Čisto sumnjam da će išta biti od ovog našeg novog kolumniste čiji prvi tekst od danas imate čast pročitati među malobrojnim Mohikancima čije se osobne karte i dalje zadržavaju u našoj rubrici "kolumne", ali svakako je red da čovjeka najavim. I to ne samo zbog toga što mi je šef, već zato što većeg nogometnog fanatika teško da ćete susresti

Sjećate li se možda Morskog raka? Zaluđenika nogometom? Ukoliko je odgovor potvrdan, onda vam moram reći da je Morski obična igračka u odnosu na Zverchugu, jer fanatizam s kojim Zver piše, ali i govori o nogometu, naprosto fascinira.

Sve je krenulo još prije neke dvije godine kada je dotični svojevoljno iskazao volju da tu i tamo za Lupigu napiše poneku kolumnu. Ničim izazvan, od tada nije napravio ništa. Čak ni govora o tome, iako se sa Zverchugom viđam gotovo svaki dan, sve do jutros kada me urlikanje mobitela trgnulo iz sna pravednika, dakako. S obzirom da je riječ o mome šefu, koji je prvenstveno dobar drug, čovek i starešina, odmah pomislih da negdje gori.

"Možeš li ti …", rečenica je s kojom je započeo za njega kasnojutarnji telefonski razgovor i koja nikako nije mirisala na dobro. Evo ga, procijenih, neki iznenadni zadatak, kud baš danas. Ali kada čuh nastavak "… objaviti jedan tekst na Lupigi?" pade mi kamen sa srca i radosno mu odbrusih "Ma, samo udri …", poklopih slušalicu te bezbrižno nastavih san pravednika, jer pola sata sna, je pola sata sna.

Uglavnom, već na poslu me dočekao tekst, nakon kojeg sam se mogao tek uvjeriti u svoj prvi dojam da moj šef, inače gigant visok preko dva metra, nije normalan i da njegova ljubav prema nogometu, ako ne s ludilom, graniči s fanatizmom. No, mora mu se priznati da dobro poznaje nogometnu igru, iako je u svojoj povijesti imao gafova koji se nikada neće moći zaboraviti, a ni oprostiti. Da ne bi moj tekst veličinom premašio njegov, još vam samo ostavljamo ovih sedam znakova – XOXOXOX – preko kojih možete doći do njegove prve, a, tko zna, možda i zadnje kolumne na Lupigi.