RAZARANJE GRADA KAPITALOM: Kako to radi u teoriji i praksi

Ivan Cingel

4. listopada 2023.

RAZARANJE GRADA KAPITALOM: Kako to radi u teoriji i praksi

Nedavno je Boris Dežulović pisao satirički o "razaranju Beograda": između Slavije i Manježa čitav jedan potez historicističkog Vračara prepušten je "gladnim bagerima novih varvara", kako bi niknuo tzv. stambeno-komercijalni kompleks „King's Circle Residences“, divna zgrada prepuna obilja (investitor: MAISON ROYAL doo – u vlasništvu "proslavljenog fudbalera Dejana Stankovića" i još nekog lika - izvor: N1).

Dežulović se pritom šegači u vezi "Flajšmanove kuće" iz 1727. godine, kao najstarije u Beogradu, stare "koliko i prosečni Airbnb apartman u Splitu". Št svjedoči ne o tome da nije bilo grada i prije jer Singidunum je stariji od Spalatuma, već "o strašnom usudu srpske metropole" – gdje će uvrijeđeni Beograđani izvlačiti "svima poznati i najslavniji podatak svoje istorije, onaj o četrdeset četiri razaranja Beograda". 

Sistematsko razaranje grada kapitalom je danas, međutim, globalna paradigma, ne lokalni običaj.

"Kreativna destrukcija" 

Joseph Schumpeter, jedan od važnijih ekonomista 20. stoljeća – i čak ne marksist – zapamćen je po tome što je dokazao uvjetovanost opstanka tržišne ekonomije ciklusima "kreativne destrukcije", u vječitoj borbi za iznalaženje novih načina profita (stvaranje novih tržišta, temeljitija eksploatacija starih: inovacije, nove ambalaže, itd.). U pitanju je "proces industrijske mutacije koji kontinuirano revolucionizira gospodarsku strukturu iznutra, neprestano uništavajući staru, neprestano stvarajući novu". I još je nešto Schumpeter dokazao, zatvarajući paradoks - da u toj jagmi, ne prežući ni od kakve destruktivnosti u svrhu generiranja osnova profita, kapitalizam biva autodestruktivan kroz samo ono što mu je uvjet opstanka.

Dejan Stanković
Planirana investicija Dejana Stankovića (ILUSTRACIJA: Remorker)

Inovacija je po sebi poželjna, naravno, kada je supstancijalna, no u današnjoj ekonomiji inflacije slike i znaka – kad su spektakl, dizajn, ambalaža i logotip (ili uostalom magla) konjunkturniji proizvod od onog koji omataju – preteže mračna strana imperativa inovativnosti. Pisalo se o njoj i u publicistici (npr. Seth Godin o "plavoj kravi" zato što je smeđa dosadna i potrošači su je već potrošili) i u beletristici (npr. Milan Kundera o "imagologiji" kao riječi koja nam "konačno omogućava staviti pod jedan krov ono što ima toliko naziva: reklamne urede; reklamne savjetnike državnika; dizajnere koji predlažu izgled auta i sprava za vježbanje; tvorce mode u odijevanju; frizere; zvijezde show-businessa, koje diktiraju normu tjelesne ljepote"). 

A kako se u gradu očituje, u urbanom prostoru? Kao što znamo, malo će koja kreativna destrukcija biti tako lukrativna kao ona kroz nekretnine i urbanizaciju. Je li pisao tko i o tome?

Opća tema kapitala je da zapada u krizu kada ne uspijeva reinvestirati višak proizvoda. Henri Lefebvre je k tome opazio da u kasnom kapitalizmu umjesto industrije urbanizacija postaje glavni faktor ekonomskog održanja i ekspanzije sistema. Stoga će mu od kritičnog značaja biti da spekulativni kapital u fazi jagme za profitabilnom reprodukcijom, kreiranjem pošto-poto novih lokacija i kvadrata, pronalazi uvijek nove parcele i područja za svoju apsorpciju. Ili po potrebi i da ciljano radi na oslobađanju, čišćenju terena, u krajnjoj liniji da proizvodi sebi lokacije, kako god zna i umije, ne prežući ni od kakvog belaja u tu svrhu.

Premisa je u ekonomističkoj redukciji: financijski aspekt prostornih i općih politika odnosi prevagu nad onim društvene reprodukcije, zdravstvenim, socijalnim, infrastrukturnim, ekološkim ... Pritom ne bilo kakav financijski, nego se, naročito u vremenima globalnog neoliberalnog zaoštrenja, svi segmenti prostornog razvoja podređuju interesima kratkoročnog, točkastog investiranja. A na toj onda, individualnoj razini, developer urbani kontekst (i u njemu parcelu) razmatra isključivo kroz prizmu brojki, komercijalnosti, računice – grad gledan kao monopoli za real estate profitere da raspoređuju kućice i hotele – ne mareći za druge vrste vrijednosti, koje bi urbani sociolozi nazvali "relacionalnima" (bilo da se radi o destruktivnosti prema kulturnom dobru, javnom prostoru, urbanističkom planu, duhu i memoriji mjesta ili životu i radu unutar neke zajednice).

Recentan primjer principa je betoniranje pomorskog dobra u Savudriji za potrebe Petram Resort & Residences, k tome u zaštićenom arheološkom području s fosiliziranim ostacima dinosaura. Destruiraj – radi "kreacije" – i prirodno i kulturno dobro – jer jedini kriterij nam trebaju biti euri-euri-euri za dubok privatan džep i njegove političke servisere. Koncesija je naposljetku ukinuta, nakon pobune građana (što je bitan moment za našu priču!), ali ne prije nego što je šteta napravljena. I to da i ne počnemo o resortu samom po sebi kao nepopravljivoj šteti (investitor: ČISTA VODA d.o.o. u vlasništvu novosadske Aleksandar Grupe, iza koje stoji novosadski developer Vojislav Gajić i MK Group, iza koje stoji srpski "kralj šećera" Miodrag Kostić - izvor: Jutarnji list).

Onako kao što su 2006. godine – klasičan primjer principa – napuštena Vjesnikova tiskara i kino Zagreb, skupa s tablom o Vidrićevom rodnom mjestu, reducirani na svojstvo bivanja nekretninama, pa je prodano sve HOTO grupi, koja 2009. godine i proizvodi, destrukcijom, parcelu za Cvjetni prolaz; otimajući usput lijep komad Varšavske za osiguranje pristupa u podzemnu garažu. Pričam općepoznatosti (po definiciji pojave radi se o par excellence političkom pitanju), ali nije naodmet baciti svjetlo na njih kroz kategorije upravo kreativne destrukcije.

