Tekst Drage Bojića prenosimo s prijateljskog Prometeja

Za razliku od susjednih zemalja Republike Hrvatske i Republike Srbije u kojima je ljubav prema domovini neupitna i najveća nacionalna svetinja, u Bosni i Hercegovini ne uspijeva zaživjeti državni patriotizam, a u nekim dijelovima zemlje poziv na domoljublje odjekuje gotovo kao psovka. Slučaj je to u Republici Srpskoj u kojoj se posljednjih godina agresivno forsira republičko-srpski patriotizam, i čine to jednako strastveno i vlast i opozicija i Srpska pravoslavna crkva. „Srpska iznad svega“ – uzvikuju političari i građani Republike Srpske.

Nešto je drugačije ozračje među bosansko-hercegovačkim Hrvatima koji, nakon političkih lutanja devedesetih godina i samoobmanjivanja Herceg Bosnom, prihvaćaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, za čiju su nezavisnost i glasali. Za razliku od bosansko-hercegovačkih Srba i Hrvata, koji i Srbiju i Hrvatsku doživljavaju svojim domovinama, Bošnjacima je Bosna i Hercegovina naprosto sve, i zbog toga inzistiraju na državnom patriotizmu. Ljubav prema domovini s jednakom zauzetošću zagovaraju i nacionalne i građanske stranke, i Islamska zajednica i nevladine organizacije. Problem s takvim državnim patriotizmom jest u tome što ga pripadnici druga dva naroda uglavnom doživljavaju kao bošnjački nacionalizam.

Posljednjih godina se u bošnjačkoj javnosti, političkoj, kulturnoj, medijskoj, akademskoj, građane Bosne i Hercegovine oslovljava „Bosancima i Hercegovcima“, a ponekad i skupno kao „bosansko-hercegovački narod“, čime se ignorira činjenica da su u BiH formirane nacije i da je taj proces nepovratan. Tu imaginarnu nacionalnost ne prihvaćaju bosansko-hercegovački Srbi i Hrvati, ali ni veliki dio bošnjačkog naroda, kojima je bošnjaštvo povezano s islamskom vjerom, najsnažniji identitarni faktor.

Svaki patriotizam, slično kao i nacionalizam, obilježen je diktaturom integrizma i teži poništavanju regionalnih, kulturnih i identitetskih razlika. Kad političari iz HDZ-a pozivaju hrvatski narod u BiH na jedinstvo, ignoriraju pritom činjenicu da postoje razlike između hercegovačkih i bosanskih Hrvata, između Hrvata u Posavini i Hrvata u Krajini. Te se razlike nekom mogu učiniti neznatne, ali one su ljudima važne i dio su njihovog identiteta. Istom logikom se vode i oni koji forsiraju naziv „Bosanci i Hercegovci“, jer time ignoriraju etničku heterogenost bosansko-hercegovačkog društva.

Izuzmemo li Milorada Dodika i njegove fanatične sljedbenike kojima se kosa na glavi diže od identifikacije „bosanski Srbi“, većina ljudi prihvaća regionalne (zavičajne) atribute kao specifičnu diferenciju etničkih identiteta. Očito je da se terminom „Bosanci i Hercegovci“ želi ignorirati etničke pripadnosti, ali to samo pojačava nacionalne sentimente i kontraproduktivno utječe na osjećaj pripadnosti zajedničkoj državi. Nacije i nacionalne identitete, što god se mislilo o njima, nije moguće zamijeniti niti nadomjestiti nadnacionalnim ili geografskim identifikacijama.

Njemačka teoretičarka kulture i profesorica anglistike na univerzitetu Konstanz, Aleida Assmann, poznata po svojim važnim studijama posvećenim kulturi sjećanja, objavila je prije četiri godine knjigu „Die Wiedererfindung der Nation. Warum wir sie fürchten und warum wir sie brauchen“ („Ponovno otkrivanje nacije. Zašto je se bojimo i zašto je trebamo“) u kojoj zastupa stav da naciju treba iznova ozbiljno i sustavno promišljati. Assmann polazi od činjenice da su nacije stvarnost i da one nisu relikt prošlosti. Suprotno predviđanjima dijela teoretičara prethodnih desetljeća, u Europi nije nastalo „postnacionalno“ društvo, nego je nacija i dalje najsnažniji kohezivni element europskih društava. U prilog ovoj tezi idu i rezultati izbora u brojnim europskim zemljama u kojima su nacionalne i nacionalističke stranke dobile veliku podršku birača.

Unatoč međusobnim ratovima i istrebljenjima u prošlosti, Assmann smatra da nacije nisu po sebi negativne, da u njima ima i pozitivnog, i da je važno objašnjavati i propitivati njihove mitove i narative, kako bi ih se obranilo od nacionalista koji nacionalne osjećaje zloupotrebljavaju kao sredstvo borbe protiv drugih. Nasuprot razumijevanju nacija kao militantnih kolektiva, Assmann pledira za „civilne nacije“, oslobođene destruktivnih energija i voljne da se suoče s tamnim stranama svoje prošlosti. Takve civilizirane, demokratizirane i modernizirane nacije mogu biti garant ljudskih prava i sloboda i inkluzivne prema različitostima.

Ignoriranje nacija i nacionalnog identiteta posebno se kobnim pokazalo u Jugoslaviji. Iskustva iz osamdesetih i devedesetih godina potvrdila su da je nacija, u slučaju jugoslavenskih naroda, u čvrstoj sprezi s vjerskom pripadnošću, snažnija od drugih društvenih i ideoloških veza, koliko god nacionalni sentiment počivao dijelom i na nacionalnim mitovima koji nemaju povijesno utemeljenje. Čim je nestalo čvrstog državnog aparata koji je krotio nacije i bdio nad mirom među njima, eksplodirale su nacionalne mržnje i dovele do krvavih ratova.

Nacionalno pitanje, preciznije kazano, nacionalna pitanja, pokazala su se nerješivim problemom u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Bosansko-hercegovački nacionalizmi, čvrsto oblikovani u ratu, zatvoreni u svoje uskoće i strahove, uzrok su podjela i nefunkcionalnosti države. Ono malo konsenzusa na kojem počiva krhka bosansko-hercegovačka državnost nije plod unutarnjih dogovora i kompromisa, nego nametanja izvana u okviru Daytonskog mirovnog sporazuma.

To je naprosto bosansko-hercegovačka politička realnost i uzaludno je zanositi se maštarijama kako je moguće graditi društvo bez uvažavanja nacionalnih identiteta. Čak i ako se pod tim ne kriju aspiracije nacionalizma većinskog naroda, pogrešno je bosansko-hercegovačke građane nazivati „Bosancima i Hercegovcima“, jer je takvo oslovljavanje ispravno samo u geografskom smislu, a nikako u političkom i identitarnom.

Državni patriotizam kakav zagovaraju građanske i bošnjačke političke opcije nije prihvatljiv pripadnicima druga dva naroda i politikama koje ih predstavljaju. Strah Hrvata od dominacije bošnjačkog naroda u Federaciji BiH, strah Srba od gubitka sadašnjeg statusa Republike Srpske, ili strah Bošnjaka od separatizma, neće se nadvladati „ugonjenjem u patriotizam“ (I. Lovrenović), nego dogovorima i kompromisima koji bi se trebali voditi međusobnim poštivanjem razlika i preuzimanjem odgovornosti za cjelinu – zajedničku državu.

Nacije su realnost suvremenog svijeta. Zato ih se, kako sugerira Assmann, mora uzeti ozbiljno, analizirati njihov povijesni put i kritički razobličavati njihove mitove i narative. Nacije nisu sastavljene samo od militantnih nacionalista, nego i od humanih ljudi i velikih umova koji su iznjedrili veličanstvene kulture, književnosti i umjetnosti. Zbog toga nacije treba izuzeti iz ruku nacionalista, a to se neće dogoditi ako ih se bude ignoriralo i nijekalo. Isto vrijedi i za patriotizam: on u višeetničkom društvu mora biti odluka koja proizlazi iz slobode pojedinca, a nikako ideološka prisila. Ljubav je bitno povezana sa slobodom. To vrijedi i za ljubav prema domovini, jer „od nameta nema selameta“.

U konačnici, ljubav prema domovini ovisi i o uvjetima u kojima žive njezini građani, a ti su uvjeti u Bosni i Hercegovini posvuda loši, neovisno o tome jesu li na vlasti Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili „Bosanci i Hercegovci“. Da su ti uvjeti – socijalni, ekonomski, politički, obrazovni – dobri i poželjni za život, ne bi ljudi masovno odlazili iz ove zemlje. Iluzije državnog patriotizma raspadaju se, između ostalog, i zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina siromašna i zapuštena država za što krivnju uz koruptivne nacionaliste snose i zagovornici državnog patriotizma koji s građanskih i antinacionalističkih pozicija, radi osobne političke i ekonomske koristi, raspiruje postojeće nacionalizme.

Lupiga.Com via Prometej

Naslovna fotografija: Pixabay