Vijest da je Zagreb i Hrvatsku napustio jedan od naših najpoznatijih performera i konceptualnih umjetnika potresla me prvenstveno kao čovjeka. Biti čovjek najteža je zadaća. Tako su me učili najveći ljudi koje je ova zemlja ikada imala, a držim da je Siniša Labrović jedan od onih iz te plejade velikana. Velikana koje smo imali, a koji su nas zauvijek napustili. Kada kažem Siniša Labrović, tada ne mislim kao i u slučaju Olivera Frljića, isključivo na konceptualnu umjetnost, kazalište, kulturnu ili političku scenu, već mislim na profil čovjeka, onaj profil koji nam nasušno treba, onaj bez kojeg jedna zemlja jednostavno ne može funkcionirati. Siniša Labrović, a mislim tu i na Olivera Frljića, čovjek je koji kao i desetine tisuća naših građana odlazi jer ne vidi dugoročnu perspektivu svog opstanka u Hrvatskoj.

Živjeti i egzistirati nije, kao što znamo, osnova života. Buditi se jutrom, odlaziti na posao, jesti, piti, spavati, samo su radnje koje čine mehaniku života, ali svakako ne i njegov duboki smisao. Smisao života jednog umjetnika jest sloboda, a Siniša Labrović u Hrvatskoj slobodu više nažalost nema. Umjetnička scena, kao i ona općenito kulturna, u potpunoj su kontroli sustava, tako da su ljudi tipa Siniše ili Olivera persone koje valja ignorirati, koje su nepodobne, često i stigmatizirane. Kultura u Hrvatskoj nalazi se pod snažnom kontrolom rigidne desnice i Crkve. Ta je spoznaja zapravo zastrašujuća, tako da je odluka o odlasku možda i jedina koja se ne kosi sa zdravim razumom, jer boriti se danas u ovakvoj zemlji, živjeti umjetnost na način kako je treba istinski živjeti, potpuno je samoubilački posao.

KAKO SAM SPRJEČAVAO PROGON PEDOFILA: Dječja guza ne smije stajati na putu u hrvatski raj

Sloboda, ona istinska, ona ljudska, nalazi se u mogućnosti da svijetu prezentiraš talent koji ti je urođen. Talent genijalnosti u bilo kojoj sferi kulture, talent umjetnosti, talent prokazivanja kroz svoj rad onih koji štete društvu. Onih koji ga unazađuju. Sloboda koja te jedino i čini čovjekom. Ona koja ostvari čovjeka u tebi i sav njegov smisao postojanja na ovoj kugli zemaljskoj.

Cijeli Sinišin život je jedno veliko nepripadanje (FOTO: Lupiga.Com)

Još prije dvije godine krenula je hajka na ta dva „kulturna odmetnika“, na Olivera i Sinišu. Stanovita pročelnica za kulturu jasno ih je još 2016. godine prokazala kao aktivne opasnosti i ljudi kojima treba „začepiti usta“. Zlatko Hasanbegović otvoreno je govorio o opasnosti koja se krije iza umjetnosti kakvu upražnjavaju Oliver Frljić i Siniša Labrović, a s riječi se ubrzo prešlo i na konkretan progon. Da se ne lažemo, u Hrvatskoj vas uglavnom nitko neće tući, neće vas zatvoriti, ali konzervativna vlast ima jasnu i perfidnu strategiju prema osobama iz javnog miljea koje im prave dugoročnu štetu. Takve osobe na svaki način treba udaljiti s javne scene, i to na način da im kroz institucije onemogućite daljnje djelovanje, da ih financijski iscrpite i na sve načine udaljite od bilo kakvog izvora prihoda. Takva strategija provodi se i na književnoj i novinarskoj sceni. Sve nepoćudne treba sustavno izbaciti iz svih medija, zatvoriti im sve izvore prihoda i ne podržati niti jedan njihov projekt kroz institucije kojima vladaju njihovi poslušnici.

Dvije godine Siniša Labrović je junački izdržao. No u životu, a tako to biva, dođe se do granice kada shvatiš da posao Sizifa u Hrvatskoj jednostavno nema smisla, kada shvatiš da tvoja obitelj mora egzistirati i da je primarna, kada onaj zid u koji udaraš glavom postane dovoljno krvav i vidiš da puknuti neće. Siniša Labrović Sizif je koji se dvije godine borio protiv sustava, protiv institucija, protiv onog lošeg u Crkvi i na koncu protiv onoga protiv čega se jedinog boriti ne da - protiv beznađa.