Taj je primjer poučan i po inicijalnom brujanju riječi "štakornjak". Medijska sekcija nekretninskog biznisa je masovan građanski otpor projektu dezavuirala kao bunu ignorantskih nezadovoljnika "nenaviklih na drastično mijenjanje vizura njihova grada", projekt nazivala "vizionarskim" i legitimirala ga gorućom potrebom da se uređuje zapuštene donjogradske "štakornjake". 

Seminalan primjer je ipak onaj iz New Yorka pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se Robert Moses nizom reurbanizacijskih megaprojekata namjerio preorati Greenwich Village. Kako se radilo o kolosalnoj kreativnoj destrukciji, koja je nailazila na velike otpore, Mosesove komisije su službeno označile West Village "blighted" i "slumom". Manevar iznalaženja alibija za kapital: omalovažavajućim jezikom o onome što u ime nečijeg profita ima biti destruirano. Ako je već razoreni slum, ako je štakornjak – udri, buldožeru, čemu čuvati, 'ajmo to lijepo srušiti i nazidati nešto novo, velebno i konjunkturno.

Diskurs progresa i mobilnosti

Bitan faktor je i to da je, za razliku od običnog domaćeg svijeta slabije "mobilnosti", internacionalna investitorska klasa danas tu, a sutra daleko. Zato navodim generalije projektnih firmi i investitora u pozadini (kapiramo da su to gospodari našeg svijeta?). "Većina globalne trgovine onkraj nacionalnih granica" je danas, kako to kaže Neil Smith: "intrakompanijska: odvija se unutar produkcijskih mreža pojedinih korporacija". Isiši što se da iz zajednice, razruši, uništi, briga te za lokalne posljedice, ionako si u prilici dati petama vjetra kad poželiš, u daljnje supranacionalne tokove reinvestiranja kapitala, iz kojih si i došao. Svjetski putnici: vrijedit će za investitora, često i za arhitekta. 

Imali smo od utemeljiteljskih slučajeva rata za prostor i onaj s golfom kao pretekstom za apartmanizaciju Srđa (investitor: RAZVOJ GOLF d.o.o. u vlasništvu "nizozemskih ulagača" - izvor: DORH – ispred kojih stoji izraelski tajkun Aaron Frankel).

Srđ
Megalomanski plan na Srđu (ILUSTRACIJA: Srđ je naš)

Kao što je povodom deset godina otpora proljetos napisao Igor Lasić: "nigdje oni posebno ne dolaze, nego plasiraju kapital po svijetu, tražeći mjesta slabijeg političkog otpora", stvar je u tome da ne radi po slobodnom nahođenju – ne, oni to moraju, jer igra tako uvjetuje: tražiti mjesta apsorpcije, pa gdje naiđu na najviše propusnosti.

Ono što je Zagrebu bila Varšavska – u smislu osviještenja javnosti te formacije i artikulacije pokreta otpora – za Beograd je bio "megdan oko Kalemegdana", tj. oko sumanutog projekta Zahe Hadid za hotelsko-stambeno-poslovni kompleks na Kalemegdanu, guran 2012. godine u zonu ambijentalne zaštite tvrđave, preko neistraženog arheološkog nalazišta. Megalomanija: cca 100.000 četvornih metara, kao nekakav novi bedem visok 23 metra i na 20 metara od tvrđave (investitor: PROPERTY DEVELOPMENT, u vlasništvu grčke kompanije Lamda Development, iza koje stoji Spiros Lacis, "najbogatiji Grk" - izvor: Politika).

Što možemo iz toga poopćiti? Investicija nasilno utjerivana u tkivo grada, pozivajući se, uvijek istim refrenom, na progres koji navodno donosi, radna mjesta koja otvara, milijune koje ulaže i tako dalje, razmjensku vrijednost nekretninskog biznisa (samo je pitanje čiji je profit). Pa tko se usudi zucnuti o drugim aspektima – s njihovom upotrebnom vrijednošću ili afektivnim, relacionalnim značajem, kao prostorom društvene reprodukcije umjesto reprodukcije privatnog kapitala – bit će diskvalificiran kao kočničar progresa.

"Pa to je u ime razvoja grada, mislim tko god je protiv toga, ne znam zašto, ja ne vidim razlog zašto bi netko uopće bio protiv toga, osim što je politički protiv" – legendarno si Bandićeva pročelnica nije mogla objasniti otpore protiv šerifovog obračuna sa zakonom kod „ZG korala“. Predstavljajući činjenicu da ne treba cijeli Zagreb biti zelena površina kao kontrargument imanja zelenih površina u gradu – poput one koju su se namjerili destruirati, skupa s hipodromom i velesajmom (investitor: EAGLE HILLS REAL ESTATE d.o.o. – u vlasništvu UAE kompanije Eagle Hills Properties, iza koje stoji Mohamed Alabbar, "najbogatiji čovjek Dubaija" - izvor: Milan Bandić).

Zaboga, recite narodu da se javnost buni

"Dalmacija ne pamti ovakav skandal: potezom pera zaustavljena izgradnja osam hotela vrijednih čak 60 milijuna eura! Investitori su bijesni" – novinski je naslov iz travnja. "Vodovod" odbio izdati uvjete priključenja uslijed preopterećenosti sustava odvodnje. Ali skužimo indikativnost redakcijske geste: izvučenost u tendenciozan naslov perspektive investitora kao one društveno mjerodavne, a njihovog profita kao tobožnjeg općeg razvojnog imperativa. Sa simuliranjem moralne panike: zaboga, recite narodu da se javnost buni zbog zaustavljenosti velikih investicija.

Gora stvar je što identifikaciju mainstream medija s investitorskom optikom prati identifikacija javnih vlasti s istom pozicijom

U osječkom „GUP je glup“ slučaju – opisao sam ga dok se događao – Grad Osijek je (debelo ispod cijene, 10 eura po kvadratu) prodao pošumljeno zemljište na Pampasu na ime pisma namjere o gradnji zgrade tenis centra u zoni u kojoj (bože baci ciglu) GUP ne dopušta gradnju zgrada (investitor: DONNA TENNIS TEAM u vlasništvu Igora Vekića, oca tenisačice Donne Vekić i tadašnjeg člana uprave NK Osijeka, iza kojeg stoji, spekulirali su tada zli jezici u kuloarima, spareni tenis kapital Donnin s onim Stanislasa Wawrinke). 

