Dva su sporta u mom dosadašnjem životu godinama zauzimala posebno mjesto: rukomet i nogomet, oba na svoj način ispunjavajući dokolicu, začinjavajući godišnja doba velikim natjecanjima, tradicijski držeći posebno mjesto na obiteljskim i društvenim susretima. 

Polovicu života provela sam, veoma ironično, u stanovima u neposrednoj blizini Maksimirskog stadiona, a ipak od djetinjstva i otac i ja navijamo za Hajduk. Bablja ljeta na Braču bila su obilježena gledanjem utakmica u lokalnom kafiću, po kući se prevlače Hajdukove majice, negdje visi ručnik s grbom kluba, privjesak na ključevima te uvijek nastane opće veselje kad se na ribarskim feštama pusti neka od Hajdukovih pjesama.

Ipak, prije nogometa, postojao je rukomet, postojala je prva ljubav prema dvoranskom sportu s malom loptom, dinamičnom, ali i grubom igrom, prevrtljivim rezultatima do posljednjih sekundi utakmice, adrenalinom koji raste od samoga gledanja. Punih 16 godina nije bilo rukometnog natjecanja koje sam propustila, od prve utakmice na Olimpijskim Igrama u Ateni 2004. godine koju sam kao sedmogodišnjakinja pogledala i zaljubila se u taj sport. Rukometna prvenstva s godinama su postala ritual gledanja i navijanja, maničnog kupovanja karata ako se nešto održavalo u Hrvatskoj, sanjarenja o odlasku na inozemna prvenstva, čekanja najdražih igrača na hladnoći prije treninga za jednu fotografiju. Ta su prvenstva bila moja osobna ukorijenjena tradicija sve do početka 2026. godine. Dakle, do ovogodišnjeg Europskog prvenstva nakon kojeg sam se ogorčena pozdravila s gledanjem i navijanjem, barem u neko dogledno vrijeme.

Ono što me, kao i nekolicinu ljudi s kojima sam komentirala ovogodišnje prvenstvo, najviše pogodilo bilo je okretanje leđa rukometnog saveza i reprezentacije navijačima na dočeku 6. veljače na glavnom zagrebačkom trgu, u korist dovođenja Thompsona na pozornicu. Opijeni „broncom zlatnog sjaja“ i moći masovne pomame za još jednom u nizu proslavom (kvazi)domoljublja, jasno su dali do znanja da ukoliko se ne udovolji njihovom temper tantrumu, dočeka neće biti. Cijena slavljenja tog sportskog postignuća bila je visoka, bila je plaćena, bila je u potpunosti ideološki orijentirana i nije bila nimalo dvostruko konotirana. Iako ostavljam prostor za to da ta odluka nije bila u potpunosti jednoglasna, jer igrači se manje-više nisu osobno izjašnjavali (a ipak, oni koji jesu, dali su do znanja što im je važnije) i nisu svi nazočili dočeku, vodstvo reprezentacije pokazalo je da im nije stalo do navijača, što se izrazito odrazilo na moje poimanje trenutne brončane generacije i poljuljalo nekadašnju veliku ljubav prema tom sportu.

Sve je manje "kockica", a sve više crnih majica sa znakovljem (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Koincidentno, skoro pola godine kasnije, kolebljivo sam se pitala hoću li nakon toga biti spremna gledati i nogomet? Ovoljetno Svjetsko prvenstvo imalo je veliku pažnju medija i društvenih mreža, ali i moje preispitivanje što praćenje takvog velikog događaja više uopće znači. O tome sam počela aktivnije razmišljati još u svibnju, kada sam jedne subote u podne stajala u redu pred kioskom pored Maksimirskog stadiona, kada sam smrznuto gledala tetovažu ustaškog grba na bicepsu muškarca pred sobom, i pokušavala prebrojati crne majice u rijeci navijača što se slijevala ulicama moga kvarta. Na prvi je pogled bilo teško procijeniti gledam li u navijače ili u ekipu s hipodroma prošle godine. Sudeći po tim slikama, dugo me morilo hoću li imati snage za sjedenje u gradskim kafićima koji bi lako moguće, prema mojim tadašnjim procjenama, ovog ljeta za vrijeme prvenstva uvelike mogli biti zacrnjeni, umjesto prštati u crveno-bijelim kockicama. Mogu li izdržati gledanje da ne bih kršila tradiciju svojeg društva, znajući duboko u sebi da bih utakmicu najvjerojatnije gledala s primjetnim grčem u želucu te da se pribojavam i glazbe u kafićima, i eventualnih susreta s navijačima u crnom kad se u gluho doba noći sama vraćam kući.

