ŠKOLSTVO NA NISKIM GRANAMA: Zašto se dogodio ovakav neuspjeh maturanata u matematici i hrvatskom
Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica
Godinama pišem o tome kako nešto ne štima i ne funkcionira u našem školskom sustavu, nastavnim planovima i programima, nastavi, vrednovanju znanja, ocjenjivanju učenika, učenju, motivaciji za učenje, valorizacija postignuća, nerazmjeru ocjene i operativnog znanja, zavaravanju učenika, roditelja, nastavnika i društva. Nisu naša djeca bedasta ili bedastija od drugih, što bi se moglo zaključiti po mnogim standardnim ispitivanjima njihova znanja, naročito PISA testovima, po kojima su u svemu, negdje na dnu rang ljestvice, naročito po matematičkoj pismenosti. Ne radi se dobro i učinkovito, naročito zadnjih godina, iako većina nastavnika (učitelja i profesora) izgara na poslu. Multidisciplinarna istraživanja pokazuju da naša djeca ne vole školu, da ne vole čitati, da ne vole učiti, pripremati se za nastavu i aktivno sudjelovati u nastavi. U školu idu zato što moraju. Uče uglavnom (80 posto) za ocjenu, famoznih 5,0, jer ih na to tjeraju roditelji i upisna politika u viši stupanj školovanja.
U nekim medijima donose se izjave stručnjaka kako rezultati ispita i ocjene na maturi ne odgovaraju ocjenama učenika iz pojedinih predmeta tijekom školovanja ili u četvrtom razredu srednje škole. Ništa novo i začuđujuće.
U nekim gimnazijama primaju se samo “petnulaši”. Inicijalni ispiti u prvom razredu, na početku školske godine, odmah pokažu i potvrde kako je velika diskrepancija između znanja i donesene ocjene. Suočeni s time neki profesori na početku školske godine, obnove bitno gradivo osnovne škole, naročito u matematici, fizici i kemiji, kako bi imali kakav takav temelj i mogli uspješno izvoditi predmetnu nastavu po programu za srednje škole.
Ministrica Blaženka Divjak jedna je od onih koja misli da je veliki problem razlika u ocjenama tijekom školovanja i ocjenama postignutima na maturi (FOTO: HINA/lsd)
Međutim, problem je puno veći i širi. Mnogi učenici u osnovnoj školi nisu naučili učiti, niti djelomično. Nisu stekli radne navike, naročito oni koji su s lakoćom svladavali nastavno gradivo te bez učenja, truda i zalaganja stjecali petice. Dovoljno im je bilo pažljivo pratiti nastavu, aktivno sudjelovati, odgovarati na pitanja u kojima se uglavnom naslućuje odgovor, algoritamski rješavati zadatke… Dakle, ostvarivati materijalne ciljeve nastave, dok su funkcionalni ciljevi kao i odgojni zapostavljani. Takvi učenici su se jednostavno “prošetali” kroz osnovnu školu, dosađujući se, jednostavno jer se od njih nije tražilo više. To „više“ se eventualno tražilo na dodatnoj nastavi određenih nastavnih predmeta, ukoliko su pojedini učenici za takvo što bili zainteresirani. S vremenom se ta dodatna nastava pretvorila u dopunsku nastavu, jer je sve više učenika išlo na instrukcije iz pojedinih predmeta, te su mnogi ravnatelji škola procijenili kako se treba više baviti takvima, nego onima koji žele i mogu više. To je uglavnom bilo gubljenje vremena, jer ovako i onako - “morate mi dati dva” - rekao bi često učenik koji baš ništa ne zna iz vašeg predmeta, ništa nije radio čitave godine, ometao je nastavu, pravio se važan, pogotovo ako je njegov tata bio negdje „Netko“, tko je s ravnateljem škole ispijao pivo ili gemište u kvartovskom kafiću. Takvi su ravnatelji prisiljavali podizanje ocjena pojedinim učenicima. Kad je nastavnik bio uporan, štitio svoj dignitet i dostojanstvo, postao je predmet inspekcijskog nadzora, te postao tehnološkim viškom, zbog neposlušnosti, čak i onda kad je inspekcija utvrdila kako čovjek izvrsno radi.