Osijek
Idejno rješenje priloženo uz ponudu DTT-a (ILUSTRACIJA: DTT)

Na susjednoj parceli (prodanoj za bagatelu - pet kuna po kvadratu) Grad Osijek je (bože baci cijeli stadion) izdao građevinsku dozvolu za golemu zgradu u istoj toj zoni u kojoj po gradskom GUP-u ne može biti gradnje zgrada. Deforestacija obje parcele je danas doslovno vidljiva iz svemira, a igračima NK Osijeka na dresovima se koče tri sponzorska mjesta (investitor: OSIJEK ASFALT d.o.o. u vlasništvu austrijske kompanije Belfry te mađarskih Duna Aszfalt, iza koje stoji Laszlo Szijj, "četvrti najbogatiji Mađar", te Mészáros & Mészáros, iza koje stoji Lőrinc Mészáros, "najbogatiji Mađar", iza kojih stoji Viktor Orbán - izvor: bečki Profil).

Tadašnji gradonačelnik Osijeka Ivica Vrkić upao je – pribjegavši starom manevru omalovažavajućeg govora o onome što ima biti uništeno – u zoološku analizu staništa: da se ionako radi o bezveznom komadu tla, "močvari u kojoj uživaju štakori". Zaboga, recite narodu da se javnost buni zbog šume kraj rijeke kao štakornjaka. 

Na istoj sjednici gradskog vijeća, nadležna pročelnica obrazlagala je pravljenje sprdnje od vlastitog GUP-a time da se u krugovima investitora ocjenjuje kako urbanisti planiraju zonu zaštitnog zelenila onda kad ne znaju što bi drugo na tom mjestu, jer se za neku parcelu još nije ukazao "investitor koji će odrediti namjenu tome".

Neoliberalnu globalizaciju karakterizira svojevrsno preskakanje nacionalne razine upravljanja. Naročito na "postsocijalističkoj" periferiji su državna vodstva praktički svedena na kompradorsko administriranje, s istinskim odlučivanjem na razini iznad, tamo gdje su supranacionalni gospodari svijeta, dočim se plijen dijeli na razini ispod – onoj lokalnoj, budući da je grad lokus na kojem se događa konkretna teritorijalizacija pranja i plođenja novca: oprostorenje investicija, u nekretnine kao robu. 

Na kvazi-demokratski izabranim političarima nije u toj šemi odlučivanje, kako bi išla teorija parlamentarne demokracije, nego je u okviru sprege s investitorima njihov zadatak potpora, kako kaže Lasić, "tako zdušna i uvjerljiva da bi samo okorjeli naivci mogli povjerovati u njezinu spontanost", dok "faktori koji zaista odlučuju (...) nisu birani iole demokratski". Primjer koji Lasić navodi kao transparentno nazvan u masovnom koaliranju svih kojima je dupe zinulo na lovu onaj je "Dubrovačkog dogovora", uz koji nije falilo ni hrvatskih predsjednika i premijera (po tri komada) i brojnih ministara koji su se rado išli ugrađivati u podržavanje projekta golfa na Srđu.

"Primat i pritisak tržišnog načina mišljenja o gradu kao preduzeću koje treba da proizvodi višak vrednosti, i koji podrazumevaju da je prostor grada primarna roba kojom grad raspolaže, utiču na način na koji Grad pristupa ovakvom tipu projekta", pisala je Dubravka Sekulić povodom megdana oko Kalemegdana.

Kalemegdan
Čudo na Kalemgdanu tik uz povijesnu tvrđavu (ILUSTRACIJA: Zaha-Hadid)

"Gradske vlasti, umesto da se bave razvojem celog grada, ulažu u infrastrukturu i razvoj onih delova grada za koje postoji zainteresovani (komercijalni) investitor, uz nadu da će se profit privatnog investitora preliti i na grad, i tako opravdati budžetsko investiranje u opremanje isključivo onih prostora za koje postoji poznati investitor. Za Grad, investitor je Investitor, benevolentni spasilac koji će pokazati šta i kako s gradom treba. Radi se, dakle, o potpunom prihvatanju ideje investitorskog urbanizma. Sa jedne strane, grad odustaje od ideje planiranja, iako se nominalno prave generalni planovi, što je u stvari jasan znak da grad odustaje od bilo kakve konceptualizacije, ukoliko prostor ne zadovoljava kriterijum robe koju treba po svaku cenu i što pre je moguće eksploatisati", nastavlja Sekulić.

Kolegica Sekulić o Zahinim projektima za Beograd i Srđ, no kad se to ne bi znalo, točno bi se mislilo da opisuje odnos Grada Osijeka prema projektima za Pampas.

Zaboga, recite miliciji da se narod buni

U Osijeku najbližem većem gradu zemljište brodogradilišta biva privatizirano za pravljenje Novog Sada na vodi (investitor: GALENS INVEST doo – u vlasništvu matične Galens doo, iza koje stoje tajkuni Petrić i braća Galić, povezani s Vučićem i Dodikom - izvor: Nova.rs).

Kako je firma koja se bavi gradnjom stambenih i poslovnih zgrada kupila – što će joj to? – brodogradilište, najednom novosadski GUP mijenja namjenu, omogućavajući gradnju ogromnog stambeno-poslovnog kompleksa. Zbog izmještanja obaloutvrde, projektu su suglasnost uskratili Vode Vojvodine i Institut za vodoprivredu Jaroslav Černi, da bi je ipak dobio nakon što je SNS smijenio direktora Voda Vojvodina, a Černi, op-op, privatiziran, prodan Milenijum timu (koji je gradio Beograd na vodi i slovi kao "naprednjačka hobotnica za sve poslove"). 

Slučaj po nizu elemenata preslikava osječki, i to ne samo po "GUP je glup" motivu i lociranosti u močvarnom tlu neposredno uz veliku rijeku, a nadomak centra grada, nego i deforestacijskim stradavanjem Šodroša kao Pampasa. Jedini komad šume u Novom Sadu i jedna od rijetkih zelenih površina uopće, od kapitalnog značaja za adaptaciju na klimatske promjene – upijanje viška vode, hlađenje zraka, sprečavanje pojave toplotnih otoka – da bi se upravo izbetoniralo toplotni ne otok nego cijelo kopno! Šodroš će stradati radi izgradnje mosta jako pogrešnog na toj lokaciji, a u svrhu povećanja vrijednosti Galensovog zemljišta (nota bene, i pored stadiona na Pampasu je planiran most – doduše odavno, ali stajat će da su investitori svoj prst stavili baš na to mjesto).

