaokuplja pažnju Olivere Radović, društvena organizacija kojoj treba demonstrativno iskazati lojalnost – tako što će Srbi, "ma gde živeli", okačiti nacionalne zastave na prozore, balkone i sl. – zove se Republika Srbija, čiji je predsjednik i uputio blagdanski apel. Već sam naziv rečenoga praznika – "Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave" – dovoljno je tragikomičan (mada ne i neuobičajen, "u bilo kom univerzumu") da biva jasno kako središnji pojam ("sloboda") može biti samo ugušen u sendviču kojim ga nemilosrdno pritišću prvi i zadnji.

No blažena je naivnost uvodničarke Privrednika kada – dok cijelom tom paket-aranžmanu upućuje srdačan novinski aplauz, dok marno "skida prašinu" s omiljene zastave i svečano je vadi iz "podruma zaborava" – čvrsto vjeruje kako time ne daje doprinos zahuktaloj nacionalističkoj ofenzivi Aleksandra Vučića i kako nije talac srpstva kao gologa sredstva manipulacije vlastodržaca. Ili je ipak riječ o hipokriziji?

Zbog toga, doduše, ne mora biti osobito zlovoljna: slično stoje stvari sa svim zastavama, mnogim državama, brojnim političkim vođama i njihovim medijskim poslugama, kako na Balkanu, tako i u "univerzumima". Svi krotko ustajemo na zvuke himne, služimo se pasošima s karakterističnim grbovima i nijemo prolazimo kraj spomenika čuvenim koljačima postavljenim na gradskim trgovima. Karirana Hrvatska može poslužiti kao uzoran primjer da buktanje strasti i riganje vatre ne samo što nije jedina, nego ni presudna manifestacija nacionalizma. Siniša Malešević o tome je napisao cijelu knjigu ("Države-nacije i nacionalizmi") u kojoj između ostaloga veli:

"Usuprot popularnim gledištima koja nacionalizam asociraju s agresivnim emocionalnim ispadima, baš ta institucionalna rutina niskog intenziteta održava nacionalističku ideologiju na životu i u formi. Snaga nacionalizma ne počiva na puščanoj cijevi niti na permanentnoj nasilnoj mobilizaciji. Naprotiv, njegova svemoć proizlazi iz organizacijski i ideološki artikulirane navike i trivijalnosti."

Kada dakle Privrednik, plasiran kao prilog u prošlim Novostima, u svojem uvodniku zastupa stav da "poštovanje zastave i nacionalnih obeležja", kao i "pozivanje svih Srba, ma gde živeli, da se pridruže u obeležavanju praznika" i ponosno mašu trobojkama, ni u kojem slučaju ne može biti "jednako nacionalizmu", upravo je takav gard – gdje se sam poziv na angažman unaprijed opskrbljuje poricanjem istinske svrhe tog angažmana – savršeno uklopljen u nacionalističku propagandu Vučićeva režima, koji se u zadnje doba sve žustrije odaje mobilizaciji Srba "u regionu".

Niti je rutina bezopasna, niti je banalnost benigna. A ispod olovnoga neba nacionalističke ideologije prostire se široki dijapazon bojišta na kojima se vode odsudne bitke za obranu himere "nacionalnog identiteta", hrvatskoga, srpskog ili bilo kojeg. Od sakraliziranja nacionalnog jezika, preko čišćenja nacionalne kulture, veličanja našeg junaštva, naricanja nad našim žrtvama, mitologiziranja naše državnosti, pa do lansiranja fotografija po društvenim mrežama na kojima se političari grle s popovima i razmjenjuju iskaze privrženosti, promovirajući valjda nešto poput hristospolne zajednice.

Nije na meni da se miješam, no ipak bih preporučio nešto ležerniji odnos prema nametnutim simboličkim nedodirljivostima koje služe utjerivanju u tor i nacionalizaciji svakodnevice. Na primjer: Jebo zastavu, kako hrvatsku, tako i srpsku! I na Balkanu i u "univerzumima". Odnosno: Jebo nacionalizam! Između onih opranih gaća što se suše na štriku i zastave koja ponosno vijori na jarbolu, daleko je mudrije iskazati poštovanje rublju. Te izvješene gaće, naime, ljudi će sigurno upotrijebiti, dok izvješena zastava daje do znanja da će ljudi sigurno biti upotrijebljeni.

