Ljeto je godišnje doba kad su temperature visoke, kad nam dolaze turisti i kad nam cvjetaju ambrozija, ksenofobija i šovinizam. U Zagrebu tuku Kineze zato što su Kinezi, po Dalmaciji napadaju Srbe i ostavljaju im bombe i prijeteće poruke po automobilima, naravno, zato što su Srbi, u Benkovcu skrnave pravoslavne grobove zato što se pravoslavcima ne smije dati mira ni kad su mrtvi... I tako, ljeta prolaze, javnost se kurtoazno zgraža, ali sve ostaje isto ili biva još i gore

Nakon još jedne epizode u zamornoj trakavici poznatoj pod kodnim imenom »Kutle & Sanader & 800 tisuća maraka«, epizode u kojoj smo saznali da je ponovo saslušana ključna svjedokinja, Državno odvjetništvo saopćilo je da je još preuranjeno govoriti o otvaranju istrage protiv bivšega premijera. Naravno da je preuranjeno: deset godina – koliko je prošlo od prve, vrlo detaljne, izjave te svjedokinje zamjeniku glavnog tužitelja Draganu Novoselu, izjave koja je u međuvremenu nestala iz Državnog odvjetništva – deset godina, dakle, nije dovoljno da se pokrene istraga protiv Sanadera. A neizvjesno je može li se sad i pokrenuti zbog rokova zastare. Pustimo, međutim, istragu protiv Sanadera. Što je s istragom protiv Miroslava Kutle?
 
Svjedokinja Milena Šenator, nekoć Kutlina poslovna tajnica, i u drugom je saslušanju, jer je – rekosmo – prva izjava nestala, ispričala i dokumentirala kome je sve i zašto Kutle isplaćivao gotovinu iz svoje crne blagajne. Ivo Sanader jedno je od imena i prezimena s dugačkog popisa na kojemu su brojne ovdašnje javne ličnosti. Kutle im je isplaćivao novac mimo ikakva nadzora poreznih tijela. Zašto tokom deset godina nije otvorena istraga protiv Kutle? Zato što Kutle nije Vladimir Zagorec, pa da jedno svjedočenje bude dovoljno za pokretanje kaznenog postupka. A ni Milena Šenator nije Hrvoje Petrač. 

Da nam živi, živi rad!

Koliko god se trudila, šefica HDZ-a i premijerka Jadranka Kosor nikako ne može pobjeći od svog prethodnika Ive Sanadera. Najnoviji doprinos toj sličnosti pružila je u friškom prepucavanju s predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem. Svog glavnog političkog protivnika optužila je za lijenost, jednako kao što je Sanader znao prozivati Ivicu Račana zbog njegove sklonosti neradu i dužem spavanju. Propagandni obrazac, poput mnogih drugih stvari u HDZ-u i Vladi, ostao je, dakle, isti. Dok se mi kupamo u znoju lica svog, poručuje premijerka, Milanović se odmara i spava. A kad se probudi iz svog sna ljetne moći, priča nešto o rebalansu proračuna na čemu hiperaktivni i neumorni HDZ-ovci rade bez odmora i bez predaha.

Nije da Milanović, baš kao i Račan, nije dao povoda da ga se podbada na račun skromnih radnih kapaciteta, ali važnije je da vidimo što je sadržaj tog samoprijegornog HDZ-ova djelovanja. Sadržaj se sastoji u neprestanom radu na spašavanju Hrvatske od posljedica vlastitog rada. Osim što tako ispada sam sebi svrhom, rad služi još samo tome da proizvede dojam o lijenosti svih drugih. Mi naporno radimo, trube HDZ-ovci, ali bolje da ih ne pitate o rezultatima tog rada. Još će se, avaj, pokazati da je Ivan Miklenić bio u pravu kad je napisao da HDZ-om vlada komunistički mentalitet. 

Ljeto nam se vratilo

Ljeto je godišnje doba kad su temperature visoke, kad nam dolaze turisti i kad nam cvjetaju ambrozija, ksenofobija i šovinizam. U Zagrebu tuku Kineze zato što su Kinezi, po Dalmaciji napadaju Srbe i ostavljaju im bombe i prijeteće poruke po automobilima, naravno, zato što su Srbi, u Benkovcu skrnave pravoslavne grobove zato što se pravoslavcima ne smije dati mira ni kad su mrtvi... I tako, ljeta prolaze, javnost se kurtoazno zgraža, ali sve ostaje isto ili biva još i gore, jer kakvo bi to bilo ljeto u Hrvatskoj bez prometnih gužvi, Bernieja Ecclestonea i tuđinske krvi na svetoj hrvatskoj zemlji. Vrijeme je da se nađe maštovit poduzetnik koji će organizirati adrenalinske turističke ture za Srbe, Kineze i druge strance koji Hrvatu nisu mili.

Vrijeme je da se šovinizam i ksenofobija uvrste u hrvatsku turističku ponudu, jer ova je država u proteklih dvadesetak godina uložila toliko truda i novca u razvoj rečenih pojava da bi bio pravi grijeh ne pokušati vratiti barem dio investiranog. Raširene kolektivne osjećaje, koje u praksu pretaču tek najhrabriji entuzijasti, pretvoriti u gospodarsku djelatnost: možda se upravo u tome krije spas za provaliju zvanu državni proračun. Pritom bi bilo nužno učiniti sve da sezona ne traje samo dva ili tri mjeseca, nego bi valjalo pojačati predsezonu i posezonu.

U dogovoru s autorom tekst prenosimo iz Novog lista