Svemu dobrom dođe kraj, pa tako ni ne čudi da je Zagreb Film Festival, na žalost nekolicine Lupeža, zatvorio svoja vrata. Godine su učinile svoje pa je tako na šestom izdanju ZFF-a zabilježen najmanji broj Lupeža, a neki, kao što je to primjerice Riječni rak, svoje akreditacije nisu niti podigli. Sve u svemu, pogledalo se nikad manje filmova, ali za promjenu smo napokon uspjeli vidjeti jedan pobjednički film na ZFF-u

Sustav podizanja ulaznica akreditiranim novinarima za projekcije u golemoj kinodvorani SC-a, napokon je učinio svoje, pa smo ove godine pogledali nikada manje dokumentaraca. Naime, karte za dokumentarce morale su se podići dva sata prije prikazivanja, odnosno svakodnevno do 15 sati, a kako Lupeži ipak imaju poslove za koje su plaćeni i od kojih preživljavaju, operacija podizanja ulaznica za dokumentarce bila je gotovo pa nemoguća. Situacija je još gora, ukoliko se prisjetimo da smo u jednom navratu iz udobne sjedalice kina, koju minutu iza kobnih 18.22 sati, 'dignuti' kako bi zaradili plaću.

No, stoga je drugi uspješni pohod na dokumentarce bio bitno uspješniji, jer smo pogledali dva odlična filma. Prvi je 'Kao da je bilo nekad', poprilično jednostavna priča o neprežaljenom EKV-u, ujedno i idealiziranje preminulih članova grupe. Film, objektivno i nije ništa posebno, ali ukoliko ste veliki poštovatelj tog benda, kao što je to slučaj kod Lupeža, film, začinjen bezbrojnim nezaboravnim pjesmama EKV-a, postaje odličan. Međutim, ako je 'Kao da je bilo nekad' odličan uradak, onda je 'Slingshot Hip Hop', priča o palestinskim reperima, najmanje fantastičan.

Kao da je bilo nekad

Kroz gotovo sat i pol interesantne, a ponekad i vrlo napete priče, gledatelj ima priliku upoznati Palestinu i Izrael u ponešto drugačijem svjetlu od onoga koje mu se svakodnevno servira u informativnim emisijama, gdje Palestina i Izrael gotovo uvijek 'gostuju' samo povodom crnih događaja. Ipak, prava je umjetnost to što ujedno kroz 'Slingshot Hip Hop' počinjemo shvaćati uzroke, posljedice i svu zamršenost onoga što nam se servira u već spomenutim informativnim emisijama, osjećajući nadu da stvari iapk mogu postati bolje. Pomalo čudi što upravo taj dokumentarac nije odnio Zlatna kolica za najbolji dokumentarni film, već je to umjesto njega učinio njemački film 'Crvena utrka', također vrlo angažirani film koji progovara o besmislu, sudbini kineskih klinaca koje neumjereno treniraju kako bi ih predodredili za sportski uspjeh.

Slingshot Hip Hop

Glavnu je nagradu odnio 'Rumba', belgijsko-francuska produkcija na rubu nijemog filma u kojem dvoje glavnih i gotovo jedinih aktera gubi tlo pod nogama nakon tragične prometne nesreće. Prepuna ponavljanja, kako bi valjda gledatelji što bolje shvatili, gotovo bez dijaloga, 'Rumba' nas nije fascinirala, za razliku od žirija koji se odlučio upravo tom filmu podariti nagradu koja sa sobom nosi i 5.000 eura. Isti žiri specijalno priznanje u kategoriji dugometražnog filma odao je meksičkom debitantu Rodrgiu Pláu koji se zagrebačkoj publici predstavio filmom 'Pustinja duše', priči o putu duše prema iskupljenju.

Rumba

Svotu od 1.500 eura, koja ide s nagradom za najbolji kratki film, osvojio je austrijsko-njemački film 'Ptičica', dok je 500 eura manje dobio film 'Loš dan za kapetana Kuku', Marine Juranić i Hane Veček, dvojca koji je trijumfirao u kategoriji za najbolji hrvatski film u programu 'Kockice'. Za kraj još samo da napomenemo, kako su u ovom festivalu više nego prethodnih godina uživali i oni najmlađi. Njihov program nazvan 'Vip Bibijada' posjetilo je oko 3.000 djece, a organizator se potrudio da projekciji njemačkog 'Max Minsky i ja' prisustvuju i djeca iz domova Tuškanac i Laduč. Nakon svega ostaje nam se samo nadati da ćemo sljedeći put imati više vremena i bolji njuh i pri odabiru programa …