Zašto se participirati mora reaktivno? Zato što se aktivno radi na tome da institucionalno učešće ne funkcionira. U Novom Sadu su išli redovnim proceduralnim putem prvo se boriti, kroz javne rasprave o GUP-u, pa pravnim putem, žalbe, peticije – uludo sve. Jer suludo sve. Kao netko tko je 11 godina radio u institucionalnom urbanizmu – s mandatom zagorčavati život (grado)načelnicima, ali ograničenim instrumentima za to – mogu potvrditi da je i u Hrvatskoj sustav pretežno impotentan: javnost nije adekvatno uključena, kao što adekvatno ne funkcionira ni regulativni segment, pun "rupa u zakonu" (a ako nešto veliko regulativa i koči, politika odozgo blokira blokadu).

Šodroš
Specijalci protiv građana na Šodrošu (FOTO: Žarko Bogosavljević)

Ništa nije tako transparentno otkrilo iluzornost pretpostavki o bona fide prirodi propusta da se uključi građane u urbanističko planiranje kao komentar tadašnjeg gradonačelnika Novog Sada (u međuvremenu nagrađenog avansiranjem) na narodnu bunu koja je uslijedila. U njegovom razumijevanju participacija građana biva "deo demokratskog diskursa – oni će da protestuju, zvižde, prete, a mi ćemo da radimo i to je to". Prisnaživao je notorni predsjednik države: "Dokle god protestuju mirno, nemam ništa protiv da protestuju".

Shvatimo što zapravo podrazumijeva program uključivanja građana – to je isto kao reći: program prepuštanja kontrole tamo gdje je velika i živa lova, u čemu leže krupni profitni interesi aktera moći. Učinjenost lijepog i garantiranog načela o učešću javnosti (Zakon o prostornom uređenju, čl. 14.) puko deklarativnim i fiktivnim, uz sistemsku opstrukciju demokratizacije odlučivanja te zamračivanje stvari od javnosti, gola je logika kontrole nad apsorpcijom viška proizvoda. 

Završilo je makljažom na ulici – izrazito nasilnom – s paramilicijskim privatnim osiguranjem gradonačelnika koje propušta ljude kroz šake dok mu milicija čuva leđa, sa scenama poput one koja rivalizira klečanju na vratuGeorgeu Floydu. A i na Šodrošu su se policijski kordoni bavili mlaćenjem i rastjerivanjem demonstranata koji su kampirali protiv nelegalne sječe šume. 

U definiciji je neoliberalne države, naposljetku, da će uprezati javne službe u osiguravanje prava privatnih kompanija na kreativnu destrukciju urbanizacijom. Taj je zadatak identificirao i pokojni urbanist Vladimir Mattioni, 2003. godine, kad je tema na stolu bio utjecaj "tranzicije" na hrvatski prostor: "privatni se kapital paradoksalno servisira od javnih institucija, kao da javne usluge postoje samo zato da bi udovoljile privatnom interesu". 

Pampas
Pampas je izgrađen bez ispaljenog metka (SCREENSHOT: YouTube)

U Osijeku srećom ili nesrećom nisu trebale intervencije kao u Novom Sadu: stadion, jako pogrešan i protuplanski na toj lokaciji, na Pampasu je izgrađen bez ispaljenog metka – nije se imao tko previše protiviti jačem. Čime stižemo do pravog i punog poraza: kad se narod ne buni i milicija u službi kapitala nema posla, dok upravni odjeli u službi kapitala rade punom parom, nekažnjeno kršeći zakon, izdajući protupravne građevinske dozvole.

Hoćete još tekućih slučajeva? 'Ko vas pita!

U Beogradu su, tragom Zahinog projekta, pazi ludila, zaista nazidali K-Distrikt, kvazi-luksuzni stambeno-poslovni kompleks u Donjem Gradu Kalemegdana, kao kineski zid ispred tvrđave. Da bi, čudna li čuda, uslijedili službeni izvještaji o nepopravljivoj devastaciji. Radi se, inače, o projektu hrvatskog studija 3NDH, odnosno face-liftingu projekta ne puno manje zloglasnog Podrecce (investitor: A THREE INVESTMENTS doo u vlasništvu nizozemske kompanije Pinnacle, iza koje stoje princ Bernhard od Orange-Nassaua i poduzetnik Menno de Jong, te novosadske kompanije Kalemegdan Divelopment doo, iza koje (pri kompliciranoj vlasničkoj strukturi, uključujući i Aleksandar Grupu, suinvestitora u savudrijski resort), centralno stoji Vladimir Gogoljev, IT tajkun blizak SNS-u - izvor: BIRN).

3NDH stoje projektom i iza svinjarije u Splitu, u kojoj su majstori ogradili parcelu i zatukli raskošnu pelegrinku za očistiti prostor za nazidati grdosiju kao karakterističan junkspace hibrid šopinga i parkinga. Slučaj naročito reprezentativan po destrukciji snažne relacionalnosti (investitor: SMALL MALL d.o.o. u vlasništvu austrijske kompanije Die Breiteneder Immobilien Parking AG, koju vodi Johann Breiteneder, starog tajkuna Breitenedera sin - izvor: Slobodna Dalmacija). 

Lungomare: slučaj otimačine cijelog jednog pulskog poluotoka u režiji krupnog kapitala i duge niske političkih servisera (investitor: HOTEL VALKANE d.o.o. u vlasništvu nizozemske kompanije Istra Cement B.V., iza koje stoji švicarsko-srpski tajkun Dragan Šolak).

Lungomare Pula
Pulski Lungomare (FOTO: Facebook/Referendum za Lungomare)

N1 otkriva: "Vujnovac i Jurčević grade tik do mora – dozvole stigle brzinom munje". U leadu čitamo da jedan i drugi "kompanjon u nekretninskom biznisu, grade vilu u čarobnoj uvali u Brelima, a usput grade i na pomorskom dobru potporne zidove" i sve teče glatko "zahvaljujući iznimnoj susretljivosti u cijeloj vertikali državne uprave".

Stvar pogođena u glavu! Osim što je u samoj gesti još treba okrenuti na noge: nepropusnu se mainstream medijsku blokadu u vezi „all things“ PPD, eto, probija na mediju koji je međutim u vlasništvu istog onog Šolaka u vezi čijeg je nekretninskog biznisa s hotelom na pulskom Lungomare zavladala nepropusna mainstream medijska blokada.

