Prvo ročište u postupku koji je policija pokrenula protiv Marije Milete, formalne organizatorice marša Ujedinjeni protiv fašizma i članice istoimene inicijative, održano je prošlog tjedna na Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu. Ovaj antifašistički marš 30. studenog prošle godine u Zagrebu je okupio oko deset tisuća ljudi, a u Rijeci, Puli i Zadru njih još nekoliko tisuća. Sudski postupak vodi se zbog navodnog narušavanja javnog reda i mira tijekom marša, pri čemu policija problematizira pojedine transparente i njihove poruke. 

Tim povodom inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma, koja okuplja više od trideset lijevih udruga i kolektiva, u priopćenju je poručila da ih ovaj sudski postupak neće uspjeti ušutkati ni zastrašiti. 

„Zemlja koja bi trebala biti ponosna na svoju antifašističku prošlost živi podaničku i revizionističku sadašnjost. Jasno je da se ovakvim postupcima želi diskreditirati našu inicijativu, obeshrabriti građane i uvesti autocenzuru pri budućim prosvjedima, pogotovo onih s lijevog političkog spektra gdje, eto, nema dvostrukih konotacija“, istaknuli su iz inicijative. 

U razgovoru s Marijom Miletom pokušali smo razjasniti na čemu se točno temelje optužbe, ali i što ovaj postupak govori o odnosu institucija prema antifašističkom organiziranju. Dotaknuli smo se i pitanja što uopće znači biti antifašist u Hrvatskoj danas te kakve su mogućnosti daljnjeg organiziranja i djelovanja izvan okvira prosvjeda i manifestacija.

Marija Mileta (FOTO: Zelena akcija)

Možete li objasniti za koji vas konkretan prekršaj optužuju i na koji se točno zakon pozivaju?

- Prekršaj je taj da nisam osigurala red i mir na antifašističkom maršu, zato što sam navodno dopustila određene transparente s određenim natpisima, koje su oni odabrali među stotinama drugih, te da nisam, dakle, maknula te transparente i udaljila sudionike koji su ih držali. U pitanju su četiri transparenta. Dva su zapravo zastave sa srpom i čekićem, što je znak borbe seljaka i radnika. No, policija to očito ne razumije. Drugi transparenti su glasili „Balkanska federacija bez država i nacija“, „Intifada do pobjede“ i „Ako se bojiš mraka, zapalićemo grad“. Naravno, oni to prikazuju kao promociju totalitarnog režima, komunizma. Mi, navodno, s napisom „Balkanska federacija“ zazivamo novu Jugoslaviju. Ono što je ovdje najbitnije jest da je to napad na sam temelj slobode govora i slobode izražavanja. Oni ovime pokušavaju cenzurirati određene slogane u Hrvatskoj, što se do sada zapravo i nije dešavalo. Naravno, trebaju biti zabranjeni ustaški, nacistički i drugi fašistički slogani i obilježja – što i jesu, iako ih policija tolerira i ništa po tom pitanju ne poduzima. Koliko je nama poznato, barem s prosvjeda koje je tzv. lijevi politički spektar organizirao unazad mnogo godina, nijedan organizator nije bio prekršajno gonjen zbog toga što su neki od sudionika imali neke transparente koji se policiji ne sviđaju, koji nisu podobni vlasti. Što se tiče zakona na koji se pozivaju, to je ono što meni nije bilo jasno i na ročištu sam tražila pojašnjenje od predstavnika tužitelja. Nije jasno, zato što se u optužbi spominje jedan zakon. To je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. I onda se u obrazloženju spominje Zakon o javnom okupljanju, a pozivaju se i na ustav – kršenje ustava, zbog navodne promocije totalitarnih režima i poziva na nasilje. I transparent „Intifada do pobjede“ je prema njima poziv na nasilno svrgavanje vlasti, što nema nikakvog smisla (intifada - palestinski ustanak protiv izraelske vlasti; op.a.). Isto tako, što se tiče natpisa „Ako se bojiš mraka, zapalićemo grad“ – oni očito ne razumiju da je riječ o prenesenom značenju, a ne doslovnom. Očito se nisu niti potrudili istražiti odakle potječe taj natpis. On je zapravo feministički – upravo protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, protiv femicida. Prvi put je korišten na prosvjedu u Prištini, 2022. godine, nakon što je silovana jedanaestogodišnja djevojčica. Zatim se počeo koristiti u drugim zemljama u regiji – u Srbiji, sad i u Hrvatskoj. U optužnom prijedlogu stoji da je ovaj natpis poziv na nasilje, no on je upravo suprotno – zapravo je poziv na prekid nasilja. Tako da ništa od toga ne stoji, dakle, nijedan slogan ne krši nijedan zakon, nije kažnjiv, nije zabranjen. To oni sad moraju dokazati, a dokazati neće, jer jednostavno ne stoji.

