Kada je 6. travnja 2017. godine José Antonio Sánchez, direktor španjolske javne radio-televizije RTVE, u Madridu izjavio kako “Španjolska nikada nije bila kolonizator” nego je samo “evangelizirala i civilizirala”, odmah je izbio međunarodni skandal i nanizale su se žestoke reakcije cjelokupne latinoameričke, posebno intelektualne javnosti. Njegova tvrdnja kako je “žaliti zbog nestanka aztečkog imperija manje-više isto kao žaliti zbog propasti nacista u Drugom svjetskom ratu” posebno je zgrozila sve one koji dolazak španjolskih konkvistadora na tlo Latinske Amerike smatraju njenim najnesretnijim danom i početkom najvećeg genocida u ljudskoj povijesti uopće. 

José Sánchez uvjeravao je javnost u “prednosti konkviste” tvrdeći kako je španjolsko osvajanje Latinske Amerike bilo vrlo korisno za tamošnje pokorene narode, jer su španjolski okupatori na tim područjima, koje oni sada nazivaju Nueva España, izgradili novu infrastrukturu - “crkve, škole, bolnice”. Posebno bi im latinoamerički autohtoni pokoreni narodi morali biti zahvalni zato što su im konkvistadori donijeli spasonosni “katekizam i gramatiku” pa su tako, po Sánchezu, “barbarski narodi prešli s obala ropstva u rijeku slobode”. Osvajanje Latinske Amerike, kojeg europska tradicija eufemistički licemjerno, uobičajeno naziva “otkrićem Amerike” – Sánchez smatra “najvećim događajem nakon rođenja Krista”. On tvrdi kako je konkvista tih područja okončala barbarizam latinoameričkih naroda privodeći ih kršćanstvu. “Aztečka kultura je bila krvavi totalitarizam koji se temeljio na ljudskim žrtvama”, zaključio je Sánchez. 

Suština tih osvajanja bila je u činjenici da su ona izvršena „En el nombre de Dios” (“U ime Boga”). Naravno, u ime kršćanskog, “našeg” Boga! Čim je Kristofor Kolumbo „otkrio” Ameriku 1492. godine započela je krvava konkvista. U to vrijeme velike imperijalne europske sile, Španjolska i Portugal, Papu smatraju legitimnim Kristovim predstavnikom na zemlji pa im je sasvim logično da upravo on razriješi pitanje podjele njihovog plijena na tim novoosvojenim (“novootkrivenim”) prostorima. Tako Crkva, odnosno papa Aleksandar VI. već 1493. godine “Novi svijet”, odnosno tuđe zemlje i tuđe narode, dijeli između španjolske i portugalske krune. Papin uvjet osvajačima bio je taj da se izvrši kristijanizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda. Zbog tog će zadatka u svim budućim osvajačkim ekspedicijama obvezno sudjelovati i “misionari” koji će, u kombinaciji s oružanom silom, obavljati važan “duhovni posao” kristijanizacije. 

José Sánchez uvjeravao je javnost u “prednosti konkviste” tvrdeći kako je španjolsko osvajanje Latinske Amerike bilo vrlo korisno za tamošnje pokorene narode (SCREENSHOT: YouTube)

Iz tog razloga konkvistu i nije moguće razumjeti bez uvida u sudbonosnu ulogu koju je Crkva odigrala u njoj. Osvajači su, naime, htjeli “ozakoniti” svoje akte osvajanja tuđe zemlje (zato pored duhovnika u osvajačke pohode odlaze i revni “katastarski službenici”, notari koji osvojenu zemlju prenose, prepisuju u privatno vlasništvo osvajača), ali jednako tako žele ozakoniti i svoje nasilje kojim su se pri tom “svetom zadatku” obilato služili. U izvršenju svojih nedjela, s Papinim blagoslovom, oni ne samo da su bili slobodni, nego su bili i dužni, porobiti poganske indiose, a posebno ukoliko odbiju prihvatiti kršćanstvo. U tom slučaju su konkvistadori i s njima i s njihovim dobrima mogli raditi što ih je volja. 

Naš vrijedni predavač sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, docent Boris Havel, danas, početkom 21. stoljeća, usred Hrvatske, razmišlja upravo logikom ondašnjih konkvistadora. Ovaj docent je široj publici postao poznat, ne toliko po svojim predavanjima ili napisanim knjigama, nego po svom predanom “radu” na društvenim mrežama, posebice na Twitteru gdje neumorno tvita. Nešto baš poput njegovog političkog idola Donalda Trumpa. Tako je ovaj “tviteraš”, 9. listopada objavio svekolikoj javnosti kako su „usprkos svim lošim stranama osvajanja, Španjolci i Portugalci Južnu Ameriku civilizirali“ te su im „umjesto žrtvovanja muškaraca, žena i djece, donijeli evanđelje o Žrtvi na križu“, čime su „tisućama spasili živote“, zbog čega je, zaključuje Havel, „vrijedilo zatrti civilizaciju kulta žrtvovanja ljudi“.

