VIKTOR IVANČIĆ: Strategija jergulje

Lupiga.Com

2. veljače 2011.

VIKTOR IVANČIĆ: Strategija jergulje

Pozdravni govori su završili, zvona su odzvonila, pogrebna povorka se razišla, javne su se suze obrisale, čak su i gavranovi otprhnuli u nepoznatim pravcima, a jedan je trubač ostao sam nad humkom, i eno ga kako otpušta vjetar iz pluća, trubi li ga trubi, tuli li ga tuli, puše li ga puše, para nebo metalnim jecajima, tako da okolni čempresi liju krokodilske suze, krizanteme povijaju glave, traje koncert za trubu i gipsane vaze u mrtvački ozbiljnom pejzažu, tko zna, ako nastavi puhati dovoljno zdušno, misli solist, možda će i sam genijalni pokojnik uskrsnuti i pridružiti mu se u kakvom virtuoznom duetu. To bi solista ushitilo, a da ne spominjemo kako bi se voštanice vjerojatno pogasile u znak solidarnosti, možda bi se i čempresi slomili od intenziteta nadražaja: ovdje je na stvari ozbiljna umjetnost, gospodo, trubi se bez kalkuliranja, do daske, ili - da bismo lakše razumjeli - do kosti.

 

Pravo na posljednji pozdrav ostaje onima koji su genija i za života pristojno pozdravljali, trubi Miljenko Jergović u Globusu od 14. siječnja, a tko su i kakvi su ti što genija nisu za života pristojno pozdravljali - pošto on jest - potanko razlaže u rijetko viđenom huškačkom pamfletu pod proznim naslovom: Lijevi mediji koji sad nariču nad Murtićem godinama su vodili kampanje protiv njega, a autoru s trubom - Miljenku Jergoviću - ostaje pravo na posljednji pozdrav geniju. Pa će tom prilikom, uvjetnim strvinarskim refleksom, srediti i slikarove neriješene račune. Jergović detaljno opisuje društveni trenutak kada je Edo Murtić, nadahnut izbornom pobjedom 2000. godine, naslikao jednu grafiku, potom je umnožio, a onda tu umnoženu grafiku - uz pomoć svojih prijatelja, novinskog nakladnika i tadašnjeg hrvatskog premijera - svečano uručio grupi od stotinjak ljudi, javnim djelatnicima najzaslužnijim za demokratske promjene u Hrvatskoj.

Tu je Jergović servirao svoju prvu laž, tvrdnjom da je svekoliki spektakl trebao biti događaj bez većeg društvenopolitičkog značaja (premda je grafičke ordene uručivao mandatar Vlade glavom i bradom, uz zujanje kamera i sijevanje fotografskih bliceva), a odmah zatim i drugu (utoliko vještiju što je prišivena pokojniku, ličnosti koja će provjereno šutjeti): da je veliki slikar, stari partizan i ljevičar, izabrao (nagrađene) osobe po mjeri vlastitoga ukusa i osjećaja svoje i njhove važnosti.


Miljenko Jergović (foto: E-novine/Sebastian Govorcin)

Od ludnice do ubožnice

No, lijeve novine su od toga načinile skandal, koji će, tvrdi Jergović, trajati duže od godine dana, i to kroz opsesionirane komentare, rugalice, i feljtone uz impresivan niz uvreda i objeda (na račun Murtića), pa sve do satiranja svega što je u životu rekao i naslikao. Taj je opći društveni užas nastao zahvaljujući medijskoj kampanji uglavnom lijevih i nezavisnih novina. Štoviše, moralke na temu grafike trajat će do kraja Račanove vladavine, kao jedna od okosnica lijevoga posttuđmanovskog i postsoroševskog hrvatskog novinarstva. U naletu tog tsunamija (koji je najprije trajao duže od godine dana, a odmah zatim i pune četiri godine, sve do kraja Račanove vladavine) Murtić je jedva izvukao živu glavu. Da nije bio mladalački gnjevan, ali i materijalno neovisan, da nije bio okružen prijateljima i zaštitnicima - precizno objašnjava Jergović - Edo Murtić otišao bi kao još jedan prezreni pas hrvatske kulture! Pa ponovo: Mogao je Edo Murtić završiti kao još jedan tragični slučaj! Gdje je to mogao završiti? U ludnici, ubožnici, u očaju, gdje su u pravilu završavali hrvatski virtuozi! - kategoričan je Jergović.  Samo je luda sreća spasila slikara od atentata što su ga pomno isplanirali lijevi i desni egzorcisti, od kojih desničarima valja čestitati na pristojnosti!