Nogometu dugo nisam pridavala toliko važnosti kao rukometu, međutim prvenstvo 2018. godine, kao i gotovo svima, uvuklo mi se pod kožu i s vremenom sam i taj sport zavoljela dovoljno da je i on postao dio moje svojevrsne tradicije gledanja. Ipak, svjesna podneblja u kojem živim, još uvijek sam bila osjetljiva na pozivanje Thompsona na pozornicu, još sam se s gorčinom sjećala Šimunićevog urlanja „ZDS“ na Maksimirskom stadionu, ali ipak sam ih gledala, navijala, pratila, filtrirala i ignorirala kad bi se povremeno dogodilo klizanje udesno. Rekla bih da sam tad bila naviknutija da „tako (ideološki) dišu“ i da se toliko puta domoljublje izjednačavalo s krivim vrijednostima i tad zaista tome svemu nisam pridavala toliko pažnje. Danas sam, kao i brojni drugi, mnogo osjetljivija na drastični zaokret društva i politike u desno i nazirem obrise istoga i u sportu (nije da ih već nije bilo, no sad je sve izoštrenije) – što ih više gledam, oni se uvećavaju i zacrnjuju pa možda taj ideološki mrak više nije mjesto u kojem ću iz dišpeta htjeti paliti svjetlo svojom šibicom nade. Sport koji sam nekoć mogla gledati kroz vlastiti izmješteni filter, kroz prizmu samo dobre igre i ljubavi prema istoj, sad me klizanjem u izvrnute narative neopisivo odbija, a odjek koji bi mogao imati, poput onoga nakon dočeka rukometaša, taj me odjek najviše od svega plaši. Jer nikada do sad nisam oko sebe vidjela krhkiju i skliskiju granicu sporta i ideologije kao što je vidim danas. 

Promatrajući sve to, pitala sam se što će naposljetku biti od ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva. Hoće li se cjelokupni događaj centrirati kao što bi i trebao, isključivo oko sporta i tome dati prednost ili možda izvitoperenoj povijesti koja se kroz naše suvremeno društvo provlači poput otrovane kaljuže? Hoće li ove godine prvenstvo dobiti ideologija i politika? 

Tko je uopće navijač(ica) danas? Kako se osobno svrstati pod tu kategoriju ako ti je do same igre zaista stalo, ali ti je toliko muka od širenja mržnje umjesto pravog domoljublja? Jer itekako ima ljudi koji odbijaju prihvatiti takvo stanje stvari, koji će gledati prvenstvo i sve druge utakmice iz stvarne ljubavi prema sportu, iz žara i otpora, koji će navijati baš zato da nadglasaju one koji tu istinsku navijačku demografiju kvare. Naravno da ih ima i stoga bi mi netko od njih na sve to mogao reći: da, ali još uvijek možeš gledati na taj sport kao na nešto što si nekoć voljela, kao na objekt obožavanja koji ti pripada po navijačkom defaultu, kao na onaj zabavni period godine kad s društvom sjediš na piću, urlaš u televizor, skačeš na golove i kasnije prepuna žara komentiraš taktiku, propuste, rezultat, igrače, i pokušati ga sagledati isključivo iz tog rakursa. Ako već navijaš za Hajduk unatoč nekim sasvim neupućenim, suludo agresivnim, krivoj povijesti naučenim klincima u crnom koji na sjevernoj tribini Poljuda redovno razvijaju zastave s onim grbom i izvikuju ZDS, ako svoj omiljeni klub i dalje podržavaš iz pozicije nekoga tko voli njegove korijene, njegov začetak kao partizanski klub na pravoj strani povijesti, zašto to ne možeš kad je u pitanju nogometna reprezentacija? Zašto osjećaš da to ne možeš ovog ljeta, ovog Svjetskog prvenstva, čak i kao čin osobnog otpora? Zašto to nisi mogla kad je u pitanju bio rukomet? 