O (B)ANALIZI BORISA HAVELA: Trebamo loše dečke da nas čuvaju od loših dečkiju

Većina njegovih tvitova, inače, pokazuje sasvim jasan ksenofobni stav prema izbjeglicama. Tako 3. studenog ove godine alarmantno objavljuje kako je Hrvatsku “zaposjela klika nesmjenjivih bruxelleskih poslušnika” čiji je “glavni projekt”, ništa manje nego “masovno naseljavanje bliskoistočnih muslimana po Hrvatskoj”. On s neskrivenom profesorskom ljubavlju poručuje kako bi policajcima koji čuvaju hrvatsku granicu trebalo dati veće ovlasti, ne precizirajući točno koje, sviđa mu se politika Donalda Trumpa i Viktora Orbana. One koji se drznu uputiti kritiku na račun njegovih stavova naziva soroševcima, a poseban mali privatni rat vodi protiv američkog CNN-a kojeg naziva „FakeNewsom“. Oduševljen je Ninom Raspudićem, dijeli stavove Romana Leljaka, voli podijeliti i kakav „tekst“ s „portala“ kao što su Kamenjar ili Dnevno, a među češće korištenim terminima su mu „leftardi“, „petokolonaši“ … Docent Havel je ovog ljeta tražio i organiziranje javne podrške zadarskom iznajmljivaču koji je odbio iznajmiti svoj apartman brazilskom homoseksualnom paru. Jasno je k'o dan - samo “bruxelleski perverznjaci podržavaju gay brakove”. Kako li mu je tek moralo pasti to što je, evo samo prije koji dan, u Sjedinjenim Državama izabran prvi guverner homoseksualac, Jared Polis u Coloradu. Očito su i tamo svoje prste umiješali “bruxelleski poslušnici”.

"Konkvistador" iz našeg sokaka (FOTO: Wikimedia/Arslan Arie)

Zaista je fascinantna već spomenuta beskrajna ljubav Borisa Havela prema Trumpovom načinu vođenja politike. Tako je 5. studenog ove godine u HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” onako junački, ali doduše jako usamljeno, branio Trumpovo nametanje teških sankcija Iranu tvrdeći kako će to blagotvorno djelovati na razvoj demokracije u toj velikoj zemlji čija je civilizacija postojala tisuće godine prije nego što je današnja Amerika nastala naseljavanjem europskih useljenika, ili točnije izbjeglica. Kakav vizionar, jer svi ostali su neznalice, skupa s cijelom Europskom unijom, koji za razliku o rođenog demokrate Havela, sankcije smatraju neodgovornim i neprihvatljivim, opasnim, gotovo suludim potezom koji će samo ojačati konzervativne, ekstremne, nedemokratske snage u toj zemlji. Ali kao što smo već vidjeli : mač, vatra, bodljikava žica, oružje i križ nekako su najmiliji intelektualni alati kojih se docent Havel laća za potkrepljivanje svojih teza i tvrdnji. 

A kako su to konkvistadori poganskim indiosima donijeli evanđelje i “kulturu Žrtve na križu”, odnosno kršćanstvo, koje je po našem docentu “spasilo tisuće života”? Vrlo jednostavno - konkvistadore je Papa opskrbio specifičnim dokumentom, tzv. “Ultimatumom u ime Boga”, poznatim pod imenom “Zahtjev” (“Requerimiento”) čiji su sadržaj konkvistadori prije svakog oružanog napada na indiose morali pročitati. Papa je u svojim uputama izričito naglasio kako se “Zahtjev” mora pročitati “snažnim glasom”. A „Zahtjevom“ se indiosima širokogrudno nudila vjerska konverzija, prelazak na kršćanstvo i prihvaćanje “jedinog pravog Boga”, naravno, onog kršćanskog. Domorocima bi se tom prilikom na lijepom španjolskom ili latinskom jeziku, od kojih oni nisu razumjeli niti jedne jedine riječi, pročitalo između ostalog slijedeće: “I ako ovo ne prihvatite … uz Božju volju moćno ćemo navaliti na vas i ratovat ćemo svugdje sa svim sredstvima kojima raspolažemo da vas stavimo pod jaram i poslušnost Crkvi i njihovim Veličanstvima (misli se na Los Reyes Catolicos - Katoličke kraljeve, Izabelu I. Kastiljsku i na Ferdinanda II. Aragonskog, op. a.), otet ćemo vaše žene i djecu koji će postati naše roblje … oduzet ćemo vam vaša dobra, izvršiti ćemo sva zla i štete koje budemo mogli … Smrt i štete koje će uslijediti bit će vaša krivnja, a ne krivnja njihovih Veličanstava, niti naša krivnja.” 