Ako su zaista ti transparenti sporni, zar vas policija nije mogla ondje, na licu mjesta, zamoliti da ih maknete?

- Tako je, to je zapravo bila odgovornost policije. Moja odgovornost kao organizatorice i voditeljice je bila održati red i mir. Mi to i jesmo napravili – taj prosvjed je prošao potpuno mirno, unatoč tome što je došlo 10.000 ljudi, što nismo očekivali. Mi smo osigurali velik broj redara, ispunili smo sve ono što su nas po zakonu tražili, sve što je policija tražila. Čak i više od toga: imali smo profesionalne zaštitare. I nije bilo nikakvih incidenata, sve je prošlo u savršenom redu i miru. Domena policije po zakonu je osigurati javni red i mir. Dakle, ako su oni vidjeli nešto sporno, oni su to, zapravo, onda trebali i skloniti. Mi se, naravno, ne bismo složili s time da to treba micati, ali to je u domeni policije. 

Jedan od policiji spornih transparenata (FOTO: H-Alter/Iva Trogrančić)

Po kojoj zakonskoj osnovi onda oni mogu išta pokrenuti?

- Način na koji su oni složili optužni prijedlog je totalno neozbiljan. Kao „dokaze“ su priložili linkove na članke, na koje ne možete kliknuti – to su skenirani papiri. Sutkinja je također rekla da ona to ne može pregledati … Tako da je sve to dosta neozbiljno. Kao što rekoh, očekujemo oslobađajuću presudu, jer nema temelja za prekršaj.

U siječnju smo svjedočili huliganskom divljanju u centru Zagreba gdje je grupa od dvjestotinjak navijača uznemiravala građane, bacala baklje u dvorišta ugostiteljskih objekata i dizala desnice u nacistički pozdrav, sve pred očima policije koja uopće n to nije reagirala. S druge strane vas se tereti za narušavanje javnog reda i mira, a prijavu je, osim vas, prethodno zaradio i sudionik riječkog antifašističkog prosvjeda, koji je nosio zastavu s petokrakom, čime je navodno uznemirio prolaznike i javnosti. Tko tu doista remeti javni red i mir – mirni prosvjednici sa zastavama i transparentima ili huligani u nacističkom divljanju? Što ovakva selektivna primjena zakona govori o prioritetima državnih institucija?

- Prilično je jasno da selektivno biraju prema tome tko je organizator nekog okupljanja, bilo da je mala akcija ili veliki prosvjed. Inače, petokrake nisu zabranjene. Oni se i u ovom optužnom prijedlogu pozivaju na to da mi zazivamo komunizam. Nisu naveli kakav komunizam, jer Jugoslavija u ovom periodu na koji se pozivaju nije bila komunistička, nego socijalistička. Simbol srpa i čekića nije zabranjen – to je znak, simbol seljaka i radnika. Biraju selektivno. Mi smo pitali je li policija upoznata s tim je li organizator Thompsonovih koncerata odgovarao za sve što se tamo događalo, za ono što zapravo jest zakonom zabranjeno. Naravno, nismo na to dobili odgovor, ali vrlo sam skeptična prema tome da se išta u tom slučaju poduzelo. I tamo su također selektivno birali kome će dati prekršaj, a kome neće. Samo za primjer, kad je bio doček rukometaša, za vrijeme Thompsonovog nastupa, neki ljudi su primijetili da je netko imao obilježje „Za dom spremni“. Prijavili su to policajcu koji je bio u blizini i pitali ga hoće li nešto napraviti po tom pitanju. Rekao je da neće. Vrlo je očito da je ovo političko motivirano, i samim time što su iz HDZ-a odmah nakon antifašističkog marša izjavljivali kako je to bilo antihrvatsko okupljanje. 

Biste li rekli da je u pitanju pokušaj kriminalizacije antifašizma?

