Bilo bi smiješno, da nije zapravo tužno, postavljeno pitanje Slavenu Biliću na inauguracijskoj presici na koje je čak i on zastao i nije znao što reći. Slavena znam čitav život i Nane, kako ga zovemo, tipičan je pripadnik moje generacije koju inače nazivaju izgubljenom.  

Slaven je dijete Splita, onog Splita koji je nekoć slušao dobru muziku, Splita koji je bio otvoren, šaren i što je najvažnije – talentiran. Split mog vremena, a govorim o osamdesetim godinama prošlog stoljeća i prošle države, jednostavno je prštao talentom. Osvajali smo krovove Europe u košarci, igrali Lige prvaka u nogometu, na olimpijadama osvajali zlata u svim sportovima. Taj naš dalmatinski „dišpet“ tjerao je naše momke i cure da budu u svemu najbolji, prvi i što je najljepše – kozmopoliti.

Laž je da smo bili zatvorena zemlja. Na današnji dan gledali smo uživo Live Aid, mnogo naših je i bilo na Wembleyu tada, pratila se moda osamdesetih, svijet je tih godina bio lopta šarena, a Slaven Bilić natjeravao je bolje od svih nas u kvartu tu istu loptu i na kraju osvojio s njom taj isti svijet.

No, Slaven je bio, i ostao da ne griješim dušu, puno više od toga. Puno više od nogometaša. Slavena sam toliko puta znao zateći na onkologiji, na bolničkom odjelu na kojem se nalaze djeca. Slavena nisu pratili ni novinari, ni mediji. On bi na četvrti kat među male onkološke bolesnike dolazio sam s hrpetinom darova, lopti i dresova koje bi potpisivao fotografirajući se strpljivo sa svima za privatne albume. 

Nane će kasnije otići u West Ham, a ja ću žaliti za zvukom njegovog Fendera jer, osim što je bio kapetan Hajduka, on je bio i odličan solo gitarist. Hard rock odredio me za života i ljude koji ga sviraju ili slušaju, svejedno, nazivam svojom braćom. Svojim plemenom.

Od osamdesetih je prošao čitav jedan život. Prošli smo rat, dobili Hrvatsku, odrasli od čupavih metalaca u koliko-toliko normalne ljude, a Slaven je u onoj zadnjoj minuti produžetka zaboravio da ima izmjene na klupi i tako kupi vrijeme za polufinale i besmrtnost. Ne zaboravimo, Slaven Bilić osim što je igrao u onoj slavnoj Ćirinoj generaciji Vatrenih, udario je pečat i ovoj zlatnoj koju će naslijediti Zlatko Dalić.

Slavena bi vidio tu i tamo kako vodi članove Iron Maidena kroz Split, njega sam htio na klupi Hajduka, ali nije bilo te sreće, i sad sam ga napokon vidio pred novinarima kako zapanjeno sluša pitanje. 

Vratimo se, dakle, na početak ovog teksta i na ono „bilo bi smiješno da nije zapravo tužno“ slušati kako novom izborniku stiže pitanje nije li premalo „desno“, što je kritika nekih konzervativnih hrvatskih „medija“, da vodi ovu i ovakvu Dalićevu reprezentaciju, pri čemu se, dakako, misli na Dalićeve preferencije vezane za vjeru, muziku i domovinu.

„Ako ja nisam dovoljno desno onda nešto ne valja sa ovim svijetom“, odgovorio je Slaven i zapravo sažeo svu tragediju ove zemlje i njene reprezentacije u zadnjih desetak godina od kada on nije izbornik. Često je tu bilo manje nogometa i struke, a više vjere i ufanja. Najmanje je tu bilo kozmopolitizma, a najviše familije koja je toliko nervirala Split, Dalmaciju i Torcidu kojoj je popularna „repka“ navraćala za nebitnih i prijateljskih utakmica. Bilo je tu svega, od politike i ispraznog domoljublja, no jednog nije bilo – nije bilo onoga što je Slaven ostavio toj generaciji koju je preuzeo Dalić.

Nije bilo rock and rolla. Nije bilo svega onoga što je krasilo našu generaciju, a što je potpuno obilježilo ovu. To da moraš biti dovoljno desno da bi je volio. Da moraš biti dovoljno desno da bi navijao za nju i, što je najluđe, da moraš biti dovoljno desno da bi igrao za nju. 

Slaven Bilić tako je nesvjesno odgovorio na pitanje novinara, o kojem se manje-više svi pitamo zadnjih godina u Hrvatskoj. Koliko je to dovoljno biti desno da bi bio ispravan Hrvat? Koliko je to dovoljno desno da moraš slušati muziku koju prezireš, nositi kič kojeg se užasavaš ili pjevati pjesme kojih se groziš? Koliko je dovoljno desno da bi osjećao tu reprezentaciju kao svoju, bez obzira ako si i potpuno lijevo? Ili je možda ipak, kako je ustvrdio Slaven, problem zapravo s današnjim svijetom. Svijetom koji nikada više neće imati Live Aid, nikada više Freddieja Mercuryja, nikada više Hajduk i West Ham tako rokerski i frajerski, i nikada više reprezentaciju koja će biti svačija.

I onih premalo i previše desnih, i onih previše i premalo lijevih. I onih što slušaju Thompsona i onih što slušaju Iron Maiden. Da nije tužno bilo bi zapravo smiješno, ali u tome je i bit ovog vremena u kojem živimo. Vremena u kojem će jedan stari roker pokušati svijet ponovo vratiti u normalu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.