"OČAJNA MAMA": Kćerka želi postati čefurka, kako da to spriječim?
Tekst Gorana Vojnovića čiji prijevod sa slovenskog donosi Lupiga objavljen je na slovenskom portalu dnevnik.si
Nedavno na internetu naletim na pismo “očajne mame” koje ide ovako: “Kćerka je ove godine krenula u prvi razred srednje škole u kojoj ima puno kolega i kolegica odozdo i s njima se puno druži, pa je preuzela njihove običaje i stil odijevanja, sluša grozni turbofolk, govori puno južnjačkih riječi, odnosno cijele rečenice govori na njihov način, počela je upotrebljavati također to 'debelo L' što mi ide na živce, pa ga zato još jače akcentira. Sve gore je, pokušala sam s njom razgovarati pa mi je rekla da je sve čefursko cool i da je prestanem gnjaviti i prihvatim to da je ona postala čefurka (južnjakinja, pogrdan naziv za osobu iz drugih bivših jugoslovenskih republika, op. prev.) Čak su joj dali njihovo ime s kojim se sada predstavlja. Kako da to zaustavim? Ne mogu dopustiti da mi kćerka propadne. Molim vas posavjetujte me što da učinim?”
"Nije moja majka kriva
što me takvu rodi,
nije kriva što me život
u pakao vodi."
Selma Bajrami
“Očajna mama” mi je u trenutku prirasla srcu i dobio sam želju da je zagrlim, stisnem k sebi i utješim. U njenim riječima sam prepoznao svoju vlastitu majku, siroticu koja je prije više od petnaest godina preživjela sličan pakao kada sam nakon završetka osnovne škole na Fužinama (naselje na periferiji Ljubljane gdje živi veliki broj ljudi porijeklom iz ostatka bivše Jugoslavije, op. prev.) riješio školovanje nastaviti u gimnaziji na Bežigradu (dio Ljubljane bliže centru grada op. prev.).
Mama me je tada na koljenima molila da idem radije u “Teksas”, kako se od milja govorilo za Centar strukovnih škola, ili makar u našu, fužinsku Srednju školu za ugostiteljstvo i turizam. Ustrajno mi je pokušala objasniti da u gimnazije, posebno bežigradsku, ide puno momaka i djevojaka iz Murgli, s Prula i iz Trnovog (elitniji kvartovi u Ljubljani bliže centru op. prev.), te da ću zato biti doslovno prisiljen družiti se s njima.
Kada sam unatoč njenim dobronamjernim savjetima upisao gimnaziju Bežigrad, ona je sa stravom u očima iz dana u dan promatrala kako polako preuzimam običaje svojih novih školskih kolega; kako umjesto da smrdim na domaću šljivovicu, doma sve češće dolazim smrdeći na travu; kako ne visim više pred zgradom i s trulim bananama punim poštanske sandučiće, nego radije glumim klošara i rigam najjeftinije vino u Ljubljanicu; kako mi se više ne sviđaju “airmaxice” nego ju molim da mi kupi cokule.
"Ja bih samo odbrusio da bi joj bilo bolje da se pomiri s tim da sam ja sada Slovenac" - Goran Vojnović (FOTO: Privatni album)
Najviše od svega je mami smetalo što sam umjesto Granda počeo slušati taj grozni grange. “Sve su to narkomani”, govorila je i proklinjala “onu moju Nirvaaanu”, CD-ove Pearl Jama je iz nekog razloga skrivala po špajzi iza slatkog i pekmeza. Njoj je sve to “kreštalo i tutnjalo” i vjerujem da se nije usudila niti pomisliti što o muzici koja je treštala iz našeg stana misle naši susjedi.
Mama se također mučila gledajući moju sve dužu kosu i uzalud mi je za rođendane i nove godine kupovala najskuplje kopije briljantina i parfema, sve se nadajući da ću jednom opet postati lijep i uredan i da će lift u zgradi opet mirisati po meni.
