U složenim državama kakva je naša, u kojoj postoje vjernici različitih religija, ljudi često prakticiraju svoju religioznost samo kako bi se pred drugima pokazali da su bolji od njih. Međusobno takmičenje u vjeri i nije samo po sebi loše, naime ako se takmičenjem naziva nastojanje da se čini još veće dobro od drugih. No, ljudska su takmičenja često prkosna, glumljena, prividna, pa se mnogi ljudi odlučuju na vjeru samo zato što to i drugi čine. Idu u crkvu, obavljaju obrede ili šalju djecu na vjeronauk iz tzv. socijalne prisile, da ne budu što se kaže „mimo svijet“, dok unutarnje uopće nisu uvjereni da im vjera u Boga išta „koristi“.

Možda čak misle da ih priječi, smeta im u „bogaćenju“, ali se ne usuđuju to javno reći, ili su vidjeli da su za svećenike koristoljupci-vjernici povlašteniji od onih skromnih.

U ovakvim zemljama kao što je naša, vjernik je u opasnosti da izgubi svoje središte, onaj elementarni, ljudski odnos prema Bogu i ljudima. Često se čuje kako tobože nije dovoljno biti čovjek, nego se mora na sebe nabaciti bezbroj izvanjskih identiteta, zapravo maski i fasada. A upravo iz manjka ljudskosti mnogi se distanciraju i od crkve i od vjere. Mnogo je tihih odlazaka, tihoga otpada od vjerničkih zajednica, župa, jer u njima se ne nalazi ni utjeha ni radost, ni ljudskost ni solidarnost.

Ima kod književnika Ive Andrića pripovijetka „Proba“ u kojoj između ostaloga govori kako se Isus u snu ukazao fra Serafinu koji se, poglavari i braća su smatrali, nije ponašao redovnički, prema propisima svoga reda. Ne samo što se družio i pio s prijateljem, Turčinom Rasimbegom nego se navodno mislio i poturčiti, promijeniti vjeru, kad ga je na to prijatelj savjetovao. I Isus mu u snu govori, tako Andrić piše, kako on vidi što to fra Serafin razmišlja i savjetuje ga da ne mijenja vjeru jer da je bolje "ostati napola Turčin među fratrima nego biti napola fratar među Turcima".

"Pitanje tko je koje vjere nije presudna stvar na nebu" (FOTO: Lupiga.Com)

Isus mu također govori da pitanje tko je koje vjere, o čemu se toliko spore ljudi i izjedaju, nije presudna stvar na nebu - „Ovdje se, ako hoćeš pravo, i ne pita ko je koje vjere, nego kakav je po srcu i duši. Po tome mi sudimo.“ Ali Isus mu uz to izriče još jedan savjet: "Eto, ja ti rekoh to, jer si ti bio iskren prema meni, ali ti ne kazuj ovo ni kom, jer to ti u Bosni i onako živ čo'jek ne bi vjerovao, a možeš rđavo proć."

U svom inzistiranju na izvanjskom u vjeri, od utapanja u kolektivni prkos, preko glumljenja i straha od društvene osude, mnogi vjernici su izgubili i srce i dušu, izgubili su ljudskost. Nije stvar samo izvanjskosti, nego izopačenja vjere u svojoj srži, u gubitku fundamentalne iskrenosti pred samim Bogom. A kad se izgubi iskrenost sa samim sobom, i sam Bog postaje igračkom neumjerenih želja i strahova, samoveličanja i pohlepa, gluma i glumatanja.

Čovjek zaboravi da je slab i krhak, sklon i dobru i zlu, sklon najtežoj obmani, onoj da i pred Bogom i ljudima zaboravi da je ništa više ni manje nego samo čovjek, smrtni čovjek.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com