Lupiga.Com via Novosti

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Srodne novice

broj komentara: 20

Komentari

  1. obrad prije više od 3 godine

    Ja se sjecam starog ferala iz nedjeljnje , kada ste napadali nas "zasticene" obitelji , iako nitko od nas nije bio zasticen , sto je i 1991 u Splitu dokazala.
    Neman nikaku namjeru lose zboriti , samo znan da svijet nije crno-bijel , ima tu puno sivila svugdje.

  2. FRANO-MARXISTA prije više od 3 godine

    Piše
    Bilježnica Robija K.: Uvod u lustraciju
    Dida je rekao: ‘Neću valjda pustit da lustriraju neke pizdunčiće, a mene ka velikog komunistu priskoče! Pošteno je da najeben kad san ka član partije sudjelova u najgorim komunističkim zločinima!’ Mama je pitala: ‘U kojim to zločinima?’ Dida je rekao: ‘Pa znaš i sama, ćerce, kakve su se strašne stvari u komunizmu događale! Imali smo besplatno zdrastveno osiguranje, pa besplatno školstvo, pa su radnici sami upravljali tvornicama…’

    •
    •
    Mama je rekla: ‘Jebate irud, ćaću će mi lustrirat!’ Tata je rekao: ‘Molim?’ Mama je pokazala rukom prema novinama i rekla je: ‘Viš da donose zakon o lustraciji! Stoposto će mi čaku lustrirat!’ Tata je pitao: ‘Šta to znači lustrirat? Da će ga zdekovat u zatvor?’ Mama je rekla: ‘Ne nužno! Ovde piše da će sve suradnike zločimačkog komunističkog režima udaljit iz javnog života!’ Tata je rekao: ‘Šta onda? Poslaće ga na Šoltu da lovi ribu i uzgaja masline?’ Mama je zarežala: ‘Nije ovo za zajebavat se!’ Tata je rekao: ‘Pa ne zajebavan se, ženska glavo! Samo naglašavan koliko je stari komunjeros lukav! Niko mu ne može napravit ono šta već sam sebi nije učinija!’
    Onda je zazvonijo telefon i tata je išao se javit. To je bijo moj dida. Dida je kroz sluju tatu pitao: ‘Zete, jesi ti čuja da ovi ludaši donose zakon o lustraciji?’ Tata je rekao: ‘Evo baš sad san sazna!’ Dida je rekao: ‘Sutra hitno dolazin u Split da se dobrovoljno prijavim da me lustriraju! Samo ne znan di ću se javit!’ Tata je rekao: ‘A ne znan ni ja, jebiga!’ Dida je rekao: ‘Aj raspitaj se di je Glavni ustaški stan! Da ne lutan po dana po gradu!’ Tata je pitao: ‘Šta si tako zapeja, čoviče božji? Moš bar sačekat da prvo donesu zakon!’ Dida je rekao: ‘Ne bi sad tija da oni lustriraju neke pizdunčiće, a mene ka velikog komunistu priskoče! Pošto san ja bija dušon i tilon uz partiju, red je da za svoje komunističke zločine pošteno najeben!’ Tata je rekao: ‘E znan, udaljiće te iz javnog života!’ Dida je rekao: ‘Tačno! Poslaće me na Šoltu da lovin ribu i uzgajan masline!’ Tata je rekao: ‘Ti već sto godina na Šolti loviš ribu i uzgajaš masline!’ Dida je rekao: ‘Naravski! Al sad bi tija da se zna da to radin po kazni!’
    Tata je spustijo sluju i rekao je mami: ‘Ćaća ti je lud ka kurac!’ Mama je dignila bradu i rekla je: ‘To šta je neko lud ka kurac nije razlog da ga se lustrira!’ Tata je rekao: ‘Možda i nije, al on sam oće da ga lustriraju! Govori da će se sutra poć dobrovoljno prijavit!’ Mama je podviknila: ‘Šta je njemu, jebate, jel on debil?!’ Tata je rekao: ‘Pa kažen ti da je! A i malo bi drukčije piva da ga, umisto na Šoltu, lustriraju na Goli otok!’ Samo onda je opet zazvonijo telefon. Kad je tata se javio dida je kroz sluju rekao: ‘Zete, aj pitaj mi ćer jel mi možda ona negdi spremila partijsku knjižicu! Bila je u ladici od kantunala, a sad je nema!’ Tata je pitao: ‘Šta će ti partijska knjižica?’ Dida je rekao: ‘Kako ću se ić javit u Glavni ustaški stan bez dokaza da san bija ljuti komunista?’ Tata se nakeserijo: ‘He-he, možda ti priznaju partijski staž ako dovedeš dva svjedoka?’ Dida je rekao: ‘Ko će danas nać dva svjedoka, jebate patak! To je sve poumiralo!’ Tata je rekao: ‘Dobro, pa valjda ima bar neko živ…’ Dida je tati utiho kroz sluju rekao: ‘Zete, dobro znaš da smo mi komunisti obavljali posal tako da ne bude preživjelih!’