O intrikacijama samog slučaja je zato iscrpno pisao Dražen Majić na Istra24, kao i već spomenuti Lasić u Novostima, ne treba tome nešto posebno faktički dodavati. Tek će mi biti interesantno dodati, s obzirom na našu kategorijalnu prizmu, da je u tekstu od zimus – nedovoljno primijećenom s obzirom na značaj svega rečenog – Dean Duda pojam kreativne destrukcije rabio u kontekstu Prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, dotaknuvši se i Lungomare epizode. Konstatirajući, između ostaloga, da je Peđa Grbin izjavio: "Kao netko sa Zelenike, tko je praktički odrastao s pogledom na spornu lokaciju, ne vidim nikakvu štetu u tome da se ta rupa, taj bivši kamenolom zamjeni hotelom". 

Priča se da je Milan Bandić, veliki meštar svih investitorskih hulja, alibi spaljivanja zemlje rješavao gostovanjima po emisijama uživo u koje se javljaju "nezadovoljni građani", nabacujući mu loptu na smeč, gdje on odmah obećava da će narediti svojim službama da "riješe to". U slučaju potrebe za drastičnijim mjerama, okupljali su se "ogorčeni građani" na simuliranom prosvjedu, otvarajući mu priliku da dojuruje i viče na referenta da ima to koliko sutra riješiti.

Zanimljiv dan na polju mosesovskih kampanja proizvodnje alibija bio je 17.4., kad se narod naveliko obavještavalo da se javnost buni. Navodno ne zbog toga što su pored Nade Dimić nikli luksuzni stanovi (također projektirao 3NDH) nego što pored luksuznih stanova još uvijek postoji Nada Dimić, pardon, "ruglo", reducirana na nekretninu (članak kao slabo skriveni plaćeni oglas, uz pritisak na institucije da olabave sa zaštitom objekta, u ime firme za utjerivanje dugova kao aktualnog vlasnika). To kao prvo, a drugi je prilog dizao na uzbunu zbog napuštene zgrade modernističkog arhitekta Kazimira Ostrogovića u Paromlinskoj, jer da "trn u oku Zagrepčana" i kako smije na "samo 150 metara od sjedišta zagrebačkog gradonačelnika i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog", čemu je sekundirao i članak koji je pozivao da "ruglo nadomak centra Zagreba" napokon bude srušeno.

Nada Dimić
Treba srušiti i ovo "ruglo" da ne kvari pogled iz luksuznih stanova (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Kao da su se dogovorili! Doslovno istog dana imali smo dvije simulirane medijske kampanje za riješiti se znamenitih ruševina, koje vrište o "ruglu" i o "centru Zagreba", sugerirajući nespojivost pojmova – „đe će cigo da živi kraj doktora“, da evociram stari vic – radi čišćenja terena da bi se zidalo još malo ekskluzivnih stanova ili štogod drugo kudikamo više lifestyle od neke tamo stare stvari.

Na stranu konkretna povijest zapuštanja objekta u Paromlinskoj, koja mi nije poznata, ali jedino se u društvu u kojem je kreativna destrukcija normalizirana – ili čak podobna, jer conditio sine qua non samoobnove sistema – može dogoditi takvo zapuštanje Ostrogovićeve arhitekture (pa i bez ikakve penalizacije vlasnika koji tako postupaju). A medijski diskurs u službi je ove normalizacije i perpetuira je.

Drugog rješenja izuzev čišćenja terena možda više i nema u momentu kada se s devastiranošću nečega otišlo predaleko, no kreativna destrukcija običava raditi dugo i predano, ako ne brzo i vatrometno, na tome da devastiranost ode predaleko. U pravilu se ne događa slučajno, riječ je o provjerenoj i ciljanoj metodi. 

Atar Nade Dimić je, recimo, prethodno moralnoj panici medijske sekcije, više puta fizički gorio, tako da je pokojni kolega Zlatko Uzelac upozoravao na poznatu praksu da „poduzetnici potpaljuju netom kupljene starije građevine ili to radi neka treća osoba za njih“. Katkad robni promet ili investiciju koči i zaštita prirodne, ne samo kulturne baštine. Ekstrem modusa operandi: u Crnoj Gori je toliko popularna protuplanska komercijalna gradnja u ništa manje nego nacionalnim parkovima da će, nakon što projekt "Porto Skadar Lake" dobije rampu, požar planuti, gle slučaja, baš na tom mjestu

A ako niste znali, u Zagrebu se raspada kuća Hermana Bolléa, čiji je vlasnik ("tajkun Milan Lončarić") u zatvoru zbog pokušaja podmićivanja Bandića. Novinari izdvajaju da je "'doktoriravši' nekretninski biznis u doba privatizacije, postupno kupovao stan po stan u kući Bollé i potom ih pustio da propadaju, a vlasnike preostala dva stana maltretirao i nastojao ih natjerati da svoje nekretnine prodaju ispod cijene". Srodna priča osvanula je u novinama istog dana, 28.5. (još jedan slučaj da kao da su se dogovorili): doznajemo da se na uglu Petrinjske i Đorđićeve vodi "velika bitka", u kojoj se "suvlasnici trude domoći vrijednih kvadrata", jer je to jedna od "najatraktivnijih, čistih parcela u gradu". Metode: "sudski upravni postupci, pokušaji otkupa, rušenje, namjerno uništavanje nekretnine". Osim toga – radi se o lokaciji koja je "simbol potresa".

Nije mi ovdje poanta u forenzici svakog pojedinog slučaja – i ne mogu garantirati za svaki novinski izvještaj – nego u tom modusu operandi spekulativne manipulativnosti cijenama nekretnina. David Harvey će to nazvati "akumulacijom razvlaštenjem".

Kolikim je samo interesima zagrebački potres stavio kašiku u med! Zvijer gentrifikacije – i popratne krize stanovanja – uvijek vreba. Kako je na vrijeme upozoravao kolega Borislav Doklestić: "Poduzetnici već uzimaju stvar u svoje ruke, kupuju sve što se pojavi na tržištu, a pojavljuje se sve više. Nije za očekivati da će oni raditi socijalne stanove. Ponovo će biti 'in' stanovati u novoj protupotresnoj arhitekturi u središtu Zagreba, a možda i ne stanovati nego uložiti u nekretninu ili imati nekretninu za airb&b. Uvjet su naravno sredstva koja će teško osigurati mladi zagrebački par koji tek starta ili poodmakla dob koja traži svoj povratak u središte grada". 

Dajte da poharanom gradu budemo spasitelji tako što ćemo ga sad još poharati i pretvorbom u same „nice & shiny“ skupocjene kvadrate. A kud ćeš ljepše nego kad se možemo pozvati na semafor oznakica, kad pripremno poharanje majčica priroda sama odradi umjesto nas!

