„Društveno je bolesno da spomenik u Jasenovcu, koji je obnovljen, služi isključivo tome da se tamo samo jednom godišnje odvija komemoracija ispunjena političkim litanijama. To je primjer fantastično održavane forme kojoj je danas isključiva svrha biti scenografska pozadina političkog rituala“, rezimira u intervjuu za Lupigu, Sonja Leboš, kustosica koja je osmislila i priredila izložbu Bogdan Bogdanović – Ukleti neimar, koja će se sutra otvoriti u Splitu. Leboš će objasniti zašto je socijalistički modernizam bio vođen impulsom brige o čovjeku i imao humanističku viziju o tome da se stvari grade da bi ljudi živjeli bolje i dostojanstvenije.

Izložba Bogdan Bogdanović – Ukleti neimar, postavljena u Zagrebu prošle godine, a posvećena djelu ovog izuzetnog arhitekta, umjetnika i filozofa, u srijedu, 25. rujna,  bit će otvorena i u Splitu. Tim povodom o samom Bogdanovićevom djelu, njegovoj valorizaciji u današnjem kontekstu, ali i devastaciji i pozicioniranju socijalističkog modernizma, razgovarali smo sa kustosicom Sonjom Leboš, koja je izložbu osmislila i priredila.

Sonja Leboš (FOTO: Privatni album)

Što smatrate ključnim u djelu Bogdana Bogdanovića, koji je djelovao u vrijeme plodonosnog socijalističkog modernizma?

Na početku treba reći da sâm Bogdanović nije bio tipični modernist, već jedan od  najvećih kritičara tog pristupa. U spomenicima je našao mogućnost za individualni i osobni izraz, koji se ne može jednostavno komparirati s drugim stvaraocima tog doba, jer on je radio prvenstveno u tradicionalnim materijalima i služio se tradicionalnim metodama. Jasenovački je spomenik po tome poseban jer je riječ o jedinom njegovom spomeniku koji je u velikoj mjeri obilježen modernističkim ključem u smislu da je izveden u betonu. A i taj je spomenik napravljen zahvaljujući  naporima tradicionalne djelatnosti kalafata koje je zvao da bi uz njihovu pomoć napravio drveni okvir u koji se ulio u beton. I dok je gradio mostarski spomenik tamo su sudjelovali kamenoklesari s Korčule. Kao tema se nameće stvaranje takvih ogromnih arhitektonskih oblika, koje ne bismo trebali strogo definirati kao djela jednog čovjeka, već kolektiva. Ti kolektivi su zaslužni za nastanak djela takvih dimenzija. To je nešto što nam tek predstoji ne samo u revalorizaciji Bogdanovićevih djela, nego i rada autora drugih spomenika antifašizma, pa i arhitekture općenito. Osim toga, svatko tko bolje poznaje njegovo stvaranje, zna da Bogdanović nije bio samo arhitekt (a i to je profesija koja sama po sebi zahtijeva duboku erudiciju i naročiti senzibilitet) i kipar, već i pisac. U njegovim djelima se može očitati u kojoj mjeri se bavio onim što on sedamdesetih već zove invajronmentalizam (environmentalism), kada je to bilo zaista progresivno. Njegova naprednost se očitovala i u radu sa studentima. Bio je pokretač Nove škole koja na žalost nije opstala na beogradskom univerzitetu. I ostaje nejasno da li je razlog tome politički ili neki drugi.

"Napravljen zahvaljujući  naporima tradicionalne djelatnosti kalafata" (FOTO: Arhiva)

U predgovoru izložbi napisali ste da Vam cilj nije bio obuhvatiti čitav neizmjerni opus Bogdana Bogdanovića, već mladima ukazati na političnost i povijesnost njegova djela.