Ovaj se „Zahtjev“ ponekad čitao s paluba konkvistadorskih brodova ili pred praznim naseljima iz kojih su indiosi panično bježali pred najezdom i neviđenom okrutnošću svojih europskih civiliziranih kršćanskih dobrotvora. Obvezno čitanje „Zahtjeva“ prije bitaka španjolska kruna službeno povlači tek 1573. godine. Bartolomé de las Casas, španjolski dominikanac, povjesničar i društveni reformator iz 16. stoljeća, a kasnije i prvi rezidencijalni biskup u Chiapasu te prvi službeno imenovani “zaštitnik indiosa”, piše kako je skandalozan, iracionalan i apsurdan bio taj Zahtjev. Po ovom slavnom dominikancu, tu se radilo o strašnom “beščašću za vjeru i za kršćansku religiju”. 

Zemlje koje je na koncu pokorila španjolska kruna (ILUSTRACIJA: Wikimedia)

Naš docent Havel, naoružan svojim tvitovima, kao da ponovo kreće u konkvistu, i to iz svoje profesorske kancelarije Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj ulici broj 6 u Zagrebu. On ubojito baca svoje tvitove na pokojne stare Azteke, Maje, Zapoteke i druge, na njihovu “barbarsku civilizaciju” koja je putem konkviste satrta ljekovitim kršćanstvom kojeg su im donijeli europski osvajači. Oni su tako spasili “na tisuće života”, tvrdi naš tviteraški vitez - zaboravljajući pri tom jednu zaista sitnu činjenicu koja kaže da je prilikom te sveobuhvatne vojno-vjerske akcije spašavanja aztečkih žitelja s lica zemlje zbrisano 95 posto autohtone indioske populacije i da je tako izvršen do dana današnjeg neviđen i nenadmašen genocide u čitavoj ljudskoj povijesti. U samo jednom stoljeću indiosi su s oko 20 posto svjetske populacije spali na samo 3 posto. Što mač, što lomača, što importirane europske bolesti, rezultat je bio stravičan. Nacisti ni uz sav trdu nisu uspjeli biti toliko temeljiti kao ovi konkvistadorski dobročinitelji. Osim toga nacisti su uspješno i spaljivali nepoćudne knjige, ali one ipak nisu istrijebljene, dok su konkvistadori zauvijek, nepovratno spalili gotovo kompletnu pisanu kulturu starih latinoameričkih civilizacija. 

Stare aztečke i majanske knjige nazivaju se “codices”, od latinske riječi “codex” koja označava “knjigu pisanu rukom”, a ovdje se odnosi na piktografske dokumente nastale u mezoameričkoj kulturi. Kodeksi su svjedočili bit “nahuatl civilizacije”, aztečke civilizacije koja se služila nahuatl jezikom, ali i majanske civilizacije. Azteci kodekse nazivaju “Amoxtli”, Maje “Pik Hu Un”, Mixteci “Tacu” … Za španjolce to su tek “Pinturas de indios” (“Indioski crteži”). 

Stare meksičke civilizacije imale su biblioteke, arhive (“Amoxcalli”). To je bio prostor u kojem su indioski “mudraci” (“tlamatinis”) i pisci (“tlacuilos”) pisali, bilježili i arhivirali povijest i znanja svojih velikih civilizacija. Tu su oni “pisali crtajući” ili “crtali pišući”. Te kodekse španjolci smatraju “đavoljim djelom” (“obras de demonio”) jer sadržavaju “laž o Bogu”. Zato im je sveti zadatak uništiti kompletno kulturno naslijeđe starih indioskih latinoameričkih civilizacija. U toj “svetoj borbi” protiv “demona” svećenici imaju najvažniju ulogu. Zato su u svetom inkvizitorskom plamenu nestajale “kuće knjige” (“casas de libros”), biblioteke, arhivi i indioski kodeksi. Meksički biskup Juan de Zumarraga spalio je gotovo sve manuskripte starih Azteka, a radi se o stotinama tisuća kodeksa nahuatl civilizacije. Sačuvalo ih se doslovno samo 14. Franjevac Diego de Landa na Yucatanu 1562. godine na “svetim lomačama” spaljuje preko 100.000 majanskih kodeksa. Dakle “spasitelji” nisu ubijali samo ljude nego su “ubijali” i njihove knjige, njihovu kulturu. 

Kada je Papa Franjo 2015. godine posjetio Meksiko, otišao je u Chiapas, regiju gdje živi najviše meksičkih indiosa i rekao: “Ponizno molim za oprost, ne samo za prekršaje Crkve nego i za zločine izvršene nad sjedilačkim narodima koji su počinjeni za vrijeme takozvane konkviste Amerike”. Naglasio je kako Boga “preklinje za oprost za prošle i sadašnje grijehe njegove djece”. 

Nije nam poznato bi li naš neokonkvistador, zagrebački docent Havel danas spalio i onih preostalih 14 aztečkih kodeksa na nekoj novoj duhovnoj lomači, ali njegova računica o spašavanju ”na tisuće života” kao dragocjene konzekvence konkviste i uništenja "barbarskih civilizacija" treba staviti u relaciju sa 70 do 90 milijuna ubijenih, umrlih indiosa kao direktne konzekvence te iste “spasiteljske” konkviste uljuđenih Europljana. Možda će ga iznenaditi razlika koju će dobiti odbijajući nekoliko tisuća od 70-90 milijuna ljudi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/scottrsmith