- Kriminalizacija solidarnosti vrši se već desetak godina i to se prvenstveno odnosi na solidarnost s ljudima u pokretu, koja se zaista u jednom momentu čak i zakonski pokušala kriminalizirati. Dakle, ako pomognete nekomu, pa čak i date vodu ili hranu, povezete nekoga tko je nedokumentiran, i nema hrvatske papire, uslijedila bi novčana kazna, pa čak i zatvor. To, na sreću, nije prošlo, ali se svejedno pokušava „progurati“. Isto tako, u posljednjih nekoliko godina – osobito kroz aktivizam za slobodu Palestine – sve je vidljiviji trend kriminalizacije samog aktivizma kao takvog, ali, naravno, selektivno i usmjereno na određene skupine. I sada se to nastavlja s antifašističkim pokretima. Meni je jednostavno nevjerojatno da se ljudi više ne libe reći da su fašisti. Dakle, stvorena je takva atmosfera u društvu koja dolazi od političkog vrha, od HDZ-a, koja se godinama polako „kuha“ i ulazi u sve pore društva. Ljudi se ne boje reći da su fašisti, a antifašizam postaje prljava riječ, antifašisti su oni koji su na krivoj strani … Naravno da neki kažu da nisu fašisti, nego domoljubi …

Pa i Thompson zadnjih godina ponavlja da nema veze s ustaštvom.

- Pa da, naravno. A mi smo ti koji su zapravo fašisti. Što se tiče te promjene retorike, to vjerojatno dolazi i od nepostojanja pravog formalnog političkog građanskog obrazovanja. Kada pogledamo napade na srpske kulturne događaje prošle godine, to su bili mladi, mnogi od njih srednjoškolci, koji su instrumentalizirani od strane određenih grupacija. Nije slučajno da se to dešavalo po različitim hrvatskim gradovima. Jasno je da je to bilo koordinirano i da je to pokušaj zastrašivanja – ne samo srpske manjine, već cjelokupnog stanovništva. Dakle, ako ti izađeš i kažeš da si antifašist, da si protiv mržnje, da nisi za takvu Hrvatsku – ti se trebaš bojati da će te napasti. Ja vjerujem da bi naš marš bio možda i veći da se određen dio ljudi nije bojao doći, upravo zbog te atmosfere zastrašivanja, mržnje i nasilja koje se u Hrvatskoj normalizira već desetljeće. Meni je bilo strašno kad je, zapravo, praktički normalizirano policijsko nasilje na granicama. I ne samo na granicama. Kada bi netko sada ovdje vidio da policija tuče nekoga tko je očito tamnije puti i nije iz Hrvatske, vjerujem da većina ljudi ne bi reagirala. I to se moglo vidjeti kroz komentare na društvenim mrežama koji su bili zastrašujući – ljudi ili nisu vjerovali da je policija nasilna prema migrantima na granicama, ili su to pokušavali na neki način opravdati. Argumenti su bili da oni samo štite Hrvatsku, štite nacionalnu sigurnost. Praktički su ponavljali iste one riječi koje je koristila vlast, koja je i uvela taj diskurs mržnje i nasilja protiv onih koji nisu Hrvati. Naravno da to onda ulazi i u medijski diskurs, koji toj normalizaciji nasilja dodatno pripomaže. To smo mogli vidjeti i po načinu na koji su mainstream mediji, i u Hrvatskoj i u svijetu, izvještavali o Palestini, opravdavajući genocid ili nijekajući što se događa.

Prizor koji "uznemiruje građane" po Rijeci (FOTO: Facebook)

Kako vidite odgovornost HDZ-a za fašizaciju društva?

- Mislim da imaju najveću odgovornost. Politike koje donose kroz zadnje desetljeće jasno upućuju na represiju i ljudi u pokretu i aktivista, onih koji se usude reći nešto protiv njihove politike. Pa i sam ovaj optužni prijedlog je jedan pokušaj zastrašivanja, ne samo mene, već i cijele inicijative Ujedinjeni protiv fašizma. Prijete velikim kaznama – 3.000 eura nije malo. Neki obični građanin koji iza sebe nema neku zajednicu, mrežu podrške, vjerojatno će u startu odustati od organizacije prosvjeda jer će se bojati da je sad odgovoran za svaki plakat i transparent koji netko donese, i da se treba brinuti hoće li policija odabrati neke natpise i tužiti njega da ih je dopustio, jer prema njihovoj procjeni nisu dopušteni, što je apsurdno. Da, HDZ je apsolutno odgovoran. Nisu jasno osudili prošlogodišnje napade na srpske kulturne događaje, nisu išli u strogo procesuiranje tih pojedinaca i grupa, u potragu za grupacijama koje su zapravo orkestrirale te napade. Sumnjam da je policija to istraživala. Zna se da je Armada ta koja je napala antifašistički marš u Rijeci, a policija je samo stajala i gledala. Činjenica da je Domovinski pokret, krajnja desnica, dio vladajuće koalicije, sama po sebi nešto govori o smjeru kojim oni žele ići. A Plenković se tu nekako, rekla bih, pokušava prikazati kao „uglađeniji“, i na drugačiji način progoni ljude koji se usude kritizirati njegovu politiku, organizirati prosvjede protiv njega i njegove vlade.