Kada ostaneš bez nade da će se bilo što promijeniti, kada ostaneš bez nade da ćeš kao pojedinac bilo što promijeniti, kada te sustavno i financijski slome, kada tvoja sizifovska borba i priroda postanu besmislene, tada shvatiš da ti ovdje jednostavno nije mjesto. Da tu, ni prirodno, ni umjetnički, ne pripadaš. A to je naš Sizif znao cijeli svoj život. Cijeli Sinišin život je jedno veliko nepripadanje. Kakav je Siniša čovjek, i kakav je Sinišin životni posao bio možemo samo zamisliti, u sredini iz koje je došao i u kojoj je ostvario svoju umjetničku karijeru. Biti konceptualni umjetnik i performer u Sinju, ako mene pitate, najhrabriji je i najplemenitiji čin autodestrukcije koju jedan čovjek može napraviti za života. Takav kolosalni paradoks u sredini koja od muškarca traži i iziskuje alkarsku čast i poniznu, postojanu vjeru u Bogorodicu i Crkvu, ako mene pitate ultimativan je akt čovječnosti za koji osim hrabrosti treba podnijeti i kolosalnu žrtvu. Ono što je Siniša Labrović prošao u svojoj sredini malo tko bi se usudio i pomisliti, a kamo li ostvariti, živjeti, raditi. A Siniša je radio. Unatoč svima i unatoč svemu.

Živimo u svijetu kojeg je Siniša Labrović odavno stavio u svoj reality show (FOTO: Novosti)

Siniša Labrović u svom je umjetničkom djelovanju uspio zavijati ranjenike na Dan antifašističke borbe u rodnom Sinju, Siniša je zavijao skulpturu partizanke koja drži ranjenog partizana prosvjedujući tim činom protiv sramotnog brisanja i uklanjanja partizanskih spomenika diljem Cetinske krajine. Siniša Labrović izazvao je pozornost svjetskih medija ukazujući svojim performansom „Stado.org“ na suludost reality showova koji zauzimaju TV ekrane i naše živote, dvanaest dana prateći stado ovaca putem interneta. Siniša Labrović se kažnjavao, lizao pete publici, Siniša Labrović organizirao je boks mečeve pozivajući političare da mu izađu u ring, Siniša Labrović prikupljao je potpise za referendum koji bi zabranio progon svećenika pedofila, Siniša Labrović više je od bilo kojeg umjetnika godinama ukazivao na sve ono što nas trajno devastira kao društvo, sve to na svoj genijalan i jedinstven način. No, ono najvažnije, što nikada nije stajalo u nazivniku pored imena Siniše Labrovića bilo je - čovjek. Čovjek koji se ne miri s toplom ugodom krda u koje se kao profesor sa statusom umjetnika mogao odavno ugurati. Sizif našeg doba izabrao je umjesto licemjernih izložbi na kojima bi hvalili njegove radove i još licemjernijih nagrada kojima bi ga obasipali, da gura svoj kamen uzaludno uz brdo koje se zove Hrvatska. Da bi ga na koncu taj kamen uzaludnosti konačno i pregazio.

Siniša Labrović izgubio je iluzije o ovoj zemlji i o ovom narodu. I zbog toga je tako teško što gubimo jednog takvog čovjeka i takvog umjetnika. Zbog toga se danas osjećam tako sramotno i tako poniženo, jer znam koliko smo kao društvo izgubili puštajući šutke svog Sizifa da ode. Siniša Labrović puno je više od običnog umjetnika i običnog performera. Siniša Labrović performans je svih nas. Svi mi živimo u svijetu kojeg je Siniša Labrović odavno stavio u svoj reality show. Svi smo mi samo ovce koje se ujutro ustaju, jedu, piju i spavaju. Ovce kojima upravljaju oni kojima je Siniša Labrović smetao. I zbog toga držim da smo odlaskom Siniše izgubili ono što smo još jedino imali.

Izgubili smo njegovu nadu. Nadu koju je imao kao čovjek koji jasno vidi u društvo koje se kroz djelovanje pojedinca može promijeniti. Može shvatiti. Može opstati. Danas smo odlaskom Sizifa izgubili svi kao društvo i kao ljudi upravo to. Nadu da se bilo što u ovoj nesretnoj zemlji može promijeniti.

Siniša Labrović, Sizif našeg vremena, otišao je upravo zbog toga. Što nade nema u bacanju biserja pred svinje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album/Novosti