Omiljena mantra zagrebačkih taksista jest da su se borili u Domovinskom ratu i da zato imaju pravo diktirati uvjete pod kojima će se odvijati taksi-djelatnost ... Oni su se za svoj monopol i za najviše cijene usluga u ovom dijelu svijeta borili u Domovinskom ratu. Braneći svoju povlaštenost i pozicioniranost iznad običnih smrtnika koji su izloženi zakonima divljeg tržišta, oni nas pokušavaju uvjeriti da brane tekovine Domovinskog rata, jer je poznato da su prava taksista na listi ratnih ciljeva bila odmah iza samostalne i suverene Hrvatske

Maček s pokrićem

Jadranka Kosor već mjesecima trubi o tome kako u Hrvatskoj nema nedodirljivih i da će se protiv korupcije boriti do posljednjega daha, njezini pravosudno-policijski opslužitelji istražuju i hapse, s naglaskom na kriminalne poslove povezane s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, ali jednog čovjeka nitko ne spominje i svi se prave da je normalno što taj čovjek uporno ostaje nespomenut. Njegovo ime je Ratko Maček. On je do kraja 2007. bio Vladin glasnogovornik i jedan od najpovjerljivijih Sanaderovih ljudi. Bio je na svim sastancima, uključujući i one u vezi s angažiranjem »Fimi-medije«, bio je u Sanaderovu krugu koji je bio upućen u sve tajne, pa i u načine punjenja stranačke kase, sudjelovao je, ukratko, u najdelikatnijim HDZ-ovim tajnim operacijama. Ali nitko u istražnom aparatu još nije našao za shodno da ga štogod priupita.

To je zato što se Maček, zajedno sa svojim kompanjonom – još jednim Sanaderovim bivšim intimusom – Miroslavom Kovačićem, na vrijeme odrekao nekadašnjeg šefa i dobročinitelja. On sad svojim mudrim savjetima opskrbljuje Jadranku Kosor i spreman je tvrditi da Sanadera jedva poznaje. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi ostalo od Mačekova bogatstva kad bi mu se oduzelo sve što je stekao zahvaljujući Sanaderu i Sanaderovu utjecaju u državnim tvrtkama i u nekim privatnim firmama koje su redovito dobivale unosne državne poslove.

Taksist Domovinskog rata

Omiljena mantra zagrebačkih taksista jest da su se borili u Domovinskom ratu i da zato imaju pravo diktirati uvjete pod kojima će se odvijati taksi-djelatnost u glavnome gradu. Ako čak odlučimo zanemariti bezobrazluk takve argumentacije za očuvanje monopola, ostaje pitanje jesu li se taksisti u ratu borili za kapitalizam ili za socijalizam, za slobodno tržište ili za privredu u kojoj će vlast određivati tko se nečim može baviti, a kome će biti zabranjeno da se nečim bavi. Oni su se, naravno, borili za kapitalizam i za slobodno tržište, ali ne misleći da će se osnovne vrijednosti kapitalizma odnositi i na njih.

Neka, dakle, svi drugi budu izloženi konkurenciji i tržišnom natjecanju, ali taksisti moraju biti pošteđeni takvih problema, jer oni su se za svoj monopol i za najviše cijene usluga u ovom dijelu svijeta borili u Domovinskom ratu. Braneći svoju povlaštenost i pozicioniranost iznad običnih smrtnika koji su izloženi zakonima divljeg tržišta, oni nas pokušavaju uvjeriti da brane tekovine Domovinskog rata, jer je poznato da su prava taksista na listi ratnih ciljeva bila odmah iza samostalne i suverene Hrvatske. Nemamo titulu heroja Domovinskog rata, ali zato, eto, imamo onu taksista Domovinskog rata.

MUP i muplji

Dok je ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko zborio o nužnosti depolitizacije policije, zaboravio se pozabaviti nužnošću testiranja inteligencije policijskih službenika. Pod uvjetom, naravno, da motivi inspektora Nenada Šipušića nisu bili kriminalne prirode, nego da su njegovi nelogični postupci prije i poslije atentata na Ivu Pukanića posljedica mentalne zakržljalosti. Šipušiću je Amir Mafalani desetak dana prije ubojstva Ive Pukanića i Nike Franića prenio da se priprema zlodjelo u centru grada, ali je policajac o tome šutio. Onda se ubojstvo 23. listopada 2008. zbilja dogodilo, ali Šipušić opet nikome nije rekao da bi Mafalani, za kojeg se znalo da kontaktira s Robertom Matanićem, mogao nešto znati o ubojitoj eksploziji u zagrebačkoj Vlaškoj ulici.

Zatim je Mafalani, zajedno s ostalima, uhapšen i osumnjičen za likvidaciju novinskog izdavača i njegova suradnika, ali je Šipušić i dalje mudro šutio. Čekao je da policajci u analizi Mafalanijeva mobitela pronađu i njegov, Šipušićev, broj, pa da ga usput dođu priupitati o čemu je svojedobno pričao s tim poznatim pripadnikom kriminalnog miljea. Policajac ponovo ništa nije rekao. Šutnja je nešto kasnije honorirana promaknućem na višu dužnost u novozagrebačkoj policijskoj postaji. Da Mafalani nije progovorio na suđenju, Šipušić bi šuteći možda dogurao i do mjesta ravnatelja policije. Pa neka netko kaže da šutnja nije zlato.

U dogovoru s autorom tekst prenosimo iz Novog lista