Mitsko biće i vlažni san mnogog hrvatskog zaljubljenika u bolje sutra, aktivni studenti, izašli su danas na ulice. Bilo ih je oko tri tisuće, skupili su se ispred Mimare pa krenuli prvo do Sveučilišta, a zatim i do Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Ljuti su, kažu, i nezadovoljni što ih nitko ne doživljava kao ravnopravne sugovornike u reformi visokog školstva nego ih se konstantno gura na marginu. O čemu se tu radi i kako je sve izgledalo pogledajte na

Koliko je Bolonja u banani sjetili su se javno reći jedva par mjeseci prije nego što će prva generacija prvostupnika nagrnuti na tržište rada. A koliko god željeli u ovom prosvjedu prepoznati nešto hvalevrijedno, teško se oteti dojmu kako su na kraju studenti ispali samo nadrkana gomila koja ne zna što točno hoće. Tijekom prosvjeda nisu kontaktirali niti išli razgovarati službeno niti s fakultetima, niti sa Sveučilištem niti s Ministarstvom. Ispada da su samo htjeli pokazati koliko su bijesni, demonstrirali su moć ali - što s tim?

Možda ne bi bilo loše da za početak krenu s čišćenjem vlastitog dvorišta, naprosto nije istina da studenti nisu bili uključeni u sve instance osmišljavanja i provođenja novih nastavnih programa. Problem je samo u tome što ti studenti često nisu bili utjelovljenje najpoželjnijih moralnih i intelektualnih vrijednosti (idealne) akademske zajednice, naprotiv.

Ponavlja se priča o Studentskom zboru i studentima koji ga, oboružani skupim odijelima i najnovijim mobitelima i leptopima, vode tako što vješto kombiniraju vlastite interese - najčešće materijalne i krajnje banalne - s uspješnim ulizivanjem vladajućim strukturama. Međutim, baš kao što se za narod kaže kako ga vodi upravo ona vlast koju zaslužuje, isti postulat vrijedi i za studente. Naivno je očekivati "deus ex" rješenja ukoliko za početak nisu sposobni srediti vlastite redove.