Izložbu sam koncipirala kao neku vrstu didaktičkog formata gdje sam dala osnovne informacije o tome tko je  Bogdan Bogdanović, uključujući neke biografske podatke. Naglasak sam stavila na dva spomenika, Partizansko groblje u Mostaru, koje je vrlo posebno, i na Jasenovac, ali su prikazani i brojni drugi vrijedni spomenici poput travničkog te spomenika na Klisu, koji je razmontiran. Iako smatram da to nije jedan od njegovih najboljih spomenika, zasigurno nije zaslužio sudbinu demontiranja, poprilično prešućenu i nikad objašnjenu. Inače, ostavština u obliku crteža i skica Bogdana Bogdanovića danas se nalazi u bečkom Centru za arhitekturu jer je on nakon kućnog pritvora, u kojem je praktički živio nakon što se otvoreno suprotstavio režimu Slobodana Miloševića, otišao za Pariz, a potom u Austriju. Ova izložba predstavlja dio tog materijala pohranjenog u bečkom Centru za arhitekturu kojeg je odabrao kustos Ivan Ristić. Iz tog izbora  materijala, koji mi je bečki Centra za arhitekturu dao na raspolaganje, ja sam ponovno radila izbor te oblikovala vlastiti autorski koncept. Poziv da uopće pripremim taj materijal za hrvatsku publiku uputio je Austrijski kulturni forum, s kojim je Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja surađivala na našoj platformi Mnemosyne – Kazalište sjećanja, kada smo pozvali Ivana Ristića da održi predavanje o Bogdanu. Prošle godine istraživačko-izložbeni projekt Ukleti neimar postaje važan dio te naše platforme za propitivanje kultura sjećanja i politika pamćenja. Prihvatila sam poziv jer smatram da snaga njegovog rada leži u činjenici da je gradio u skoro svim državama bivše Jugoslavije što omogućuje stvaranje jednog transnacionalnog naslijeđa, što držim i dugoročnim ciljem projekta unutar naše platforme.

"Oko Spomen parka Dudik postoji inicijativa zagrebačkog aktiviste i urbanologa Saše Šimprage, ali i potpuni izostanak reakcije lokalne zajednice" (FOTO: dudik2.tumblr.com)

Izložba ide i u Mostar gdje se nalazi danas devastirano i zapušteno Partizansko groblje, oskvrnuto i zaboravljeno od građana i vlasti.

Da,  razgovaram već dugo s Ronaldom Panzom iz OKC Abrašević, a sada se tim razgovorima pridružio još jedan mostarski Centar za kulturu, te postoji mogućnost da izložba bude već i ove godine. Mostar je nevjerojatna situacija jer su ljudi tamo do početka '90. živjeli s tim spomenikom u nevjerojatnoj simbiozi i smatrali su ga intrinzičnim dijelom mostarskog urbanološkog sklopa. Danas je ono u vrlo lošem stanju, slično kao i vukovarski Spomen park Dudik, oko kojeg postoji inicijativa zagrebačkog aktiviste i urbanologa Saše Šimprage, ali isto tako i potpuni izostanak reakcije lokalne zajednice. U Mostaru, s druge strane, postoji grupa lokalnih aktivista i umjetnika, koji proučavaju djelo Bogdana Bogdanovića i na taj način pokušavaju zadržati neki oblik materijalno gotovo uništene kulture sjećanja. No, ja nisam sigurna da bi i sam Bogdanović želio obnovu u klasičnom smislu, kao što je na primjer replika Starog mosta u Mostaru, jer je jednom prilikom izjavio da bi vraćanje spomenika u stanje prije devedesetih, kao da se ništa nije dogodilo, također bio jedan oblik povijesnog falsifikata. Osim toga, on je svoje spomenike smatrao nedovršenima, što je specifičan stav. Vraćao im se u svojim crtežima i živio s njima jer je bio svjestan da spomenici ulaze u komunikaciju s ljudima koji žive u neposrednoj blizini, s posjetiocima, i da dolazi do interakcije i promjena, kako u ljudima tako i fizičke supstance. Naravno da nije mogao predvidjeti devastaciju ovih razmjera. Sigurno je da se takve arhitektonske, kulturološke i spomeničke vrijednosti ne smije prepustiti zubu vremena i daljnjoj devastaciji što je karakteristično i za druge lokalitete, poput Travnika, a ne samo za Mostar i za Vukovar, koji jesu najtragičniji primjeri. Praveći se da ne vidimo tu devastaciju, dopuštamo da jedna ogromna kulturološka vrijednost ostaje prepuštena daljnjem procesu uništavanja koji treba zaustaviti.

