Nakon što je Večernji list napokon ispucao svoja ekskluzivna saznanja da su pojedini (ne)uglednici početkom devedesetih od Ministarstva obrane dobili tuđe stanove, vrijeme je da se javnost upozna i s tezom kako je za opću otimačinu koja se onomad dogodila, kao i za ubojstva potpuno nevinih ljudi, odgovoran upravo taj isti Večernji list. Tezu će ovdje naširoko elaborirati dobro nam znani Viktor Ivančić, u tekstu koji je objavljen u tjedniku Novosti

Jedna od rijetkih propulzivnih djelatnosti u ekonomski posrnuloj Hrvatskoj je novinsko naknadništvo. Dok privreda grca u problemima, broj nezaposlenih nezadrživo raste, nekoć moćni gospodarski subjekti ostvaruju debele minuse u bilancama, a socijalna slika zemlje nalikuje prizoru poplavljenog područja, novinski naknadnici bilježe uspjeh za uspjehom, superiorno prkose krizi, granatiraju tržište novim proizvodima, upošljavaju mlade kadrove, ulažu u infrastrukturu i razvoj, te utiru put budućim podvizima. Sada već nema sumnje da u tom sektoru, gdje se očigledno crpi zlatna žila nacionalnog talenta, leže spasonosne perspektive: Hrvatima se uz pomoć mrtvih tema vraća vjera u život.

Novinsko naknadništvo je djelatnost kojom se minulim događajima i jučerašnjim vijestima osigurava ekskluzivitet, svježina, vruće društveno interesovanje, a nerijetko i snaga “šokantnih otkrića” nakon kojih će uslijediti sapunice političkih događanja. “Kao naknadnici moramo biti aktualni, inače ništa od posla”, povjerava se jedan od vodećih menadžera industrije u ekspanziji.

Profesionalci njegova soja nikada ne miruju: već sada vrijedno notiraju i arhiviraju događaje koji imaju naknadni potencijal, te će za deset, petnaest ili dvadeset godina u ekskluzivnoj obradi i pakiranju biti lansirani na tržište. Učinit će sve da, u vrijeme kada se ti događaji realno zbivaju, informacije o njima sakriju, krivotvore ili žestoko negiraju, e kako bi im, sačuvavši supstancu za povoljnije doba, povećali naknadnu vrijednost.

Razvijeno novinsko naknadništvo pokreće afere čiji su akteri mrtvi, razvlašteni, uhapšeni ili politički neupotrebljivi. Odvažno nas suočava sa skandalima i društvenim anomalijama u fazi kada je šteta od njih nepopravljiva. Nema takvih strašnih istina, jezivih priča ili opasnih tema pred kojima bi domaći naknadnici od straha ustuknuli, pod uvjetom da su one starije od desetljeća. U oštroj konkurenciji, najelitniji proizvod hrvatskoga novinskog naknadništva je “Večernji list”.

Neskromno mogu napomenuti da sam to hvalevrijedno nagnuće među prvima prepoznao i još prije jedanaest godina objavio sastavak pod naslovom “Dobro jutro, Večernji”. Tada – u travnju 2000., koji mjesec nakon promjene vlasti – najtiražniji hrvatski dnevni list spektakularno je otvorio “dosje Gospić” i u nastavcima donosio fakte i dokumente o ratnim zločinima nad srpskim civilima, izjave svjedoka i preživjelih žrtava, reportaže s lica mjesta, moralističke komentare… sve ono o čemu kroz prethodnih deset godina nije iscijedio ni jednu suvislu rečenicu, osim što je predvodio linč protiv “državnih neprijatelja”, “antihrvatskih novinara” i “žutih listova” jer su o tim događajima izvještavali i donosili svjedočanstva identična onima kakve je “Večernji” kasnije sabrao u svom dojmljivom “dosjeu”.

Moje tadašnje razmatranje svelo se na krajnje jednostavan zaključak: “Zločini u Gospiću bili su mogući samo zato što ‘Večernji list’ nije pisao o njima!” Naime, unaprijed zajamčena šutnja najtiražnijeg dnevnika bila je nenadomjestiv segment zločinačkog pothvata; uvježbani novinarski pogon službovao je kao noćna straža kraj streljačkog stroja, sa zadatkom da se okrene leđima stratištu i ucmeka eventualne neželjene prolaznike.

Rijetka nezavisna glasila koja su se drznula zločine ne prešućivati – poput “Feral Tribunea” – bila su zahvaljujući “Večernjem” i drugim medijima pod vrhovnom političkom komandom degažirana u katakombe društvenog podzemlja, popljuvana i ozloglašena, svrstana u tabor prokletih neprijatelja, s utjecajem koji nije prelazio razinu trajnog incidenta. Mora se reći da je hrvatskoj javnosti taj odnos snaga na sceni neobično prijao: njen prosječni predstavnik čitao je “Večernji list”, više-manje znao za gadosti o kojima ne želi ništa znati, te čekao starost da o njima bude službeno obaviješten.