“Kako to, bolan, govoriš!”, povikala je svaki put kada sam izgovorio neku njoj nerazumljivu slovensku riječ ili kada sam pravilno upotrijebio gramatički rod ili dvojinu. A ja sam u njenom bijesu skoro pa perverzno uživao i zato sam na sve njene molbe i pitanja odgovarao s kao magla razvučenim "Deeejneeehiimiitežiiitpiiizdaanoookvaspaateečnaaa!" (“Dej, nehi mi težit’, pizda, no kva s’ pa tečna”, ljubljanski za “Daj me ne gnjavi, u pizdu materinu, što si tako dosadna”, op. prev). Još uvijek sam uvjeren da ne može niti zamisliti što to uopće znači.
Nekoliko puta je pokušala sa mnom porazgovarati, bezuspješno i beznadežno. Ona je vodila duge monologe o značaju bosanske kulture i jezika, ja sam prevrtao očima i kao pokvarena ploča ponavljao da je Kurt Cobain sto puta više cool od Šabana Šaulića i da Lepa Brena uopće nije lijepa. Onda me je gnjavila sa sevdalinkama i s punjenim paprikama, držala predavanja o nobelovcu Andriću i o zlatnim palmama Emira Kusturice, nadugo vezla o iznimnosti starog mosta u Mostaru i tajnama hercegovačkih stećaka, u nedogled brbljala o kralju Tvrtku i njegovoj kraljevini Bosni, a ja bih joj na to samo odbrusio da bi joj bilo bolje da se pomiri s tim da sam ja sada Slovenac.
“Pa ne može biti Vojnović Slovenac, sine”, uvjeravala me je, a ja sam joj rekao kako sada živimo u demokraciji i da mogu biti što hoću i da me od sada ima zvati Góran, s uskim slovenskim “O-om”, a ne čefurski otegnuto, silazno Gôran, kako me je do sada zvala.
“E, moj sine, još samo fali da počneš vikat Čefuri raus!“ (parola i grafit mržnje u Sloveniji, a također i naslov prvog Vojnovićevog romana, op. prev.), rekla mi je jednom, pa je na to ušutjela i zaplakala. Zatim je iste večeri sjela i napisala pismo našim rođacima i prijateljima u Bosni i po svijetu s naslovom “Sin mi hoće postat Janez, kako da to sprijećim?”
Sto i jedan odgovor je dobila moja očajna mama, ali nijedan joj nije bio od pomoći. Isto kao što niti jedan odgovor na njeno pismo na internetu neće pomoći “očajnoj mami” s početka ove priče.
Možda bi joj pomogle prostodušne riječi moje bake koja je mojoj mami onomad napisala da je važno samo to da je njen unuk “živ i zdrav, pa šta god da je”, ali bojim se da gospođa takvu životnu mudrost ne može podnijeti i zbog toga mi je iskreno žao.
Jer ona se svaki dan iznova pita zašto se to događa baš njoj koja nikome ništa nažao nije učinila, o nikome ništa loše nije pomislila i koja je uvijek rado zapjevala “Neka žive svi narodi...” (Prešernovi stihovi koji su dio slovenske nacionalne himne, Zdravljice, op. prev.) Zašto baš njoj koja nije imala ništa ni protiv koga i kojoj je odavno bilo svejedno je li netko čefur, generalni tajnik vlade ili cigan. Zašto baš njoj koja nikada nije bila puna predrasuda. Zašto baš njoj koja je oduvijek bila tolerantna i gajila europske i demokratske vrijednosti.
Da, ponekad je stvarno žalosno shvatiti kako je nepravedan ovaj svijet.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: delo.si
Hm, netko je od nekoga nešto prepisao. Sad gospodin Vojnović od gospodina Avdića, ili obratno. Ili je to jedna standardna urbana legenda koju su obojica upotrijebili kao autorsko djelo? Tko bi znao... :-)