Zašto su lijevi mediji, da im sada ne navodimo nazive, Murtića tako strasno mrzili? - pita se Miljenko Jergović. Evo zašto: Pravednike iz devedesetih iritiralo je što im se nije do zemlje poklonio, što nije kleknuo pred njihovim moralnim vertikalama - koje će se, uzgred rečeno, ubrzo zatim naći na aukcijskim rasprodajama - i zamolio za oproštaj. Oproštaj od čega? E, pa to uopće nije važno. Bio je dužan moliti, kao vjernik u svom hramu.

Autor propovijetki

Zar nije dirljiva ta pravednička histerija nad još svježim ukopnim mjestom? Mora biti da Murtiću doslovno krckaju kosti od Jergovićeva posthumnog uvlačenja u njegovu intimu. Stvar je sasvim nekrofilska, razumije se: jer pretvoriti dva ili tri kritička teksta o jednoj promašenoj i bezvrijednoj ceremoniji u dugogodišnju harangu, u bjesomučan linč, u satiranje, u strašnu mržnju i egzorciranje, dovesti upokojenog genija pred vrata ludnice, ubožnice i gologa očaja, premda je rečeni genij za života bio sasvim daleko i od ludnice i od ubožnice i od očaja, proizvesti, dakle, podvalu tako veličanstvenih razmjera, e to već može samo netko ozbiljno dohvaćen mentalnim i drugim poremećajima. Što je, u suštini, itekako kreativna pozicija. Potrebno je tek izabrati kurentan i unosan leš, a ostalo je čista umjetnost: s ekskluzivnim pravom na posljednji pozdrav, autor trubi fikcijsku prozu. No, kako ja u onim lijevim medijima i lijevom novinarstvu prepoznajem uglavnom Feral, kojega se Jergović zbog nekih razloga užasno libi spomenuti, i kako sam osobno autor teksta pod naslovom Obijanje grafike (Feral Tribune, 31. siječnja 2000.) koji se bavio spomenutom ceremonijom grafičkoga ordeniranja najzaslužnijih javnih djelatnika (pače, bio je to prvi napis u nizu od dva ili tri u cjelokupnom medijskom prostoru, pa se može smatrati svojevrsnim začetnikom harange, satiranja, egzorciranja i tjeranja u ludnicu), to se osjećam prilično neudobno uz Jergovićeva bijesna poopćavanja. Biti bijesan, do razine podvala, psovki i proklinjanja, i istodobno biti općenit, do razine najbljutavije sentimentalne ispraznosti, to je i inače koncept autora propovijetki, nadripopova i lažnih moralista. Onih koji će rigati munje i vatru aludirajući u smjeru prokazanih, jer bi se konkretizirana rasprava mogla razvijati tako da propovjedaču vlastita vatrica oprlji nos, ili mu se, pak, izmakne moralistički stolac pod visokopoštovanim debelim mesom, lokacijom na koju je, kako znamo, nedavno nasrnulo jato fikcijskih gusaka. Drugim riječima, to je savršeni okvir da širite neistine, a da vas nitko ne može uhvatiti u laži. U prilici ste se ukazati kao obmanjivač sa stamenim načelima, sretna kombinacija podlosti i idealizma. Pisac propovijetki to dobro zna, pa će i svoji mirogojsku misu zadušnicu - zamahnuvši desnicom tako široko da se cijeli lijevi sektor ima osjećati pljusnutim - pretvoriti u misu zaušnicu, a poslije će, valjda, naoružan arsenalom preventivinih uopćenosti, nevino reći: Hajde, pokaži, koga sam ja to udario?