Ovih dana, kada “Večernji” u nastavcima objavljuje senzacionalni “dosje” o luksuznim stanovima kojima je Ministarstvo obrane u devedesetima opsluživalo društvenu elitu, uz prateće moralke o tome kako je bahata vlast izabranicima dijelila bogatstva šakom i kapom dok se “obični narod” borio za goli život i stenjao pod strahotama rata i poraća, svojem nekadašnjem uvidu nemam što dodati ni oduzeti, izuzev malog tematskog pomaka: bezočno krčmljenje državne imovine, pljačka koja je poprimila svojstva legalnog sustava, kao i ubrzana režimska proizvodnja privilegirane klase, bili su mogući samo zato jer “Večernji list” nije pisao o tome!

“Otkrića” kojima nas dnevnik zasipa, dakako, prastare su vijesti, pa ipak odlično služe za daljinsko navođenje kolektivne srdžbe. Izuzev staništa Nadana Vidoševića, svi izloženi “slučajevi” davnih su godina bili iscrpno apsolvirani u onome mračnom medijskom prikrajku, koji se tada i nije smatrao “našim”. “Feral” je, recimo, u više navrata donosio opsežne temate o skandaloznom stambenom zbrinjavanju perjanica režima – ofenzivi koja je u tehničkoj izvedbi sasvim nalikovala pohodu ustaških dostojanstvenika na “oslobođene” židovske nekretnine – te su u tom kontekstu “obrađeni” i general Praljak, i general Tolj, i redov Šagolj, nad čijom se bezobzirnošću “Večernji” teatralno zgraža, ali i nebrojeni primjeri koje dnevni list ni danas neće imati petlje uvrstiti u svoj “dosje”: od onog Vladimira Šeksa, preko Ante Gotovine, pa do Mirka Norca. Kao što neće dekomodirati udovicu bivšega ministra obrane Gojka Šuška koja i sada tuguje u otetoj “komunističkoj” vili.

“Večernji list” u to vrijeme ne samo da je aktivno prikrivao organiziranu pljačku, nego i – nasrćući na one koji su se usudili ponašati drugačije – energično branio stečevine uzurpatora, tretirajući ih (ne bez osnova!) kao same temelje hrvatske državnosti. Danas, nakon pomne selekcije informativne građe i odgovarajućeg uredničkog tretmana, svaka je stambena operacija prikazana moralno problematičnom, izuzev – zanimljivo – one koja je rezultirala trosobnim državnim poklonom Jadranki Kosor.

Dramatično intonirani feljton, s koliko god uskličnika bio ukrašen, nema ambiciju “suočavanja s istinom”, niti ičega tako svečanog i društveno važnog, nego karakter otužnog vodvilja i jeftine političke intrige. Što uopće znači optuživati Nadana Vidoševića za grabež javne imovine u ratno doba – otkrivati, dakle, da je more slano – ako se bez tihe i pouzdane suradnje “Večernjeg” on ne bi ni uspio realizirati kao zakoniti lopov? Poza je vjerodostojna kao kad bi se Dijana Čuljak javno obračunala s nekadašnjim “Motrištima” ili Tomislav Merčep lamentirao o kršenjima ljudskih prava u Pakračkoj Poljani. Dobro, usporedba je pretjerana utoliko što “Večernji” doista nije Merčep, nego niže uniformirano lice koje kuha kavu, briše krvave fleke s poda i tapše zapovjednika po leđima, ispipavajući mjesto gdje će mu za koje desetljeće zarinuti nož.

Tu možda treba, zbog pedagoških razloga, školski postaviti stvari: ako kao novinar svjesno ne pišeš o zlodjelima koja ti se događaju ispred nosa, onda si i sam u ta zlodjela uvučen, a ako se pera prihvatiš mnogo godina kasnije, sa sigurnog vremenskog odstojanja, i pritom izostaviš vlastiti udio, onda si uz sve ostalo manipulator, ništarija i moralni bogalj. Dakle – novinski naknadnik. Avangarda hrvatskoga medijskog prosperiteta. Vrsta koja uspješno sparuje i pretvara u profit dva oportunistička kanona – i onaj da je šutnja zlato, i onaj da je vrijeme novac.

Ukoliko, međutim, “Večernji list” reprezentira duh hrvatske javnosti – a najprije će biti da je tako – tada se ne može osporiti da je taj duh šizofren na “povijesnoj” osnovi, da uvijek iznova histerizira nad onim što je nekoć legitimirao, da priređuje obredna “razotkrivanja” koja nisu ništa drugo do seanse skupne onanije, te da tako opstaje u stanju trajnoga poricanja vlastite prošlosti.

“Kako s takvim navadama uopće živite?” mogao bi hrvatsku premijerku pitati neki važni stranac. “Živim u tuđem stanu”, rekla bi da ima obraza.

Viktor Ivančić (www.novossti.com) / Lupiga.Com