Prema popisu iz 2021. godine, u Republici Hrvatskoj udio Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva iznosi 91,63 posto, dok je katolika 83,2 posto. Velika većina katolika u Hrvatskoj su, očito, Hrvati, no ono što popis stanovništva ne pokazuje je da se Hrvati i katolici koji žive u Hrvatskoj mogu svrstati u dvije skupine: prvu čine Hrvati koji su katolici, a drugu Hrvati katolici. Na prvi pogled se ovakva klasifikacija može činiti cjepidlačenjem, no ona je ključna za razumijevanje odnosa i pojava u današnjem hrvatskom društvu. 

Odmah treba napomenuti i da se o takvoj podjeli rijetko do nikada ne govori u hrvatskoj javnosti, što odgovara i određenim strukturama Katoličke crkve u Hrvata, kao i svim Hrvatima katolicima, jer tako zadržavaju privilegiju glasnogovorništva za više od 80 posto stanovništva RH, iako za to de facto nemaju nikakav legitimitet.

A u čemu je, dakle, razlika između Hrvata koji su katolici i Hrvata katolika? U mnogo čemu. 

Hrvati koji su katolici prihvaćaju univerzalnost katoličanstva kao religije, te pokušavaju u cjelini živjeti u skladu s učenjem Isusa Krista, čije su glavne poruke bile o ljubavi prema bližnjem svom, izostanku osude i milosrđu. Hrvati koji su katolici nemaju toliku potrebu politizirati ili javno demonstrirati svoju kršćansku vjeru, iako ih ona može duboko prožimati i određivati, te svim ljudima pristupaju jednako, neovisno o vjeri i naciji. Hrvati koji su katolici poštuju Ustavom Republike Hrvatske propisanu odvojenost vjerskih zajednica i države i nemaju ambicije uređivati zakone u skladu s religijskom doktrinom. 

Što se tiče javnih osoba, primjerice, pjevač Baby Lasagna bi se mogao svrstati u kategoriju Hrvata koji su katolici, dok je među katoličkim vjerodostojnicima vjerojatno najbolji primjer riječki nadbiskup Mate Uzinić. Tu je i, recimo, Isusovačka služba za izbjeglice, koju vodi pater Stanko Perica.

Nasuprot Hrvata koji su katolici, i to žestoko nasuprot, imamo Hrvate katolike. Teško je procijeniti njihov broj, ali nedvojbeno je da su mnogo glasniji i prisutniji u javnosti, s obzirom na duboko prožimanje nacionalnog i vjerskog koje je njihova fundamentalna karakteristika iz koje proizlazi i njihov politički i vjerski fundamentalizam. Hrvati katolici smatraju da imaju pravo, i to više nego ostali građani, normirati i hrvatsko društvo i Republiku Hrvatsku po vlastitim zamislima, a sve koji se s tim zamislima ne slažu lako proglašavaju veleizdajnicima. 

Obilježava ih, među ostalim, kombinacija ekstremnog i isključivog hrvatskog nacionalizma, naslonjenog i na tekovine genocidne NDH, demonizacije socijalističke Jugoslavije, glorifikacije i mitologizacije Domovinskog rata, netrpeljivosti prema LGBT ljudima i Srbima, a nekima i osjećaj da im o glavi i dalje radi Udba, na čiju se navodnu trajnu moć redovito pozivaju. 

U pop-kulturnom kontekstu najpoznatiji Hrvat katolik je pjevač Marko Perković Thompson, dok je među biskupima njihov najžešći predstavnik sisački biskup Vlado Košić. Stranački gledajući, prisutni su u HDZ-u, Mostu, Domovinskom pokretu i ostalim desno orijentiranim strankama, dok je u nevladinom sektoru vjerojatno udruga U ime obitelji Željke Markić najpoznatiji primjer ideologije Hrvata katolika.

Hrvate koji su katolici i Hrvate katolike uopće nije teško razlikovati. Lakmus papir, na primjer, može biti njihov odnos prema papi Franji. Dok ga prvi vole i poštuju, zbog njegove humanosti, neposrednosti i stavljanja naglaska na socijalnu ulogu Katoličke crkve, drugi ga ne podnose ili čak i otvoreno preziru i mrze. Mržnju Hrvata katolika prema papi Franji uopće nije teško vidjeti, ona se redovito prosipa po društvenim mrežama, prisutna je već godinama u tekstovima poznatog kolumnista Ivice Šole, vrišti s naslovnice Hrvatskog tjednika iz 2019. godine na kojoj je Franjo proglašen ni manje ni više nego Antikristom .... 

Onaj stari papa može, ali novi nikako (FOTO: Lupiga.Com/Ivor Fuka)

Papa Franjo je na nišanu iz niza razloga, među kojima su njegovo odbijanje da kolaboracionista Alojzija Stepinca proglasi svecem, njegova tolerancija, pa i simpatija za LGBT ljude i njegov kršćanski stav prema izbjeglicama i migrantima, te podrška cijepljenju tijekom pandemije covida-19. U političkom smislu, te stavove u Hrvatskoj najpreciznije artikuliraju mostovci Marin Miletić, Miro Bulj i Nikola Grmoja. 