Javnost je upoznata i s pričom vile Peroš na Ribnjaku (vlasnik "sam uništio secesijsku vilu na Ribnjaku i za to okrivio potres. Sad će tamo legalno napraviti zgradurinu" – a vlasnik je, gle slučaja, ugojeni i manipulativni kapitalist Opus Dei), kao i onom vile iz istog vremena na uglu Livadićeve i Rakovčeve (tek godinama nakon potresa "objekt ušao na listu opasnih objekata oštećenih u potresu" – a vlasnik je, gle slučaja, tvrtka koja se bavi građevinskim biznisom). 

Livadićeva
Secesijska vila u Livadićevoj sravnjena je sa zemljom (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Ne treba dalje. Poanta ove nizaljke je da se slučajevi ne svode na one koji će postati velike medijske priče (kao Varšavska ili Beograd/Zagreb na vodi), nego su posvuda. Sveprisutni. I tamo gdje ih ne vidimo. Svi primjeri su ovogodišnji i aktualno se događaju; čime se kaže: u bilo kojem nasumičnom momentu će ih se naći takvih koliko treba. Gdje god i kad god da napravimo presjek. To je zato što se ne radi o slučajnim slučajevima, već o dubokoj uvjetovanosti – postoji strukturan razlog zašto se to baš tako događa i ne može ne događati.

Ne, ne zove se korupcija. Zove se postindustrijsko društvo – i pridružena financijalizirana ekonomija - čitav poredak visi o urbanizaciji, ne više industrijalizaciji. Ekonomija burzovne vrijednosti emancipirane od ekonomskog realiteta; sveto trojstvo rente, dionice i nekretnine; stanje stvari u kojem spekulativnom kapitalu od proizvodnih kapaciteta tvornice (kao motora industrijskog društva) konjukturnije postaje zemljište tvornice. 

"Akumulacija razvlaštenjem"

Gnjavio sam i ljetos ovdje satom teorije o "akumulaciji razvlaštenjem", ali kao fenomenu s polja političke ekonomije. Radi se, ukratko, o terminu koji je David Harvey iznašao za opažanje Rose Luxemburg da prvobitna akumulacija kapitala ne stoji (kako je to Karl Marx postavio) tek u nekom aprioriju kapitalističke eksploatacije, nego se, paralelno uz eksploataciju, permanentno javlja, stalno iznova (zadobivajući mnoge vidove, manje ili više zakučaste, sistemskog pokrića nad otimačinom – HDZ-ova plinska afera bi bila primjer). Samo što nije "prvobitna" ako je trajno stanje, dok jest razvlaštenjem.

Ali ono glavno polje kod Harveya je (slijedom Lefebvrea) – prostor. Urbano tkivo kao ključna fronta klasnog rata u socioekonomskoj paradigmi u kojoj živimo. Oprostorena akumulacija razvlaštenjem – kada udara po urbanom tkivu – ostvaruje se kao manifestacija "kreativne destrukcije", općenito svojstvene kapitalizmu, onda kada destrukcija nosi u sebi element neke otimačine, nekog ograđivanja, nekog razvlaštenja – preko rušenja i dizanja vrijednosti zemljišta. A tko prođe opet po primjerima gore, samo sad gledano kroz taj aspekt, nagledat će ga se. Za oslobađati (buduća) visokovrijedna zemljišta za upucavanje kapitala u njihovu urbanu "revitalizaciju" – i napose lifestyle budućih korisnika – često je potrebno prvo razvlastiti prisutan živalj

Harvey prepoznaje Pariz baruna Haussmanna kao način rješavanja krize neuloženog viška. Potom prepoznaje povijesnu paralelu u načinu na koji je stoljeće kasnije problem plasmana viška kapitala za Drugog svjetskog rata u SAD-u privremeno amortiziran ratnom proizvodnjom, no nakon rata traži nova rješenja: Moses tada rehabilitira Haussmanna kao jednog od najvećih urbanista svih vremena ("What Happened to Haussmann?", 1942.), pa se upušta u preobrazbu New Yorka 20. stoljeća, analognu onoj Haussmannovoj Pariza 19. stoljeća, s pratećim kreditnim strukturama urbane ekspanzije i efektom stabilizacije kapitalizma.

Ali Harvey opaža još nešto: "apsorpcija viška putem urbane preobrazbe ima još mračniji aspekt. Ona implicira ponovljene udare urbanog restrukturiranja 'kreativnom destrukcijom '. To gotovo uvijek ima klasnu dimenziju jer obično siromašni, potlačeni i oni lišeni političke moći najprije i najviše pate u tom procesu. Nasilje je potrebno kako bi se ostvario novi urbani svijet na ruševinama staroga".

Haussmann je za buržoazificirati središte Pariza, za probiti velebne bulevare i nazidati uz njih divne zgrade prepune obilja, morao prvo prognati prisutno stanovništvo iz udžerica u kojima nikakvog obilja nije bilo (u vezi čega je Friedrich Engels 1872. godine opservirao da se radi o rješavanju "tako da rješenje uvijek stvara pitanje iznova", budući da "ista ekonomska nužnost" koja je "legla zaraza, najsramnije jazbine i jame" stvorila na prvom mjestu, stvara i na drugom – "ne odstranjuju se, samo se premještaju!").

Onako kao što je i Moses, svojim vlastitim riječima, "udario mesarskom sjekirom po Bronxu" i njegovim financijski ucijenjenim stanovnicima.

Alan Ford
Divne zgrade prepune obilja (ILUSTRACIJA: Alan Ford)

Povijesne primjere Haussmanna i Mosesa iz 19. i 20. stoljeća, slijedio je u 21. stoljeću, kao najreprezentativniji mogući primjer fenomena – egzemplar deluxe – Beograd na vodi. Da bi se podiglo tu prekokrasnost moralo se prvo udariti mesarskom sjekirom po udžericama Savamale. Nasilan karakter razvlaštenja potvrđuju i procesi na sudovima u Beogradu i Strasbourgu, uključujući i onaj protiv šefa policije koji je osuđen "jer nije reagovao na prijave građana i nije poslao policajce da zaustave rušenje". Dok šizofrenost stanja potvrđuje Aleksandar Vučić kad poruči mafijašu Veljku Belivuku i njegovoj ekipi s fantomkama, koje se tada angažiralo, da su kompletni idioti jer nisu "to sve srušili usred bela dana, umesto da mene pozovu da vozim buldožer, da sve srušim i napravimo grad u gradu i ponos nacije".

"Sledećih godina savska obala biće temeljito raščišćena od svake istorije i svakog pojedinačnog urbanog pamćenja Beograda". Dežulović odlazi dobar historijski korak dalje od Harveya kad Vučićevo čišćenje terena za "velebni Belgrejd Voterfront" ne samo označi 45. razaranjem Beograda nego ga i usporedi s Neronovim paljenjem rimskih udžerica za nazidati velebni Domus Aurea. 