Takve stvari su se događale u onoj staroj državi, a događaju se i dan danas u ovoj novoj, pogotovo u manjim mjestima gdje lokalni šerifi o svemu odlučuju, pa i o školi, nastavnicima i školskim ocjenama.
Koga briga za to? Koga briga što je znanje maturanata u dva važna, ako ne najvažnija i bitna područja katastrofalno. Nije stvar samo u negativnim ocjenama, već u svim ocjenama, pogotovo kad se vidi i zna kako se svake godine kriteriji ocjenjivanja smanjuju.
Koliko ono posto treba za dvojku? To je relativno. Iz godine u godinu se to mijenja, ovisno o ukupnom uspjehu, o “pedagoškom” dogovoru. Čini mi se da je ono što je nekad trebalo za dvojku, danas dovoljno za četvorku.
Kome i za što treba znanje iz matematike i hrvatskoga jezika? Sposobnosti i vještine koje se razvijaju iz sadržaja tih dvaju nastavnih predmeta su marginalizirane, zapostavljene i nebitne. Nama ne trebaju misleći ljudi, već poslušni uslužni djelatnici. Za njih će misliti netko drugi, makar takve trebali i uvoziti, kao što se onomad, kad se Tomislav Karamarko, Božo Petrov i aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nisu mogli dogovoriti oko podjele kolača, uvezao premijer.
Zapostavljanje hrvatskoga jezika je iz godine u godinu sve veće, kako u školama, tako u govoru, pismu i komunikaciji. Tko danas još išta čita? I to na hrvatskome jeziku? Oduvijek je dobro poznato kako se širi leksik, kako se stvara fond riječi, stil, kako se usavršava u jeziku - čitajući. Možda to više nije tako? Možda su poruke, SMS-ovi, e-mail poruke, razni znakovi, engleske fraze i oznake, postale egzemplarni, univerzalni jezik komunikacije. Čemu onda djecu “mučiti” u nastavi hrvatskoga jezika, s gramatikom i lektirom. Čemu usvajati sva ona silna pravila. Deklinacije, nazive, stilove, znakove, zakonitosti, vrste rečenica, kad je dovoljan samo subjekt i predikat. Ponekad niti to. Poslušajte samo saborske zastupnike kako govore, pa i neke ministre.
Nećemo se niti izvući iz ove duboke jame ako ne uredimo školski sustav (FOTO: Novilist.hr)
Inzistirati da vaš učenik lijepo, suvislo govori hrvatskim jezikom, da misli svojom glavom, logički zaključuje, stvara asocijacije između poznatog i nepoznatog, ispravno zaključuje na temelju činjenica, pomalo je staromodno, ispada glupo i postaje jalovo. To što gubimo jezik kao našu bitnu odrednicu, ionako nikoga ne zanima. Ponosni smo što govorimo engleski. Baš me zanima kakvi su rezultati ispita mature iz engleskog jezika. Sigurno su daleko bolji od onih iz materinjeg jezika. Naravno, engleski jezik i njegovo operativno korištenje su nužno potrebni, ne samo u diplomaciji, nego općenito u svemu, što ne znači da se može zanemariti i zapostaviti hrvatski jezik, njegova posebnost, ljepota, povijesni razvoj, dijalekti, naš identitet. Svaka čast onome tko govori i zna više jezika, u punom smislu te riječi, a ne da samo natuca, krivo izgovara i sramoti se, naročito na međunarodnim skupovima. Zar ne bi bilo učinkovitije, domoljubnije i osobnije govoriti materinjim jezikom. Veliki ljudi se ne srame svojeg jezika, kao niti porijekla. To čine samo on koji “ciljaju sunce”. Nećemo time postati Europejci. Nećemo se niti izvući iz ove duboke jame u koju su nas gurnuli neki naši vladari u ovih tridesetak godina, ako ne uredimo školski sustav, ne prilagodimo ga potrebama društva i gospodarstva, ne motiviramo nastavnike, ne shvatimo što je nacionalni prioritet, ne “stemujemo” sve živo, pa i materinji jezik, pri čemu je glavna premisa STEM-a (matematika), pala na niske grane.
