Uvijek je iznova potresno slušati detalje o užasima koje su nad zarobljenim Srbima počinili Tomislav Merčep i njegova bagra. Ali, bogme, nije se posve lako suočiti ni s faktom da mu oko toga na sudsko-procesnoj kontrastrani, a ne strogo estradnoj, danas gordo stoji jedan Denis Kuljiš. Svjedočeći o notornim činima nasmiješenoga gada iz Pakračke Poljane – to samo među ostalim njegovim zločinačkim štacijama – glavni urednik ratnodopskog Globusa strpljivo je nabrajao stanovite indikativne okolnosti u vezi s... E, tu ga je sudac Zdravko Majerović prekinuo i upozorio da mu iskaz malo preočito vrvi nedokazivim glasinama iz, valjda, treće i četvrte ruke. A rasni je to žurnalist koji je uspostavio kodeks cinizma i prijetvornosti u hrvatskom novinarstvu.

„Nažalost, to je bio modus operandi te grupe“, zakukao je Kuljiš, i samo što nije upitao suca kakvom li vidi činjenicu da mu je ovo suđenje upadljivo manjkavo izravnim očevicima.

Između desetak novinarskih svjedoka u tom predmetu, dakle, tako je baš Denisa Kuljiša ovih dana zapalo da rastumači domaćem pravosuđu što je to sve javno znanje po čuvenju, u kakvom specifičnom kontekstu nastaje i kako ga uopće valja konzumirati. Ima i tu određene, reklo bi se, poetske pravde: upravo je on u Hrvatskoj rodonačelnik čitave pervertirane metodologije koja se u novinarstvu – i ponešto šire – upirala dominantno o poluinformacije, na svom usiljenom maršu od tužbe do krimena, tim redom. No budući da je rasnom žurnalistu takvih nasušnih oslonaca vazda malo, Kuljiš ih je radije sam izmišljao i nadalje njima svakojako manipulirao.

Baš na kolegijalnosti prestaje sličnost između Kuljiša i Merčepa – mediji nisu zabilježili da je potonji tretirao svoje suradnike tako svirepo i generalizirajuće (FOTO: novilist.hr)

Današnje odjeke toga možemo naći po tekstovima na medijskom prizorištu Republike Srpske (BiH), u avliji najnovijega Kuljiševa političkog i financijskog pokrovitelja Milorada Dodika. Ali činio je on to i u najslavnijem svom pothvatu, naslovljenom Vještice iz Rija, kad je 1993. godine onaj njegov list trijumfalno, a nipošto bez mizoginije, prokazao grupu uglednih domaćih intelektualki u bjelosvjetskom sramoćenju ranjene domovine, i to s četničkih im pozicija, da skratimo osvrt. Tek godinama kasnije, Denis je Kuljiš stao cviliti kako mu je zbog toga veoma žao, što bi se još i dalo nekako probaviti, da nije bila riječ o njegovoj standardnoj praksi.

Kuljiš je njome uspostavio iznimno stabilni kodeks cinizma i prijetvornosti u hrvatskom novinarstvu, a koji će dugoročno uzeti primat nad vjerodostojnošću i načelnom zaštitom slabih i prezrenih u društvu. Utjecajem što ga je posjedovao kao zapravo najvjerniji serviser vrlih tranzicijskih pobjednika, preusmjerio je ovelik dio nekolikih generacija novinara u ono čemu danas svjedočimo kad govorimo o medijima. Onda je na koncu, ne tako davno, u javnosti sočno ispsovao sve mlađe kolege, navodno mutave i bijedno izobražene, onako đuture, impersonalno... Jer, i to je dio te zajebane priče, te ljute igre što je rezervirana isključivo za najopakije fakere.

Kuljiš je uspostavio iznimno stabilni kodeks cinizma i prijetvornosti u hrvatskom novinarstvu (FOTO: novilist.hr)

Inače, baš na toj kolegijalnosti prestaje sličnost između Kuljiša i Merčepa – mediji nisu zabilježili da je potonji tretirao svoje suradnike tako svirepo i generalizirajuće. Mnogo toga drugog je gadno podudarno, barem iz doba kaljenja sječiva našeg medijskog bajoneta, po Kuljišu i, recimo, Nini Paviću, itd. Nažalost, to je bio modus operandi te grupe.

Lupiga.Com