Kampanja iz želuca

Što se Ferala tiče, da tu stvar odmah razjasnimo, Obijanje grafike bio je jedini tekst u kojemu se Murtić (između ostalih) spominjao u kritičkome kontekstu i nije se ticao njegova slikarstva, a satiranje, egzorciranje i otpravljanje u ubožnicu doživljeno je tako što je slikar s redakcijom ostao u više nego korektnim odnosima, pa je čak nakon skandala, tj. u jeku kampanje protiv njega - upravo u ovome listu plasirao svoj čuveni intervju kroz koji se obračunao s maglama konceptualne umjetnosti. Piscu propovijetki, međutim, to ne smeta da trubi o strasnoj mržnji i sličnim krvožednim pojavama, jer je on osobno dobro bandažiran i zaštićen od mogućeg raskrinkavanja: mrtva usta ne govore, a živima je nadjenuo kodna imena, poput lijevih nezavisnih novina i postsoroševskog hrvatskog novinarstva. Tako je i mogao bezbolno poduzeti ono što je naumio: izmisliti harangu kao predložak za harangiranje. Kako Miljenko Jergović iz prethodnog pasusa ne bi štogod krivo razumio, ponovit ću mu ono što sam već jednom napisao: svečana razdioba grafika javnim djelatnicima najzaslužnijim za demokratske promjene u Hrvatskoj, ceremonijalna dodjela demokratskih počasti iz ruku novoizabranog vladara, bila je najobičnija malograđanska lakrdija, društveni i medijski cirkus problematičan u ideji, pripremi i realizaciji. Edo Murtić dovoljno je mrtav da mu Jergović danas može podmetati kako je nagrađene osobe izabrao po mjeri vlastitoga ukusa i osjećaja svoje i njihove važnosti, a ovaj mu nema priliku detaljnije pojasniti kako se to, na primjer, među laureatima zateklo više od dvadeset novinara i urednika Europapress holdinga (za mnoge od njih, osnovano se sumnja, slikar nije ni čuo!), i nitko drugi ni iz jedne druge novinske kuće. O kakvome to ukusu i osjećaju Jergović trubi, vrijeđajući sjećanja i inteligenciju čitalaca? Ili: kakvi su to osjećaji i ukusi bili na djelu kada se grafičkim ordenom zasluga za demokraciju okitio jedan Slaven Letica, autor legendarne tjeralice za vješticama iz Rija (što je tek jedna od brojnih njegovih zasluga), dok ni jedna od vještica nije pozvana na teferič nove demokratske elite? Ako je to poželjna mjera ukusa i osjećaja u pogledu društvene važnosti - bez obzira od koga dolazila - onda ja Jergoviću još jednom svečano izjavljujem kako nad takvim ukusom i osjećajem mogu samo euforično podignuti dva prsta (kažiprst i srednjak), ugurati ih u ždrijelo i iscijediti sočnu kampanju iz dubine želuca.