Ali (sava)malo je čak i to. Zaista, zašto ne srušiti odmah čitav Beograd – da spekulativni kapital ima više terena za podapirati se i profitabilno reinvestirati? Toga nikad dosta, zar ne? Na 46. razaranju je da zaista ne ostavi u gradu ništa starije od divnih zgrada prepunih obilja Beograda na vodi.

Što će Borg nego asimilirati zemljišta

Blago metropolama. U Zagrebu smo ove sezone imali primjer doduše točkast, ali ne može reprezentativniji. Na Trgu Franje Tuđmana, možda ste čuli, niče ganc-novi luksuzni poslovno-stambeni kompleks, eponimski nazvan "Franc". Nije to simpatičan podatak ni sam po sebi – kako simbolikom prvog predsjednika tako ni (an)estetizirajućom prirodom kompleksa – no ima u svemu i otežavajući faktor: niče na lokaciji bivše tvornice Kamensko. Sistematski uništene – kako je utvrđeno – "upravo zbog vrijednog centralnog gradskog zemljišta". Kroz mutne cikluse tuđmanističke pretvorbe & privatizacije (još tamo od 1993. godine, pa s eskalacijom od 2004. godine: te Kutle te Pavić te ovaj i onaj spekulant, uz Bandićevo pokroviteljstvo); s prestankom rada 2010. godine; bez namirivanja dugova radnicama; s konačnim rušenjem pogona 2017. godine i čistom parcelom predanom kao trofej pobjedniku nekretninskih ratova. 

Radnicama je na kraju sage ostalo da štrajkaju glađu i budu izbačene na ulicu upravo zato da bi nekretnina, koja je nekada služila proizvodnji, mogla biti buržoazificirana, da je "krasi" kompleks za elitu, nazidan da oplođuje nečiji profit i produbljuje klasni jaz, a gradu donosi ljutu gentrifikaciju. 

Kamensko
Rušenje Kamenskog (SCREENSHOT: YouTube)

Nego ... neka digne ruku tko je onomad povjerovao velikom ulagaču i ideologu financijalizacije Nenadu Bakiću u širokoj medijskoj kampanji po kojoj je dionice Varteksa kupio zato da bi osobno spasio posrnulog tekstilnog giganta, a uopće ne zbog 20 hektara tvorničkog kompleksa na ulazu u grad?

Poseban aspekt nicanja Novog Sada na vodi je ta tipičnost postindustrijske priče: niče na zemljištu upravo brodogradilišta. Ali kad smo već kod potopljene plovidbe i sustavno devastirane baštine – znamo i priču oko gašenja zagrebačkog Brodarskog instituta (i prateće devastacije arboretuma): CERP, tijelo pod kontrolom Vlade, sabotiralo je sve kombinacije restrukturiranja i strateškog partnerstva. Donesena je odluka o likvidaciji, unatoč statusu zaštićenog kulturnog i znanstveno-istraživačkog dobra, uz zajam od 60 milijuna kuna kako država ne bi izgubila imovinska i upravljačka prava, čitaj da bi sačuvala nekretnine instituta, procijenjene vrijednosti 300 milijuna kuna (bez opreme i ostalih ne-građevinskih stavki, uz nejasan status arboretuma), od založnog prava vjerovnika. Nekretninama će, reče ravnatelj CERP-a, upravljati resorno ministarstvo – ministar će odlučiti što s njima, "postoji li interes i za što točno". A, dobro onda, ako će o sudbini naše baštine na lukrativnom zemljištu odlučiti najodličniji ljudi naše politike (rotacija Darko Horvat – Ivan Paladina – Branko Bačić – idući) – odmah mirnije spavamo.

Najnovija vijest iz tog reda pojava ona je o definitivnom zatvaranju tvornice rajčica u Umagu – zato da bi na njenom mjestu moglo doći do "poslovno-stambene zgrade i manjeg hotela" (izvor i provoditelj podatka: isti onaj Bassanese, gradonačelnik Umaga koji je protupravno protežirao i Petram resort u betoniranju pomorskog dobra na Savudriji). Nešto je manje svježa vijest da iza odluke o prenamjeni zemljišta stoji Martina Dalić. A dobro onda, ako znamo da o odmjeni radnih mjesta u proizvodnji onima konobarskim po hotelima brine Borg, pardon, najodličniji ljudi naše ekonomije – asimilacija je bila neminovna.

Prodana nevjesta

Sve rečeno dosad vrijedi općenito za ova strašna vremena. Hrvatska je, međutim, i natprosječno, čak ekstremno postindustrijska, kao što znamo, pod napadom udjela turizma u BDP-u, kao "kolonija namijenjena čuvanju ušteđevine u obliku nekretnina na Jadranu" (jeste čuli da Rijeka mijenja ime u Lürssenburg?). Pa bi nizaljci primjera okupacije prostora valjalo kumulativno pridružiti tisuću i jedan resort koji se reklamira s "private beach, truly private, truly yours"; uz općenito groteskne ekscese gabarita, od korporativnih do vernakularnih.

Na društvenim se mrežama periodično obnovi interes za transkripciju govora Ive Babića na Fališu 2018. godine. Aktualan boli glava: pošast turizma i njegova kataklizmičnost po našu obalu.

Babić pokazuje prstom na "fenomen turizma kao monokulture". Sve se karte stavlja na turizam jer smo "upropastili sve proizvodne djelatnosti". Ekspanzija turizma nasuprot života grada kao organske cjeline, funkcionalnog organizma. Apartmanizacija. ("Podstanarstva u Splitu više nema. Samo apartmani" – potužio se i drugi Ivo ljetos). Uzurpacija javnih prostora: "Ulice koje su služile svima, djeci i starcima, sad su privatizirane". Jadran se ne tretira više kao životni prostor, nego mnogima služi "samo za spekulacije, kako bi sagradili jahtu, kako bi privatizirali komad obale". Gradovi su zakriljeni marinama. U Trogiru je nasut rt, marina "sagrađena bez dozvola" i "gotovo ulazi u segetsko groblje", a "na mjestu brodogradilišta bi gradili hotele". 