ZABORAVLJENA POVIJEST: Nekada važna remekdjela, simboli kojih se danas svi stide

ODNOS PREMA ANTIFAŠIZMU: Nitko ne radi ništa da se spriječi devastacija Bakićevog monumentalnog djela

"Svoje spomenike smatrao je nedovršenima. Vraćao im se u svojim crtežima i živio s njima" (FOTO: Marko Krojač/markokrojac.blogspot.com)

Na koji način je to moguće učiniti? Vukovar i Mostar su u mnogočemu slične sredine, posebice kada je riječ o vrstama i količini stradanja, no devastacije se nisu odvijale u samo ratom traumatiziranim i izravno pogođenim sredinama. Kolika je odgovornost lokalne zajednice, a kolika institucionalnog vrha za perpetuiranje devastacije?

U zadnje vrijeme se dosta radi na revalorizaciji tih brojnih antifašističkih spomenika. Postoji i inicijativa Ive Goldsteina da neki spomenici uđu pod zaštitu UNESCO-a. Jasenovačkom cvijetu potrebna je posebna zaštita visoke razine, no to nije dovoljno. Meni je društveno bolesno da Jasenovac, koji je obnovljen, služi isključivo tome da se tamo samo jednom godišnje odvija komemoracija ispunjena političkim litanijama. To je primjer fantastično održavane forme kojoj je danas isključiva svrha biti scenografska pozadina političkog rituala. I to je također jedna vrsta devastacije. Svima koji poznaju Bogdanovićev rad je jasno da se tu radi o jednoj strukturi koja poziva na drugu vrstu komunikacije. S druge strane, postoji i pitanje odgovornosti. Bakićev spomenik na Petrovoj gori, gdje se okrivljava Rome da  su odnijeli materijal, bio je pod nečijom ingerencijom i netko je trebao čvrsto zatvoriti jedno ili oba oka da bi se to moglo dogoditi. Dekret s vrha i optužba sa strane ne znače ništa i ne predstavljaju konstruktivno rješenje problema koji je i horizontalan i vertikalan. Demontiranje spomenika na Klisu ne bi se moglo dogoditi u situaciji u kojoj bi lokalna zajednica imala svijest o tome o kakvom je spomeniku riječ. Očito je bilo pojedinaca ili grupa ljudi koji su smatrali da takvom spomeniku na Klisu više nije mjesto. O tome treba početi dijalog i to baš u lokalnim okvirima. Postoje institucije koje nisu odradile i ne odrađuju svoj posao te tendencije u lokalnim zajednicama da potiru naslijeđe antifašizma i socijalističkog modernizma jer ne postoji svijest o vrijednosti toga. To je povezano i s činjenicom da je, prema istraživanjima, danas etnička netrpeljivost veća nego devedesetih, a to je, eufemiziram, zabrinjavajuće. Zapravo je alarmantno. Govoriti o simbolima, a istovremeno ne voditi računa o svim vrstama utjecaja i komunikacije s takvim problemom nije plodonosno na dugi rok. Možemo se boriti za UNESCO-vu zaštitu, ali ona koji put može značiti samo zaleđivanje određenog objekta u vremenskom trenutku i prekid komunikacije s oblicima ljudskog života koji u njemu borave kao što je slučaj s Dioklecijanovom palačom gdje će i biti postavljena izložba.