Papa Franjo se Hrvatima katolicima zamjerio i zato što je svojedobno ismijavao činjenicu da se tzv. vidjelicama u Međugorju svako malo “ukazuje” Gospa, a najnoviju bujicu mržnje je izazvao deklaracijom “Fiducia Supplicans” Dikasterija za nauk vjere, koja predviđa blagoslov istospolnih parova. 

Na to su mnogi načisto pukli, pa su se raznoliki mediji i provincijski teolozi krenuli objašnjavati Vatikanu što on i kako treba, a što nikako ne smije, posve zaboravljajući da je Katolička crkva hijerarhijska organizacija u kojoj o pitanjima blagoslova ne odlučuju Jozo i Kate iz Zmijavaca, niti, primjerice, Matija Štahan, dio trenutne postave emisije “Peti dan”, koji je papi Franji na HTV-u držao lekcije iz teologije.

Te reakcije su bile samo još jedan prilog činjenici da ideologiju Hrvata katolika obilježavaju ne samo smrtni grijeh oholosti, već i svojevrsna sklonost herezi u odnosu na Katoličku crkvu. No, oni, kako se to kaže, misle da su veći katolici od pape i ne ustručavaju se to javno izraziti. Također često govore o nekakvoj “Stepinčevoj crkvi”, iako je Katolička crkva univerzalna i po njenom učenju uopće ne može postojati nekakva posebna “Stepinčeva crkva” u Hrvatskoj koja pretendira na katolicizam. 

Zbog toga što nisu u stanju razlučiti vjeru i naciju, već ih često antikatolički miksaju na štetu oboje u otrovni klerofašistički koktel, Hrvati katolici bi najradije Katoličku crkvu u Hrvatskoj pretvorili u autokefalnu crkvu, u čemu im je neizgovoreni, ali očiti uzor Srpska pravoslavna crkva. Paradoksalno, Stepinac se dičio svojom lojalnošću Vatikanu, a oni u Hrvatskoj koji se na njega danas najviše pozivaju preziru lojalnost Vatikanu, dok neki idu čak i toliko daleko da Franju smatraju lažnim papom i agentom masonerije. Sve to ih očigledno stavlja u heretičku poziciju u odnosu na Katoličku crkvu. 

Jedan od ključnih ciljeva - Ustav RH (FOTO: Lupiga.Com/Denis Lovrović)

Još jedna karakteristika Hrvata katolika je, iako se rado pozivaju na katoličku tradiciju u Hrvatskoj, što u hrvatsko društvo uvoze prakse i ideologiju koja je tipična za američke evangeličke kršćane. Najbolji primjer toga je anualni koncert “Progledaj srcem” u organizaciji televizije Laudato, koji oni sami opisuju kao “duhovno-glazbeni spektakl”. Showbiz spektakularizacija vjere je suprotna duhu i tradiciji Katoličke crkve, ali je uobičajena među američkim evangeličkim kršćanima i u njihovim “mega-crkvama”, u kojima vjerska okupljanja znaju više izgledati kao finale nekog reality showa na TV Pinku nego kao katolička misa. U tom ključu treba gledati i na “Progledaj srcem”, čija produkcija i estetika kao da je izašla iz mašte Željka Mitrovića pomiješane s propovijedima jednog Pata Robertsona ili Jerryja Falwella, notornih američkih evangeličkih fanatika.

Što se tiče odnosa između Hrvata koji su katolici i Hrvata katolika, čini se da se ovi prvi pomalo plaše ovih drugih. S razlogom, jer su potonji skloni i organiziranim i spontanim kampanjama mržnje i etiketiranja, kojima je bio uostalom izložen i sam papa Franjo, pa im obrušavanje na obične katoličke vjernike u Hrvatskoj tek ne predstavlja problem, kao ni difamacija svećenika i biskupa koji im se zamjere. Uzinić je tako, primjerice, trenutno izložen difamacijskoj kampanji na portalu Dijalog.hr, koju predvodi stanoviti Alen Fućak, bliski suradnik saborskog zastupnika Mosta Marina Miletića. Inkvizicija bi bila ponosna na svoje nasljednike u Hrvatskoj, kojima kao da je u pitanjima vjere inspiracija Bernardo Gui, okrutni lik inkvizitora iz romana “Ime ruže” Umberta Eca. 

Naravno, proizvodnja straha jest jedna od metoda kojom Hrvati katolici žele ostvariti dominaciju u hrvatskom društvu, te u konačnici preoblikovati zakone i Ustav RH u skladu s onime što oni smatraju ispravnim. Zato je i važno o njima javno govoriti i na njihove postupke kritički ukazivati, kako bi se od njih obranili ne samo Hrvati koji su katolici, nego i svi hrvatski građani kojima žele nametati svoju ideologiju. Ideologija Hrvata katolika je u biti politički projekt, kojeg se političkim sredstvima treba i poraziti. O tome ovisi sloboda svih ljudi u Hrvatskoj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Denis Lovrović

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.