    Tata je poklopijo telefon i rekao je mami: ‘Ćaća ti je lud ka kupus! Ne da bi ga tribalo lustrirat, nego ga sprašit u tamnicu i držat na kruvu i vodi!’ Mama je podviknila: ‘Ma nemoj!? A šta onda ta ekipa ne lustrira svog Franju Tuđmana, a?!’ Tata je rekao: ‘O čemu ti pričaš? Kako bi to Tuđmanovi sljedbenici mogli lustrirat Franju Tuđmana?’ Mama je rekla: ‘Moj ćaća je bija obični partizan i komunista, a Tuđman je bija general u generalštabu JNA!’ Tata je pitao: ‘Pa šta sa tim oš reć?’ Mama je rekla: ‘Oću reć tri stvari! Pod jedan – jebamu pas mater komunističku! Pod dva – pizdalimu strinina komunistička! Pod tri – nabijenga nakurac komunistički!’ Tata je gledao u mamu sa raskobečenim očima. Samo onda je zazvonijo telefon. Tata je dignijo sluju. Dida je kroz sluju njemu rekao: ‘Zete, a jel ti znaš da je Tuđman bija general u komunističkoj JNA?’ Tata je odbrusijo: ‘Pa šta onda?’ Dida je rekao: ‘Tija bi tim povodom reć pet stvari! Pod jedan…’ Ali tata je tu poklopijo sluju.
    Onda je odma opet zazvonijo telefon. Samo sad je mama dignila sluju. Dida je kroz sluju rekao: ‘Nemoj ti meni, zete, poklapat slušalicu!’ Mama je njemu rekla: ‘Nije ti ovo kretenoid od zeta, nego ćer! I kakve su to, molinte, gluposti da se oš prijavit za lustraciju?!’ Dida je rekao: ‘Neću valjda pustit da lustriraju neke pizdunčiće, a mene ka velikog komunistu priskoče!’ Mama je podviknila: ‘Čako!’ Dida je rekao: ‘Šta čako? Pošteno je da najeben kad san ka član partije sudjelova u najgorim komunističkim zločinima!’ Mama je pitala: ‘U kojim to zločinima?’ Dida je rekao: ‘Pa znaš i sama, ćerce, kakve su se strašne stvari u komunizmu događale! Imali smo besplatno zdrastveno osiguranje, pa besplatno školstvo, pa su radnici sami upravljali tvornicama, pa si sa par godina staža moga rješit stambeno pitanje…’ Mama je rekla: ‘A je, čoviče, to su bile grozne grozote!’ Dida je rekao: ‘Užasni užasi! To zlo se više ne smi i neće ponovit!’
    Onda je mama rekla: ‘Znan, čako, al šta će bit sa menom?’ Dida je pitao: ‘Šta sa tobon?’ Mama je rekla: ‘Pa svi će upirat prstom u mene, čoviče božji! Svi će govorit – eno, to je ćer od onog komunističkog zločimca šta su ga lustrirali! Biću obilježena ka da san gubava! Stoposto ću dobit i otkaz na poslu!’ Dida je rekao: ‘Viš, jebate, o tome nisan razmišlja…’ Mama je rekla: ‘Bome da nisi! Tiš na Šolti lovit ribu i uzgajat masline, a ćeri će ti prišit crvenu zvizdu na rukav!’ Onda je dida rekao: ‘Dobro, normalno da dica malo ispaštaju zbog roditeljskih grija! Ipak je ovo ustaški režim, nije zajebancija!’ Onda je mama skriknila: ‘A sram te bilo i stid, bezdušniče jedan! Kako moš to govorit?! Ako ne misliš na rođenu ćer, moš barenko povest računa o unucima!’ Dida je rekao: ‘Ako iko vodi računa o svom unukiću, onda san to ja!’ Mama je viknila: ‘Ma nemoj!? Jesi ti uopće svjestan da bi, ako tebe lustriraju, ova ustaška banda mogla našeg Robija izbacit iz škole?!’ Dida je rekao: ‘A zašta drugo ja ovo radin?’

