Donosimo izvrstan komentar Željka Ivankovića, glavnog urednika izvrsnog časopisa Banka, odnosno internet portala www.banka.hr. Tekst je, dakako, tamo i objavljen, a bavi se Sporazumom o prenošenju sadržaja koji su prije dva dana potpisale dvije najveće izdavačke kuće u zemlji, EPH i Styrija. Svijeću im je držao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka, koji Sporazum očito nije pažljivo niti pročitao, jer da jeste shvatio bi potencijalnu opasnost koju isti nosi. O čemu se radi pročitajte ovdje

Na internet stranicama Jutarnjeg i Večernjeg lista ujutro 20. siječnja ističe se tekst „EPH i Styria potpisali sporazum o prenošenju sadržaja“. Cilj je Sporazuma da se stane na kraj „krađi sadržaja“, to jest prenošenju tuđih sadržaja bez navodjenja izvora, što je – zaključuju EPH i Styria – postala stalna praksa.

Potpisivanju, prisustvovao je i predsjednik HND-a Zdenko Duka jer je ambicija Styrie i EPH da se njihov sporazum kao okvir proširi i medju ostalim medijskim kućama. Tako je otprilike javila neka televizija.

Utoliko je čudnije što je – koliko se može istražiti površnim surfanjem - malo tko dosad reagirao na Sporazum. Tek ga je nekoliko „friends“ kratko komentiralo na Facebook-u. Čudno, s obzirom na činjenicu da internetski portali dočekaju rafalnom paljbom sve što dođe iz EPH (a donekle i iz Styrie).

Nekolicina je mogućih razloga za izostanak reakcije portala: (i) Sporazum smatraju nebitnim (ali, zar ga ne bi onda ismijavali), (ii) osjećaju se krivima za „krađu“, (iii) smatraju ga opasnim, boje ga se, ili (iv) još nisu sasvim sigurni kamo to može dovesti.

www.bankamagazine.hr ne vidi problem u tome da „prvi baci kamen“ i pokuša uzburkati vodu. Prije svega, redovito navodimo izvore, dapače, ponekad se od sumanutosti koje zaposjednu javnost, koje ne možemo ignorirati, a izvor su im veliki nakladnici, zapravo branimo navodeći tko širi dezinformacije, krive zaključke i nevjerojatna predvidjanja.

Osim toga, dobro je intenzivirati diskusiju o hrvatskoj javnosti i medijima, imajući pri tome u vidu da su oni koji danas diktiraju standarde i dosad davali ton, pa bi bilo korisno kad ne bi bukom i pompoznim sporazumima zagušivali druge koji bi da dodju do riječi.

Sporazum sam analizirao:

1. Formalno, i taj mi je pristup najdraži, jer se vidi da potpisnici nisu bili sasvim na čistu što potpisuju. Osim toga, formalni propusti su i ovom slučaju bili dobar znak suštinskih nesnalaženja. 

2. Razmišljao sam o njegovim konsekvencama.

3. Stavio sam ga u kontekst trenutačne medijske prakse samih potpisnika. Tu ću se dotaknuti pitanja istine i novca (iz naslova), to je i najvažniji dio, ali molim čitatelja da ne bude nestrpljiv i ne preskače formalnu analizu.

1. Formalna analiza

Sam Sporazum je prilično nejasan (do razine šlampavosti, odnosno gotovo kao hrvatski zakoni), a još je manje jasno kako će izgledati njegova provedba.

Prije svega, u nečem što bi se moglo smatrati preambulom, stoji: „Obje strane suglasne su da pod sintagmom medijska platforma definiraju svaku vrst nositelja sadržaja.“

U preambulama se obično objašnjava pojam koji će se kasnije koristiti. Međutim, u Sporazumu, sintagma „medijska platforma“ nigdje se više ne spominje (provjereno komandom find).

Potpisnici pod „medijskom platformom“ očito podrazumijevaju Internet (i mobilni Internet), tiskane novine i radio i televiziju, a možda i CD, stick, magnetnu traku ... tko zna što sve ne, možda i glinene pločice? Riječ je naime o „svakoj vrsti nositelja sadržaja“.

Takodjer, već u prvoj rečenici potpisnici objašnjavaju da sklapaju „sporazum kojim definiraju protokol o prenošenju sadržaja koji se odnosi na sve platforme u vlasništvu ili u povezanim društvima”. (bold je moj).

Samo za portale

Ali, iz samih točaka Sporazuma proistječe prilično nedvosmisleno da se on odnosi samo na prenošenje vijesti na portalima i s portala. Tekst se, prema Sporazumu, smije prenositi tek šezdeset minuta nakon objavljivanja u izvorniku, a kod prijenosa teksta potrebno je, kaže se, navesti link.

Ostaje dakle nejasno što kad portali prenose tekstove objavljene samo u tiskanim izdanjima? Osim toga, obje kuće imaju svoju videoprodukciju koju emitiraju putem interneta. Trebaju li i spikeri navesti link?

Prvi zaključak formalne analize glasi: nedovoljno promišljeno oponašajući svoju zamisao kako velike novinske kuće pišu (povijesne?) sporazume, potpisnici definiraju „medijsku platformu“ i - zuje u prazno. 

2. Konzekvence

Naravno, riječ je o „internom“ sporazumu EPH i Styrie, koji ne obvezuje druge, pa oni mogu pod rečenicama koje su potpisali podrazumijevati što im je volja.