Ukoliko uzmemo tezu da postoje dva pristupa antifašizmu – prvi, solidarizirati se s ljudima koji su oko nas ovdje i sada te konkretno braniti njihova prava, i drugi, pozivati se na davnu, slavnu prošlost i komemorirati povijesne događaje. Naravno da su oba pristupa ili aspekta bitna, no čini mi se da kod nas još uvijek prevladava ovaj drugi, komemorativni pristup i da se prerijetko poteže problem eksploatacije, diskriminacije i napada na strane radnike – kao antifašističko pitanje. Biste li se složili s tim i prepoznaje li inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma, primjerice, solidariziranje sa stranim radnicima kao dio borbe protiv fašizma? 

- Da, mi smo zapravo u pripremi, prije samog marša, preko društvenih mreža govorili upravo to – da je antifašizam i borba protiv nasilja nad stranim radnicima, borba za slobodu Palestine i tako dalje. Slažem se da je ranije definitivno prevladavao komemorativni pristup. Mi upravo s ovom inicijativom to pokušavamo promijeniti. Dio inicijative su brojni kolektivi koji daju podršku migrantskim radnicima i drugim ljudima u pokretu, azilantima, ali isto tako, naravno, i ljudima koji žive u Hrvatskoj i jedva spajaju kraj s krajem, i to upravo zbog politike ove vlade. Plenković se hvali koliki nam je BDP, kako ljudi sada puno bolje žive, manja je nezaposlenost, ali realnost je potpuno drugačija. Mladi ljudi iseljavaju, a poslovi su eksploatatorski i plaće se ne dižu. Rast životnih troškova je nevjerojatan. Tako da mi ne pokušavamo stvarati neki „novi“ antifašizam, nego ga vraćati u njegov puni smisao – kao kolektivnu borbu koja obuhvaća sva ova povezana društvena pitanja. Tu, recimo, spada i pitanje militarizacije. U cijeloj Europi se države sve više naoružavaju, a u Hrvatskoj je uveden vojni rok, i to sve stvara atmosferu straha, kao da se pripremamo za neki budući sukob. Kupuje se novo oružje, sklapaju se ugovori s firmama o opremi za nadziranje granica – često se radi o izraelskoj tehnologiji koja je testirana u kontekstu genocida nad Palestincima. Već godinama znamo i da je dio oružja koji se koristi u SAD-u prethodno razvijan i testiran upravo tamo. Mi smatramo da je to sve povezano. 

Kako sada s vremenske distance gledate na prošlogodišnji antifašistički marš? 

- Očekivali smo par tisuća ljudi, ali smo se ugodno iznenadili kad smo vidjeli krcati Glavni kolodvor. Očito je bilo da smo pogodili trenutak: ljudima je baš tada trebao prostor da izraze svoje mišljenje, svoju ljutnju nad trenutnom situacijom, i da ustanu protiv toga. Postoje ljudi koji ne žele društvo gdje se bojimo, gdje nasilje prevladava i gdje ne možemo slobodno govoriti. Pritom ne mislimo na „slobodu govora“ koja podrazumijeva širenje mržnje i pozive na nasilje prema drugima. Bili smo jako pozitivno iznenađeni. Malo smo se bojali oko sigurnosti, oko prisutnosti fašista – hoće li pokušati provocirati, napraviti neki incident, pa na taj način pokušati diskreditirati cijeli marš ili zastrašiti ljude i odvratiti ih od daljnjih dolazaka. Na sreću to se nije dogodilo. Na nekim prijašnjim prosvjedima, pa čak i na zadnjem Noćnom maršu, bilo je provokatora i privođenja istih. No, antifašistički prosvjed je prošao savršeno. 

Ujedinjeni protiv fašizma na trgu (FOTO: fAktiv)

Mnogi nisu vjerovali da će prosvjed uspjeti. Bili su uvjereni da tonemo u mrak i toliko strmoglavo hrlimo u ustašizaciju da iz toga nema izlaza. Prosvjed je nadišao sva očekivanja i već samom brojnošću ljudima vratio nadu. I Noćni marš za osmi mart bio je najbrojniji dosad. Uskoro se održavaju i Trnjanski kresovi, u čijem organiziranju sudjelujete. Može li se energija s ovih prosvjeda kanalizirati u nove oblike organiziranja i djelovanja?

