Senzibilizirana za studentsku populaciju i njihove probleme, a potaknuta medijskom propagandom odlučih istražiti sporni slučaj sa zadarskog Sveučilišta gdje studenti nisu znali što da rade i kakvu su im sudbinu namijenila neka nova, zamršena pravila, na koja, čini se, hrvatski sustav obrazovanja nije spreman. Zaključak koji se u cijeloj priči nameće je sljedeći - Bolonju imamo samo na papiru, a nikako na djelu

Već pomalo senzibilizirana za studentsku populaciju i njihove probleme, potaknuta medijskom propagandom, putem televizije i novina (Jutarnji list) odlučih istražiti slučaj PSIHOLOGIJE sa zadarskog Sveučilišta. Naime, nakon uzbune Sveučilišnih tijela od odjela do Senata, pa do Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, cijela garnitura studenata prve godine psihologije, i straha od daljnje medijske propagande Ministarstvo je poslalo dopis u kojem se svi studenti moraju upisati u drugi semestar, jer sluteći ovakva situacija je nedopustiva i to upravo u vrijeme kad traju pregovori sa područja znanosti sa EU.

No, da razjasnim kako se situacija odvijala. Studijskom programom predviđeni su obvezni i izborni kolegiji. Uvjeti za potpise na ovom odjelu nisu samo seminari i dolasci na predavanja, već i prosjek kolokvija 60 posto, pisali su iz pet kolegija po tri kolokvija i trebali ostvariti prosjek veći od navedenog. Odjel je taj kolokvij i famozni prosjek opravdavao kao kontinuiranu provjeru znanja, koju su kao studijski program ocijenili strani recenzenti. Iako kad je program poslan na ocjenjivanje nije naveden prosjek kolokvija.

Nadalje, 23 studenata nije niti ostvarilo pravo na potpise, a zatim oni koji su imali prosjek negdje između 70- 80 posto pali su na usmenom (neki) i na taj način izgubili pravo upisa u ljetni semestar. Cijeli se slučaj našao na Senatu, a što se tamo događalo ne znam, to je tajna koju članovi senata ne smiju prekršiti, ostaje samo saznanje da Senat nije donio nikakvu odluku i da stvari ostaju kakve jesu. Na sljedećoj sjednici Senata našao se ponovljeni zahtjev za dodatno razmatranje cijelog slučaja, i donesena je odluka, kako im se treba dati potpis.

Profesori odbijaju dati potpise i tu dužnost prebacuju na vrh sveučilišta. Što će dalje biti sa studentima, da li će se oformiti povjerenstvo na sveučilišnoj ili državnoj razini ostaje tek pitanje kao ishod vremena koje slijedi. Dotad, preko 20 ljudi ne znajući svoju sudbinu odlazi kućama s nadom da će naći kakav posao, jer više nemaju studentski status. Oni, pak, hrabriji ostaju i čekaju rasplet torture koja prerasta u akademsku sramotu, ponavljajući se godinama, a tek se sad mrvicu po mrvicu sve iznosi na vidjelo.

Po Bolonjskoj deklaraciji ne treba im se oduzimati pravo daljnjeg školovanja, jer kako stoji, onim lošijim studentima, koji skupe oko 40-ak bodova, imenovat će se mentor koji će pratiti njihov daljnji rad. I taman kad smo svi pomislili da neće više biti diktature određenih profesora na pojedinim fakultetima povijest se ponavlja. Naime, povjerenstvo koje treba pratiti njihov (ne)rad još na nekim fakultetima nije niti oformljeno, a kamoli sposobno provesti anketu u svezi rada sveučilišnih profesora. Jer ako ih povjerenstvo ocijeni negativnim, gube posao. Izgleda da je nekome u interesu zataškavati ovakve stvari, te Bolonju imamo samo na papiru, a nikako na djelu.