"Nisam sigurna da bi Bogdanović želio obnovu u klasičnom smislu, kao što je na primjer replika Starog mosta u Mostaru, jer je jednom izjavio da bi vraćanje spomenika u stanje prije devedesetih, kao da se ništa nije dogodilo, također bio jedan oblik povijesnog falsifikata" (FOTO: Arhiva)

Što očekujete od izložbe u Splitu, nekad urbanistički modernom gradu, koji danas diže figuralne spomenike suspektnim povijesnim ličnostima?

Drago mi je da će se izložba odvijati u Dioklecijanovim podrumima jer Bogdanovićev rad cijelo vrijeme komunicira s povijesnim slojevima kojima naše podneblje obiluje, a na koje se gleda nipodištavajućim okom. Eksponati se stavljaju u službu profita, objekti se komodificiraju. Nadam da će ova izložba pokrenuti i neki dijalog o tome što čuvamo i koji je odnos zajednice spram tih objekata koji se stavljaju pod zaštitu. Ne mogu predvidjeti reakcije ljudi u Splitu, ali što se tiče problem vraćanja figurativnim prikazima dizanja spomenika, i ličnostima koje to po mom mišljenju ne zaslužuju, mislim da je to rezultat zatiranja i modernističkog i socijalističkog nasljeđa. Split obiluje brojnim primjercima izvrsne arhitekture modernizma. Split III je jedinstveni primjer urbanizma koji proizlazi iz tog nasljeđa i nadograđuje ga, ali današnji imperativi brze komodifikacije i diznifikacije povijesnih jezgri ne dozvoljavaju solidno sagledavanje splitskih potencijala koji zasigurno leže i u njegovoj vezi sa predratnom modernom i socijalističkim modernizmom.

S jedne strane imamo sramežljive institucionalne inicijative i srušene spomenike, a s druge strane građanske inicijative koje ipak prepoznaju vrijednost i tadašnju progresivnost umjetničkog izražaja. Kako pozicionirati danas to naslijeđe?

Nasljeđe socijalističkog modernizma napredno je u svakom smislu. To pokazuju ne samo spomenici već i stambena te turistička arhitektura. Primjerice, arhitektura brojnih hotela na Jadranu iz razdoblja modernizma koji su danas devastirani, a koji su vodili računa o okolišu, kvaliteti, krajoliku, o čovjeku i zajednici. Projekt Nedovršene modernizacije kojeg su radili Maroje Mrduljaš, Dafne Berc, Miranda Veljačić i brojni drugi stručnjaci jasno je podcrtao potencijale turističke gradnje na Jadranu iz razdoblja socijalističkog modernizma. Kad to razdoblje usporedimo s današnjom situacijom zemlje, koja se diči ulaskom u EU, a na grbači nosi 800 tisuća ilegalnih objekata, od kojih neki nemaju ni osnovnu infrastrukturu, ne treba dodatnih komentara. Naslijeđe modernizma potire se kao nevažno, a to se može okarakterizirati jedino kao iracionalno. Oko nas se izdogađala nevjerojatna količina građevinskih zahvata koji se uopće ne mogu ni približno zvati arhitekturom, a s druge strane se prepušta devastaciji objekte koji svojom arhitektonskom vrijednošću spadaju u svjetsku baštinu modernizma općenito. Socijalistički modernizam je bio vođen impulsom brige o čovjeku kao bitnom motivu gradnje, a ne čovjeku svedenog na korisnika. Naravno da je tu bilo jako puno situacija koje zahtijevaju ozbiljnu kritiku kao što je na primjer situacija u stambenoj arhitekturi gdje su postojale slabosti nepoznavanja istraživanja potreba, ali je postojala humanistička vizija o tome da se stvari grade da bi ljudi živjeli bolje i dostojanstvenije, a da pritom ne devastiraju okoliš. Nasljeđu socijalističkog modernizma, kojeg su spomenici NOB-u jedan veliki eksponent, zasigurno tek prethodi ozbiljna revalorizacija. A potom i zaštita i održavanje koje ti objekti trebaju.

Lupiga.Com