Zaista sam teška srca napustila gledanje sporta koji mi je bio najznačajniji (FOTO: Ladislav Tomičić)

Ni sama nisam sigurna. Znam da mi je ljubav prema sportu, i navijanje koje uz nju ide ruku pod ruku, već jednom dovoljno okaljano da sam zaista teška srca napustila gledanje sporta koji mi je bio najznačajniji. Hajduk će iz mog osobnog dišpeta ostati moj klub, no čini mi se da tog istog dišpeta više nemam dovoljno za hrvatsku reprezentaciju, čak ni da s klupe dignem rezerve.

Ovaj tekst nije nužno oproštaj od gledanja sporta za ostatak života, odmah se želim ograditi od toga. Što se Svjetsko prvenstvo bližilo i što sam manje mogla izbjeći informacije o utakmicama i cijelom natjecanju, shvatila sam da nije isključeno da ću iz puke znatiželje ili ponukana socijalnim aspektom gledanja u društvu svojih najbližih, baciti oko na koju utakmicu, međutim bila sam svjesna da onog istog žara koji sam nekoć imala za navijanje – nema. Od cijelog Svjetskog prvenstva, naposljetku sam pokleknula vlastitoj znatiželji i pogledala nekoliko utakmica, od čega doduše jednu i pol naše reprezentacije. Većinu utakmica propuštala sam što zbog koncerata, što zbog putovanja, a što zbog vlastitog odmicanja od navijanja. Ipak, uz silne Facebook i Instagram komentare, vijesti o sudačkim odlukama, poništavanju golova, opozivima crvenih kartona, VAR provjera, pauza za hidraciju (pardon, reklame) i svega ostalog što je stiglo u paketu FIFA-ine organizacije, stekla sam dojam da se prvenstvo ne može ne pratiti. Prihvatila sam to pasivno primanje informacija jer nijednu od njih nisam mogla izbjeći. 

Isto tako, one najistaknutije poput Trumpovog pozivanja Giannija Infantina da poništi crveni karton američkom nogometašu, ipak su me zainteresirale jer je ove godine bila riječ o prvenstvu koje je pokazalo da je sport sasvim sporedan i da ispred njega dolazi sve ostalo. Kratkotrajno su me interesirale manje poznate reprezentacije, kao neke koje su se prvi put plasirale na prvenstvo, Zelenortski otoci ili Curacao, ili se pak kvalificirale nakon niza godina, poput Bosne i Hercegovine. Utakmicu Hrvatske i Paname ovlaš sam gledala u jedan u noći, umorno zijevajući na kauču u stanu svojih prijatelja, pitajući se zašto gledam nešto za što više nisam dovoljno zainteresirana, i kad je pao naš jedan jedini gol u toj utakmici, nisam osjetila uzbuđenje kao ranije. Nisam se uspjela proveseliti u tom trenutku, kao što nisam posebno reagirala na pobjedu nad Ganom, koju smo prijatelj i ja slabo zainteresirano slušali jer smo bili suviše umorni i flegmatični prema utakmici da bismo se prebacili u obližnji kafić odakle je dopirao prijenos i prekinuli razgovor. Nakon finala pomislila sam: "Ajde, konačno je i s ovim gotovo". Shvatila sam da me čak i pasivno praćenje uistinu umorilo.

Po završetku prvenstva vratila sam se ovom tekstu i još jednom promislila o svim faktorima koji su utjecali na to da mi u tolikoj mjeri više nije stalo do navijanja. Ovaj je tekst stoga bio polemički pokušaj razgovora jedne možda bivše navijačice sa samom sobom, melankolične zbog gubitka žara za nečime što joj je prije predstavljalo nevjerojatno zadovoljstvo, iskonski isprepadane ideološkim izvrtanjem narativa i revoltirane bacanjem ljage na sve koji samo u miru žele navijati za svoju zemlju na velikom natjecanju. Razgovora koji možda nema jasan zaključak, koji će možda ostati besmislen pokušaj navijačke (samo)analize, ali drago mi je da sam ju otvorila, makar i na osobnoj razini. A do nekog sljedećeg prvenstva, vidjet ćemo koliko će mi zaista biti stalo, ili možda neće, ponovno navijati kao nekad.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.