Međutim, ta nevjerojatnost ipak pripada nekom drugom, statičnijem „žanru“, recimo sudskoj drami, nego li špijunskom trileru. Ovdje je naš narator i protagonist Hank Rogers (Egerton), programer, dizajner video-igrica i uglavnom neuspješni poduzetnik koji je, predstavljajući igricu svoje kompanije Bullet-Proof na bazi kineskog šaha Go, na sajmu u Las Vegasu slučajno naletio na Tetris i vidio potencijal te jednostavne logičke igre da transcendira medij kućnog kompjutera i nađe se na konzolama i arkadama. Tada je već igra nastala u kućnoj radinosti i u slobodno vrijeme svoga tvorca Alekseja Pažitnova (Jefremov) bila apsolutni piratski hit diljem SSSR-a i već se polako u licenciranoj ili polu-licenciranoj varijanti širila Istočnom Europom. Doduše, licenca koju je imao drugi igrač, Robert Stein (Jones) koji je sa svojom kompanijom Andromeda napravio karijeru jeftino kupujući i skuplje prodajući opskurne igrice s Istoka. On je u to doba uglavnom surađivao s kompanijom Mirror Soft u vlasništvu britanskog tajkuna i notornog prevaranta Roberta Maxwella (Allam), inače tadašnjeg vlasnika lista Daily Mirror, te njegovog arogantnog sina Kevina (Boyle). Rogersova ideja je da Tetris, u partnerstvu s Nintendom, razvije za konzolu i arkade, ali i novu platformu ručnih/džepnih konzola poput GameBoya.

Zbog toga odlazi u Rusiju da se direktno dogovori s Pažitnovim i njegovom, zapravo sovjetskom državnom kompjuterskom kompanijom Elorg za potrebne licence, ali on zapravo ne zna u kakvom se društvu našao i po kojim pravilima to društvo funkcionira. On nema odgovarajuću vizu, nije pozvan na poslovni sastanak, ali svejedno ne odustaje i u svemu tome mu naizgled pomaže i dodijeljena prevoditeljica Saša (Lebedeva). Pažitnov je, doduše, oprezan u zaključivanju posla, svjestan da se on tu gotovo ništa ne pita. Njegov šef Belikov (Štefanko) je možda benevolentan, ali je birokratski rigidan, a u priču ulazi i partijski sekretar, moćnik i po svoj prilici agent KGB-a Valentin Trifonov (Grabuzov) u namjeri da, ako već s nekim „zapadnjakom“ mora zaključiti posao, to bude s korumpiranim Maxwellima.

Film počinje u brzom tempu i ne baš ozbiljnom ključu u kojem se logorejična naracija križa s „pikselastim“ grafičkim intervencijama na tragu 8-bitnih kompjuterskih igrica onog vremena (dakako, u pitanju su osamdesete), te uspostavlja strukturu poglavlja u priči koje zove „nivoima“, što i ima smisla, budući da se ista sve više usložnjava. Problem, međutim, nastaje kada Pink i Baird promjene ključ i kada se radnja preseli u Rusiju, pa od toga pokušaju stvoriti špijunski triler s prijetnjama koje uglavnom djeluju pretjerano i neprirodno, uglavnom izbjegavajući grafičke intervencije (one ostaju samo za trasiranje putovanja našeg protagonista između Seatlea, Londona, Tokija i Moskve, te za finale, ali u stilu arkadnijih igrica s automata tog doba). To je samo po sebi legitimno, kao i promjena fokusa s nevjerojatne, ali istinite priče o igrici koja je promijenila svijet prema simboličkoj ravni u kojoj se sudaraju „dobro i zlo“, demokracija i diktatura, vladavina prava i politička samovolja, biznis i državna kontrola, kapitalizam i komunizam, ali i dva tipa kapitalizma, onaj poduzetnički, pošteni, i onaj koruptivni koji nastupa s pozicije moći i ne libi se sklapanja zakulisnih poslova s diktaturama. Opet, razlika u tonu je frapantna, a autorski dvojac je, paradoksalno, pokušava ublažiti pretjerivanjima u smjeru špijunskih i političkih trilera, sa sve klišejima gdje Hank i Aleksej skupa u ilegalnom klubu slušaju pjesmu „The Final Countdown“ grupe Europe dok KGB sprema prepad na njih u paralelno montiranoj sekvenci. 

Za tako nešto je ipak potrebno imati osjećaj za postmoderno pastiširanje na tragu braće Coen ili za otvorenu političku farsu na tragu Armanda Iannuccija, a od svega toga Baird ima osjećaj tek za eksces. Moguće je da je određene gledatelje već odbio svojim „forsiranjem“ grafičkih intervencija na početku filma, premda rad montažerskog tima i naročito muzika Lornea Balfea tu pomažu u smislu „peglanja neravnina“. Drugi će imati zamjerke na inflaciju likova (prisutnost Rogersove obitelji služi jedini kao klišej emocionalnog pritiska na njega) i traćenje pojedinih glumaca i njihovih talenata (to stoji prije svega za Tobyja Jonesa), ili, pak, za politički nekorektan „casting“ Tarona Egertona za ulogu Rogersa koji je djelomično indonežanskog porijekla. (Interesantno, samom Rogersu, inače izvršnom producentu filma, takvo nešto nije ni najmanje smetalo, kao što mu nije smetao ni portret u ključu pomalo blesavog i napadnog lika.)

Opet, sama priča o Tetrisu, čak i sa svim tim odstupanjima, vrlo je interesantna slika jednog vremena i kao takva obiluje detaljima koje možemo čuti samo od ljudi koji su u stvaranju i širenju igrice učestvovali. A i sama igrica je fascinantna u svojoj jednostavnosti, zbog čega i film o njoj zaslužuje preporuku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tetris