Ali, to zapravo i nije sasvim točno. Naime, iako sporazum nije ugovor, i on može biti argument u sporu, pa je važno kako sporazum tumači i treća strana. Odnosno, jedan može tužiti drugog potpisnika i iskoristiti argumente iz Sporazuma.

Posebno je medjutim važno to što dvije kuće mogu pokušati (a očito bi i htjele) svojom snagom, i uz potporu benevolentnog predsjednika HND-a Duke, svoja potpuno nejasna načela nametnuti širom hrvatskih medija.

Ali, ne i inozemnih. Kako misle EPH i Styria obvezati hrvatske portale na .com domeni, da prenose samo sto riječi i to 60 minuta nakon što su se pojavili na portalima EPH i Styrie? Neću ni spekulirati kako se misli zaustaviti Facebook i ostale društvene mreže koje u tili čas mogu proslijediti sadržaj tisućama čitatelja?

Zabrana interpretacije

Sve ovo prije spomenuto prilično su formalna zapažanja, iako nisu nevažna. Prođe li medjutim zabrana prepričavanja sadržaja, situacija u Hrvatskoj javnosti može biti gora nego u Mađarskoj.

Citirat ću doslovno točku 6 Sporazuma:

“Isključuje se mogućnost 'prepričavanja' sadržaja (temeljem uredničkog kraćenja ili/i autorskog slobodnog interpretiranja izvornika) kako bi se izbjegli nesporazumi proizašli iz dokazivanja slobodne interpretacije sadržaja.“

Huh, riječ je o vrlo ozbiljnom problemu, koji onako lakonski obračunava s višestoljetnom svjetskom tradicijom rasprava o intelektualnom vlasništvu. Zasad, teško topništvo u obliku znanstvenih autoriteta ostavit ću po strani (ali imam ih u pričuvi, za svaki slučaj). Ograničit ću se na elementarne nedoumice.

Pretpostavljam da „isključuje se mogućnost“, u praksi znači „zabranjuje se“.

Zabranjuje se prepričavanje sadržaja. Zabranjuje se interpretacija izvornika. Večernji neće prepričavati ni interpretirati sadržaj iz Jutarnjeg, i obratno. U konačnici, zabranjuje se javna diskusija, ograničava se, „isključuje se mogućnost“ javne diskusije.

Da je sporazum obvezujući za sve medijske kuće, bi li ova moja „interpretacija“, „prepričavanje“, bila narušavanje standarda, bi li bila dopuštena. O toj mogućnosti neću dalje ni razmišljati.

3. Kontekst

Jako je dobro da su se EPH i Styria sjetili izvora i zaštite izvora. Riječ je o ključnom problemu hrvatske javnosti i medija. Porazno je međutim što su tom odlučnom pitanju dvije vodeće novinske kuće pristupile tako usko.

Izvor informacije za njih je samo medij, njihov medij. No u javnosti izvor je ponajprije mjesto na kojem se informacija može provjeriti. Smisao navođenja izvora je da se informacija može provjeriti.

U Hrvatskoj međutim većina informacija, koje najviše proizvode dvije najveće novinske kuće, potpuno je neprovjerljiva. Koliki se tekstovi pozivaju na USKOK, ili krugove bliske istrazi, a koji ne samo da ne mogu nego i ne smiju biti provjerljivi, jer je relevantnim izvorima zabranjeno da podatke iznose u javnost, dok istraga traje.

Na internetskim stranicama dviju kuća, odmah uz tekst Sporazuma, stoji napis o tome da je bivši premijer Ivo Sanader, prema iskazu Mladena Barišića danom u istrazi, potplatio pjevača Marka Perkovića da ne pjeva u izbornoj kampanji.

Jutarnji se poziva na Večernji i Dnevik HTV-a i daje linkove. Jedino, tekst u Jutarnjem stariji je od teksta na internetskim stranicama HTV-a na koje se poziva. Ok, tehnika mjerenja vremena je u pitanju, ali nek se zna. Sat vremena od objavljivanja u Dnevniku HTV-a do objavljivanja na stranicama Jutarnjeg definitivno nije prošlo.

No, u samim tekstovima jedini provjerljivi svjedoci negiraju informaciju (Perkovićev manager Barišić i sam Perković), a do drugih izvora nema naputaka.

I tako je u masu tekstova u hrvatskim medijima. I potpuno je jasno da su se ti i takvi tekstovi koristili nerijetko u svrhu favoriziranja pojedine političke opcije ili neke interesne grupe.

Međutim, kad štite izvor, onda Styria i EPH vide izvor samo kao izvor novca a ne kao mjesto na kojem se može provjeriti istinitost i relevantnost neke informacije.

Ako se želi fer tržišna utakmica, a Sporazum je navodno tome usmjeren, onda prije svega treba urediti teren na kojem se igra, i fokusirati se na kvalitetu robe. Na istom se tržištu neravnopravno natječu provjerljive informacije i bofl. Šta bofl, otrovne igračke.

Bude li se teren uređivao polazeći od ovog Sporazuma situacija može postati gora nego u Mađarskoj. Ja sam kamen bacio. 
 
(1) Nijedna kuća nije se pokazala pristojnom i drugoj, s kojom potpisuje sporazum, dala prioritet. U varijanti u Večernjem naslov glasi „Styria i EPH potpisali sporazum o prenošenju sadržaja“.

Željko Ivanković (www.banka.hr) / Lupiga.Com