  3. NjoNjo prije više od 3 godine

    "...Te izvješene gaće, naime, ljudi će sigurno upotrijebiti, dok izvješena zastava daje do znanja da će ljudi sigurno biti upotrijebljeni...." iz teksta

    Točnije bi bilo: "...da će ljudi sigurno biti ZLOupotrijebljeni...." . Upotrijebljeni za nekakvu zlu rabotu. Ta ne bi džabe, iz čista mira, jedan nacional-šovinist, ma čiji bio, silazio u podrum, tri sata kopao po odbačenim stvarima (zamislite, zastavu čuva među otpadom!?) e da bi iznio tu zastavu i zavijorio njome. Malo vjerovatno.
    Možda niste znali, no i RH i RS imaju zakonski uređen protokol kad i kako se koristi zastava. Recimo, najpoželjnije je da se zastava drži u čistim rukama, poželjne su i bijele rukavice, a ne da se ovako zgužvane i polupljesnive nose kroz oznojenu svjetinu. Naime, svakom je jasno da zastava mora biti čista, dočim ljudi mogu biti i "čisti" (čisti izvana, a iznutra Bog te pit'o).
    Obzirom da se g. Ivančić referira na ove "čistunce", sasvim je u pravu kad kaže "Jebo (takve) zastave".

  4. Verena prije više od 3 godine

    @New_1,
    neka niste prešutili,bilo je zadovoljstvo citati Vas komentar.Dok god budemo shvaćali nase drzave kao prostor u kojem ćemo mrziti,biti topovsko meso za tudje interese,dok budemo pristajali na tlapnje od kojih je jedna da se pod zastavom gine,dok se manipulira nama i nasom djecom,sto nam preostaje? Gledati otvorenih očiju i kritički promišljati ovaj šareni svijet,kao što to čini Viktor.Mozemo li ga promijeniti? Ne mozemo,ali mozemo očuvati sebe.Pa,i to je nesto.Lijep pozdrav,

  5. nn prije više od 3 godine

    Zašto ekipi feralovaca nisu budalasti crnogorski neofašisti Komite koji redovno imaju perfomanse sa zastavama. Nedavno su formirali auto kolonu sa mnoštvom zastava i motom : „Jedna zemlja, jedan grb i jedna himna“ (što jako podseća na onaj nacistički slogan Ein Volk, ein Reich, ein Führer). Pa kud ćeš bolje prilike za izrugivanje blesavim šovinistima i njihovim krpetinama kojima mahaju, ali Ivančić ostade nijem tada. Heni Erceg je vatreni pobornik ovih crnogorskih "domoljuba", dok muslimanski šovinizam ona podržava do te mjere da zamjera Milanoviću obilazak spomenika žrtvama koje je pobila Armija BIH. U najnovijem tekstu se iščuđava zbog toga što se na teritoriji opštine Bosanska Dubica koja je imala preko 15 000 žrtava ustaškog genocida podiže memorijalni kompleks. Pa to je na teritoriji "mračne i "genocidne" republike srpske. E jadna ženo bez grama mozga.
    Hrvatski kvazi- ljevičari i tobožnji borci protiv nacionalizma kad imaju kritičan odnos prema hrvatskom nacionalizmu, zamjenu traže u podilaženju muslimanskom ili crnogorskom šovinizmu i njihovoj srbomržnji. To su neki demoni u glavi kojih se teško otarasiti čak i kad se naizgled odrekneš hrvatstva.

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija