Zapis Ivana Lovrenovića objavljen je u njegovoj knjizi "Susreti s Ramom"

Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Od zavičaja možeš se otkinuti, htjeti ga zaboraviti, možeš ga i prezreti, čak i odreći ga se. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Samo ga promijeniti ne možeš. Ne može se nekažnjeno bježati od svojega prvog habitata. Kazna: prebivanje u nestvarnosti. Nema teže.

U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u meni kao moja prva slika svijeta, i moja prva slika sebe u svijetu.

„Zavičaj je srastanje ljudi i kraja u kojem smo formativno rasli. I to barem na dva načina. Prvi je interiorizacija prirode, kada se geofizički reljef nekog kraja održava u čovjeku i oblikuje njegov psihički i duhovni svijet. Zavičaj je iskustveni krajolik, odnosno utjelovljena priroda. Drugi je oblikovanje društvenih odnosa: običajnih zakona i etosa nekog kraja. Zavičaj i običaj su dvije slike istog.“ - piše Ivo Lučić, posvećeni i prosvijetljeni istraživač i znalac dubokih veza između zemlje i čovjeka.

U priči „Smrt u Sinanovoj tekiji“, jednome od Andrićevih pripovjedačkih remek-djela, derviš Alidede vraća se u Sarajevo iz Carigrada, u kojemu je proveo vas vijek, „pročuo se nadaleko zbog svoje učenosti i svetosti, mnogo dobra učinio je i svome redu, i pojedincima, i državnim ljudima koji su hteli da ga slušaju.“

Svi oko njega su žalosni, iznenađeni, čude se, čak ga i žale: kamo će iz ovoga obilja i obljubljenosti! Obrazloženje odluke posreduje nam pripovjedač unutarnjim glasom časnoga derviša: „... što da ga žale kad odlazi u Bosnu, iz koje je nikao, i koja je puna lepote božje kao ma koja druga zemlja na svetu? Čovek je dužan svome zavičaju.“

Dva su oblika zavičajnosti. Jedan nazovimo kampanilizmom. To je ona ljubav spram zavičaja koja se izražava i prakticira kao tjesnoća duha i uskoća mišljenja, kao pogled na svijet koji se ne stere dalje od pogleda s lokalnoga zvonika (kampanila). Drugi oblik zavičajnosti jest osviješteno osjećanje i shvaćanje korijena, kojim se kampanilistička ograničenost nadgrađuje i oplemenjuje prihvaćanjem svijeta i kulture u mnoštvenosti i jednakovrijednosti oblika, s povratnim, obogaćujućim njegovanjem vlastitoga doživljaja zavičaja i svojega odnosa prema njemu.

Bosna i Hercegovina opisivana je s mnogih gledišta - historijskoga, političkog, konfesionalno-religijskog, etnografskog, zemljopisnog, etničko-nacionalnog, kulturalnog, prirodnjačkog, privrednog... Nitko je još nije, cjelovitu, istražio i opisao kao mapu zavičajā i pripadajućih formi zavičajnosti. Ozbiljno zasnovan antropološki projekt te vrste, koji, već po prirodi stvari, ne bi gubio iz vida ni jedno od nabrojanih gledišta, sigurno bi donio sasvim nov, otkrivalački pogled na zemlju. Postoji mnogo raznovrsnih lokalnih radova, starijih i najnovijih, koji su odlična osnova za izradu takve sinteze. Takve su, samo primjera radi, i samo one koje su mi dostupne i svježe u pamćenju: studije Stipe Manđerala o livanjskom kraju, monumentalna studija Ive Lučića o kršu na primjeru Popova polja, kapitalno djelo „Sa Kupreške visoravni“ fra Miroslava Džaje i Krunoslava Draganovića, publikacije Aleksandra Ravlića i Slavka Podgorelca o Banjoj Luci, proza „Sarajevo, plan grada“ Miljenka Jergovića, Tešanj u pjesničkom i diskurzivnom opusu Amira Brke, monografije o lašvanskom i gučegorsko-biljanskom kraju, objavljene i neobjavljene, monografija „Od Ponijeva do Šehera“ što su je uredili Jozo Džambo i Stipo Kljajić, enciklopedijski koncipirana knjiga Ive Anđelića „Klis-Neretvica. O župama Obri, Podhum/Žitače i Solakova Kula“, monografija „Župa Dobretići u Pougarju“ Drage Bojića, „Vareš i vareški kraj kroz stoljeća“ Željka Ivankovića, Ante Škegre monografija „U srcu rajskoga kraja“ o župi Skopaljska Gračanica, zapisi iz „travničke anahronike“ Enesa Škrge...

Rama, a naročito Gornja Rama s duhovnim centrom na franjevačkom Šćitu, u tom pogledu je možda najbogatiji zavičaj u Bosni i Hercegovini. O njoj i u vezi s njom sada već postoji cijela biblioteka zapisa, knjiga, monografija, tematskih zbornika. Također, impresivan je i korpus umjetničkih djela nastalih po ramskim motivima i po ramskim idejama. Bez sumnje, to je rezultat posebno naglašenoga i specifično formiranoga odnosa spram zavičaja što ga njeguju generacije Ramljaka, bez obzira na činjenicu da njihov kraj kroz cijelu noviju povijest, sve tamo od velikoga egzodusa godine 1687. pa do najnovijih vremena, prati gorki usud iseljavanja - što prisilnoga, što prividno dobrovoljnoga.

Taj odnos vjerojatno počiva s jedne strane na izrazitoj geomorfološkoj izdvojenosti Rame. S druge strane, bit će da je za nastanak tako naglašenog i kultiviranog, te produktivnog odnosa spram zavičaja u velikoj mjeri zaslužna upravo živa i napeta dinamika, ujedno psihološka i ekonomska, koja se desetljećima stvarala i stvara između onih što ostaju živjeti u zavičaju i onih što, daleko od njega, ne prestaju živjeti s njima i s njime.

Kako god sve to tumačili i imenovali, u osnovi svega jest: vjernost. A ona je drugo ime za ono što je veliki pisac, vidjesmo, sažeo u aktivističku maksimu: čovjek je dužan svome zavičaju.

Etnička i konfesionalna slika Rame „voljom“ historijskih zbivanja svedena je na dvije zajednice - katoličko-hrvatsku i muslimansko-bošnjačku. Za vrijeme osmanske vlasti stoljećima ruralan kraj, s upravnim središtem u malenom muslimanskom Prozoru kao jedinom naselju urbanoga tipa ali bez većega značaja, Rama je sve do 1960-ih godina prostor tradicionalnih forma pučke kulture i drevnih oblika privređivanja, pod duhovnom aurom dviju religija - katoličanstva i islama.

Za katoličko-hrvatski svijet od presudne je važnosti bila, a u određenoj mjeri i do danas ostala, prisutnost i djelovanje franjevaca provincije Bosne Srebrene. Čvrsta sraslost franjevaca i naroda markantna je činjenica duhovne i socijalne povijesti Rame. Ta se sraslost i bliskost očituje u svim vremenima - od velikoga egzodusa 1687, preko postupnih povrataka i ponovnoga ukorjenjivanja, pa tragičnih stradavanja u Drugom svjetskom ratu, te dramatičnih socijalno-ekonomskih i ekoloških potresa u drugoj polovici XX stoljeća, sve do današnjih dana.

Nisam zavičajan u Rami, moj zavičaj je drugdje u Bosni. Tvarno, za mene je izgubljen davno; živ je i ne napušta me u snovima, u onomu što pišem, u onomu što mi se priviđa. Ne pokušavam ga nadomjestiti drugim, rekoh već, to je nemoguće. U Rami sam uljez; pišući o njoj, nadam se da me iskupljuje neprolazna očaranost njome, i dobronamjernost.

Lupiga.Com via Ivanlovrenovic.com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Ivor Fuka