- Ono što je meni dalo nadu jest to što smo uspjeli potaknuti ljude da se sami organiziraju u drugim gradovima, u Puli, Rijeci i Zadru. I tamo se okupio velik broj ljudi. U Rijeci oko dvije tisuće, što nije malo. Isto tako i u Puli, oko tisuću ili više. U Zadru su također došli ljudi iz Splita i s Korčule, dakle nisu bili samo Zadrani. Ova inicijativa nije zamišljena kao organizacija koja će štancati događanja i raditi prosvjede svaki tjedan. Ideja je da se međusobno podržavamo, povezujemo kroz različite borbe i gradimo osjećaj zajedništva, da se bodrimo i osnažujemo. Isto vrijedi i za građanske inicijative u drugim gradovima, i nadamo se da ćemo jednog dana vidjeti i antifašistički prosvjed u Splitu, odakle je prošle godine sve krenulo s napadima „crnokošuljaša“, ali tamo se ljudi i dalje dosta boje. Vidjeli smo i neprijavljeni prosvjed Torcide, i opet se pitam je li organizator „zaradio“ policijsku prijavu. Tada je dano objašnjenje da ne moraju prijavljivati prosvjed, što pokazuje da ni ministar očito ne poznaje vlastite propise. S druge strane, aktivistima Nepokorene Palestine, kad nas je bilo manje od 20 i kad smo privedeni zbog prosvjeda ispred Ministarstva vanjskih poslova, govore da nismo prijavili okupljanje, pa smo ih morali educirati da prema zakonu skupovi manji od 20 ljudi ne podliježu obvezi prijave javnog okupljanja. Tada je bilo „morali ste prijaviti“, a sada odjednom drugi „ne moraju“. A u Splitu su bile tisuće ljudi. Nisu bili rastjerani, iako bi se po toj logici zakon trebao primjenjivati jednako. Očito se zakoni primjenjuju selektivno, ovisno o tome o kome se radi. Što se tiče daljnjeg organiziranja, ne želimo da sve ostane na jednom velikom prosvjedu i da ljudi samo čekaju sljedeći. Poanta nije da sve emocije usmjerimo u jedan događaj. Važno je da se ljudi organiziraju kontinuirano, u svakodnevnom životu, u kvartovima: da reagiraju na nasilje nad migrantskim radnicima, uklone fašističke grafite ... Već sada postoje takve inicijative po Zagrebu – male, ali važne prakse. Fašisti ne očekuju reakciju jer su se navikli na pasivnost. Ljudi se samo trebaju ohrabriti. Mislim da su mnogi dobili ohrabrenje nakon Marša, vidjevši da postoji velik broj ljudi koji možda ne misle isto o svemu, ali se slažu da fašizacija postoji i ne žele da to postane normalno.

Koliko mislite da je uopće moguće zaustaviti, pa i preokrenuti trend jačanja desnih ekstremističkih tendencija u društvu?

- Mislim da u tome možemo uspjeti jedino brojnošću. Ne tako da nas nekolicina organizira sve u Zagrebu, nego kroz širenje inicijativa po cijeloj zemlji. Vidimo to na primjerima lokalnih borbi protiv štetnih projekata – ljudi se okupljaju, vjeruju da mogu nešto promijeniti i često uspijevaju. Primjer s rijekom Unom je jedan od najpoznatijih, gdje su aktivisti uspjeli zaustaviti gradnju hidroelektrane. Tu je i nedavni slučaj farmi pilića u Sisačko-moslavačkoj županiji gdje su građani već zaustavili jedan projekt i nastavljaju se organizirati. Ljudi mogu mijenjati stvari ako se udruže i jasno pokažu da ovo više neće trpjeti. Vlast se tome ne nada i želi nas pasivizirati. Problem je što mnogi vjeruju da se ništa ne može promijeniti, pa će radije otići iz zemlje nego se boriti s atmosferom u društvu i uvjetima života. Ja još uvijek imam nadu – inače ne bih sudjelovala u organizaciji ovih prosvjeda, kao ni Trnjanskih kresova, gdje se nadamo da će biti još više ljudi nego prošle godine. Vjerujemo da će se okupljanja širiti i da će ih biti sve više. Nadamo se i da će se ljudi nastaviti organizirati po kvartovima, kroz manje akcije protiv fašističkog djelovanja. Na otvorenju Dana srpske kulture u Zagrebu u studenom prošle godine, kada su tamo došli huligani crnokošuljaši, koliko bi bilo sjajno da su susjedi reagirali, došli fizički braniti svoje sugrađane i jasno rekli da ne žele nasilje, prijetnje i mržnju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zelena akcija

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.