Šakom u humku

Uostalom, sama ta kardinalna činjenica - da je Letici iskazana obredna zahvalnost za doprinos demokraciji, dok su njegove žrtve ostale izvan svečane dvorane - postidjela je mnoge od ostalih dobitnika priznanja, među kojima je bilo itekako vrijednoga i pristojnoga svijeta. Miljenko Jergović, također laureat, među pristojne očito ne spada. On se tek takvim lažno prestavlja, koristeći svoje pravo da genija, nakon što ga je zloupotrijebio, pristojno pozdravlja, nad grobnom pločom, kada je siguran da dotični ne diše. Koliko sam shvatio, međutim, Jergovićeva bi poanta trebala biti u dosljednosti, odnosno u nedosljednosti onih na koje se ostrvio, što sugerira i prozni naslov njegova teksta: Lijevi mediji koji sad nariču nad Murtićem, godinama su vodili kampanju protiv njega. Ima nečeg bizarnog u tome što baš Jergović inzistira na dosljednosti, gradeći na tome načelu poruke svojih propovijetki, uz obavezne reminiscencije na neka prošla svršena vremena, u pravilu kada treba lijeve medije i lijevo novinarstvo zaskočiti i prokazati u strašnome grijehu. Užasno me nervira čeprkati po Jergovićevoj prošlosti, ali ako je već riječ o Edi Murtiću i lijevim novinama, ta bi se stvar s dosljednošću mogla promatrati ovako: u vrijeme kada je Murtić dao svoj prvi intervju Feralu 1993. godine (a samo u Feralu i Novom listu, dakle, u lijevim novinama, tada je i mogao javno istupati), Jergović je bio uposlen u HDZ-ovoj Nedjeljnoj Dalmaciji; u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji Murtić ne samo da je bio zabranjena ličnost, persona non grata, već je taj stari partizan i ljevičar, jedan od posljednjih lijevih intelektualaca staroga kova (kako mu danas Jergović udvornički tepa), pripadao društvenoj skupini koja iz tjedna u tjedan, na stranicama toga lista, bivala izložena najgorim optužbama, kletvama i denuncijacijama; Nedjeljna Dalmacija funkcionirala je kao trajni prostor za oglašavanja hajki na stare partizane i ljevičare Murtićeva tipa; k tome, Miljenko Jergović nije bio običan uposlenik Nedjeljne Dalmacije, već ZAMJENIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA (!!!), dakle, aktivni kreator takve uređivačke politike... Danas više nema Nedjeljne, ali ima Jergovićevih besramnih bulažnjenja o dosljednosti. Ja sam, recimo, u vrijeme Jergovićeva urednikovanja u Nedjeljnoj Dalmaciji višekratno bio nazvan četnikom, autonomašem, judoškudašem, nacionalnim izdajnikom, okupatorskim suradnikom, oficirskim sinom, kokainskim ovisnikom, razularenim bludnikom, ... pa svejedno nisam tog pisca propovijetki nikada optužio da sudjeluje u kampanji protiv moje beznačajne osobe, da me satire, egzorcira, ili nevinog trpa u ludnice i ubožnice. Kao što mu, pretpostvaljam, Edo Murtić nikada nije pripomenuo da se - uz oficijelni svjetonazor što ga je emitirala Nedjeljna Dalmacija pod njegovom uredničkom palicom - možda osjećao kao prezreni pas hrvatske kulture. Međutim, taj više ionako nije na ovom svijetu i može se nekažnjeno lajati u njegovo ime, zagrabiti u humku i ukrasti komadić blagotvornog integriteta. Upravo tako, pokojni Murtić je mrtva priroda Jergovićeve socijalne adaptacije: dok s isukanom sabljom štiti njegov grob od izmišljenih ugroza, on iskazuje suštinsku brigu jedino prema dekoru koji mu je, u ovome trenutku, neophodan za novo etabliranje (centrističko, valjda, pošto mu je ljevičara puna kapa) i utvrđivanje svježeg identiteta. Taj mučni proces naprosto ne ide bez kolateralnih šteta, jer je višak pjene i agresije rezultat siline prijašnjih susprezanja.

Žudnja za udvaranjem

Slikar je u tome smislu klasičan lik žanra, nešto kao Jergovićeva mirogojska Severina. Tko je Severina? Severina je estradna zvijezda nad čijom hudom sudbinom pisac propovijetki već mjesecima javno dahće i slini, štiteći je od zloćudnog prodora javnosti u njezinu ljubavnu intimu, zgražajući se nad niskim strastima raspomamljene svjetine, optužujući široke narodne mase za grupno silovanje, a prije koju godinu jednoj je drugoj estradnoj zvijezdi (Goranu Bregoviću) upravo on doveo pohotne oči javnosti u privatnost spavaće sobe, uz nekoliko prigodnih psovki. Evo, uskliknuo je, pogledajte šta radi taj dok mi stenjemo i krvarimo! Tako Jergović s lakoćom putuje kroz vrijeme i vlastitu biografiju, naprijed-nazad, sprijeda-straga, bez obaveza i imperativa, nikakva dosljednost tu odavno ne stanuje, nikakvi principi koji bi priječili žudnju za udvaranjem, radi se o strategiji jegulje (ili jergulje, ako to nije previše zlobno), onoj vrsti vijugavog socijalnog gibanja koja se hrani iluzijom da iza sebe ostavlja nevidljive tragove. Posthumna obrana Ede Murtića, salve uvreda isporučene tim povodom u smjeru lijevih nezavisnih novina, utoliko su najobičnije lukavo parazitiranje, s manje-više otvorenim nekrofilskim sklonostima. Čak i kada piše o smiješnoj nagradi, Jergović ne govori o Murtiću kao njezinom formalnom darovatelju. Zato i stoji nad grobom s trubom u ruci, nadimajući pluća, računajući da je pokupio nešto od pokojnikove veličine.


Viktor Ivančić (Feral Tribune, 21. siječanj 2005. godine). Lupiga.Com