Znala sam da će se to dogoditi u matematici, čim je po meni previše tehnike i tehnologije uvedeno u nastavu. Digitroni, računala, tableti, laptopi … To su samo pomagala, sredstva za rad. Oni ne mogu misliti, iako su programirani, ne misle umjesto učenika ili nastavnika. Algoritam ne rješava problem, on ga samo pomoću alata ubrzava.
Nedavno sam zamoljena da pomognem dvojici učenika u matematici, jer bi htjeli veću ocjenu na kraju godine i na maturi. Pokušala sam i odustala, izgovorivši se imam obaveze. Nisam mogla reći kako ništa ne znaju (imali su četvorke), kako ja ne znam raditi na način na koji oni rade. Manje više sve rade pomagalima, a da nisu svjesni što rade i onoga najbitnijeg: Zašto je to tako.
„Znaš li zašto je to tako? Što bi bilo kad bih …“
„Koga briga?“, kaže mi učenik, „dobio sam točan rezultat“.
Niti ne pokušavaju matematički misliti. Kod ponuđenih rješenja, ispituju rješenja, a ne razmišljaju koje je rješenje logično. Ne znaju procijeniti rezultat. Ne vide proporcionalnosti. Ne znaju provjeriti rezultat. To je za njih gubljenje vremena.
Očito mi, stara generacija, nismo za ovo novo digitalno i IT vrijeme i čisto “stemovanje”.
Međutim 2+2 je još uvijek 4, okomica je okomica, paralela je paralela, sinus je sinus. Što je sinus? Koga briga stisneš oznaku i ispadne broj. Da je to omjer duljine nasuprotne katete i duljine hipotenuze, da mora biti manji od jedan… Zaboga! Koga to briga? Možda je to sve u redu? Vjerojatno je. Ali nešto tu ne štima, jer su rezultati ispita na maturi slabi, užasno slabi – loši.
S mojeg gledišta zadaci su bili primjereni, čak možda nešto lakši nego lani. Samo dva nisam znala riješiti, bez konzultacije literature. Nisam ja nikakav matematički ekspert, a kamoli genije, ali ne odustajem dok ne riješim zadatak, makar to trajalo dva dana. Tako su nas nekad učili i odgajali. Danas je to drugačije. Koga briga? Idemo dalje!
One koje je briga su otišli ili odlaze u zemlje u kojima je vladajuće briga kakav im je školski sustav, kakvi su rezultati mature, kakvo je vrednovanje znanja učenika, kakvo je ocjenjivanje učenika, koliko je u skladu s ishodima učenja i operativnim znanjem. Tamo će naučiti učiti, bit će odgajani u smislu da sve moraju sami postići, da se ništa ne dijeli, da se sve postiže osobnim radom, zalaganjem, upornošću i poštenjem.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
@tubaron,
u diskusiji je preovladao stav da ne treba uciti predmete koji nam nece trebati u zivotu, pa je istaknuta matematika.Moj je stav da sve sto ucimo ce nam trebati, jer se osobnost moze razviti samo sustavnim ucenjem iz spektra svih znanosti.
Dakle, nije bitno koliko cemo razumjeti integrale ili Bernulijevu jednadzbu, koliko je bitno da naucimo razumijevati i apstrahirati pojave.
Naravno, bez maternjeg jezika , nista ne bi bilo moguce.Uci nas izrazavati i oblikovati misao,spoznavati i razumijevati.Vjerujem da je moj vokabular( ne rjecnik!!), veci od 5000 rijeci.Kako to postici ? Citanjem i samo citanjem.
Ali, podstice li se citanje i misaoni proces ako u ispitnom pitanju iz maternjeg jezika stoji bizarno pitanje o boji prstena koji nosi Hektoroviceva Judita ?To je podsticanje mehanickog citanja ,to je cinizam u sluzbi neznanja.
Poznavanje jezika ukljucuje i poznavanje jezicke norme, bila ona prihvatljiva ili ne pojedincu.Jer, ako je ne bi bilo,dva sela na dva brda , ne bi se za jedno stoljece razumjeli.
Arhaizmi su lijepi i zanimljivi, ali samo u knjizevnosti.Standardni knjizevni jezik jeste ne samo norma ,vec i mentalitet i potreba.