Koloniziranje javnih i općenito urbanih funkcija turističkima: veliki gazde s torbama novca bi, primjerice, prenamijenili školu u kazino, a gradski oci se oduševe prijedlogom; "turistički djelatnici se nadaju kako od općine i zgrade suda, koja je zadnja velika gesta austrougarske civilizacije, napraviti hotel". Sistematsko gušenje funkcionalnosti normalnog gradskog života. Ljeti su gužve tolike da već samim time nije zamisliv, ni hitna pomoć ne može pristupiti, a od zvučnog zagađenja nesretnici "koji moraju poći na posao ujutro u 6 sati" ne mogu spavati. Preostaje jedino da se ukine noć, "kako bi nonstop bio turizam".

U nekadašnjoj trogirskoj ribarnici, koja je osim ekonomske imala i socijalnu funkciju, kao mjesto susreta, danas se "prodaju vrlo autentične drangulije", jer nije zgodno da turistima smrdi riba; "u Šibeniku su od dijela katedrale namjeravali načiniti ostakljenu prodavaonicu suvenira"; klaustar trogirskog dominikanskog samostana – koji ostaje državi na brigu i održavanje – "služi kao skladište za obližnje restorane". Prenamjena svega u suvenirnice, wine barove, fastfoodove, loungove, vinoteke, skladišta za gajbe pića i suncobrane, parkirališta za dostavna kolica … 

Gentrifikacija. Tko još da živi u gradovima koji su programatski i namjerno učinili sve što mogu da budu za nešto drugo, a ne za živjeti u njima? Ljeti neprohodni, zimi ostaju nepristupačni. Posljednji ugostitelj iz Dioklecijanove palače koji nije podlegao općem procesu, koji je konobu pod tri volta držao za iščezli domaći svijet – podlegao je zato poduzetničkom novogovoru, kojim ga se ismijavalo. Babić uspoređuje splitsku Pjacu od prije 30 godina, na kojoj navečer nisi mogao hodati od domaćeg svijeta, s današnjim stanjem u kojem je "zimi pusta i sama", kao i trogirska. Tko da se i školuje u gradovima kojima ne trebaju škole, nego kazina na njihovom mjestu? "A škola je sa svojom grajom, sa dječjim žamorom, to je zadnji kontrapunkt smrti. Zadnji kontrapunkt propadanju…" 

I zaključna Babićeva riječ: "Opustjeli gradovi, kuće bez stanara… A kuća bez ljudi u čas zamire. Bez ljudi propada. Ako se škure ne otvaraju ubrzo pada krov. Kuće su na prodaju. Možda bi nam trebala jedna nova hrvatska himna. Ona Smetanina: Prodana nevjesta".

Temeljna diskurzivna laž

Tko se još sjeća zgode kad je Davor Huić (onako sav privatno nasaftan direktnim ugovorima s ministarstvima i Vladom) dizao moralnu paniku zbog toga što je veliki novac države "potrošen, bačen, spiskan, spržen, uništen" na Uljanik? Izvodio je da smo tobože svakom radniku Uljanika "poklonili po više od milijun kuna". Indikativne o tome u kakvoj socioekonomskoj paradigmi živimo bile su i Huićeve ideje osobne potrošnje, pardon oplodnje tog novca po glavi radnika ponaosob. "Pazi, milijun kuna. Što se sve može za to – pokrenuti business, izgraditi kuću s bazenom pa rentati ostatak života, uložiti u dionice, školovati desetero djece na elitnim fakultetima. (Pazi, a oni štrajkaju i hoće još. Milijun nije dosta, daj dva!)".

Pazi, radnici! Oni su se opernatili na račun svih nas, nema tko drugi biti. Prokleti šljakeri – paraziti jedni! Menadžersku klasu i razne zakravaćene kapitalce iz privatnog i javnog sektora nije spominjao, nego eto – drž'te proletarijat u trlišima koji eksploatira vlasnika PR agencije! Njega, sirotog profitera opsluge većih kapitalista. 

Uljanik
Teško je dovesti luksuzne brodice "dok su u pozadini ruševine, nema luksuznih dućana i sve što prati taj vid turizma", a i taj pogled na Uljanik je loš (FOTO: Uljanik.hr)

Istovremeno, u ugovoru iz 2011. godine kojim Vlada dodjeljuje Danku Končaru koncesiju za pomorsko dobro na 50 godina u ime projekta marine i luksuznog ljetovališta (hotelski kompleks sa 100 smještajnih jedinica, podzemnom garažom i "malim šoping-centrom") – "na lokaciji razvojnog programa Brijuni Rivijera 'Otok Sv. Katarina - Monumenti'" – za huiće nije bilo ničega spornog. Ta i čega bi bilo! Pa to je sve 1/1 po duhu i zakonu financijalizirane ekonomije dionica i rente.

Onda smo mogli čitati kako korporativni novinari Končaru nabacuju na smeč blažena pitanja o neprimjerenosti toga da do mjesta radnje vodi "uska i neugledna cesta uz koju se nalaze objekti koji ne asociraju da se dolazi na područje na kojem bi trebali boraviti bogataši u megajahtama". Zaboga, recite narodu da se javnost buni. Taman kao s Babićevom opservacijom o ribarnici koju treba likvidirati jer nije zgodno da smrdi turistima. Pa se Končar jada kako će "problem tih jahtaša" biti "tvornica preko puta", jer nije prihvatljiv "pogled na Uljanik". "Dok je Uljanik tu, ovdje će netko doći prespavati, popraviti jahtu, ali ne boraviti. Pogotovo ne uz buku iz Uljanika. To nije odmor". Žurnalistički serviser prisnažuje kako će "Uljanik najviše smetati kad se bude pjeskarilo. Tada će biti najveće zagađenje i nikome neće biti ugodno u pulskom akvatoriju. No, što ako tu otvorite vrhunski restoran, vinoteku, kasino..." 

A voditeljica projekta (iz tvrtke Coin inženjering – koliko li je među inženjerima i arhitektima takvih?) nam je pod nos stavljala da je teško dovesti u akvatorij luksuzne brodice "dok su u pozadini ruševine, nema luksuznih dućana i sve što prati taj vid turizma", uz dodatne teškoće po nju – apelirala je na naše empatiziranje – u tome što se radi o zaštićenom kulturnom dobru

Samo se po sebi razumije – obavještava nas se tako posred svih novina – da je za društvo i državu od nekog tamo brodogradilišta (nezajažljivim radnicima ionako nikad dosta bogaćenja!) i nekakvog kulturnog dobra (dosta više i te zaštite, koja samo smeta kapitalu!) neizmjerno važniji turizam i po njemu privatni profit velikih ulagača u marine i hotele za elitu. A razumije se i da samo zemljište Uljanika usred Pule spada u famozne "atraktivne nekretnine". 

"Od pulskog brodograđevnog diva ostadoše tek navozi, zemljište interesantno mešetarima te poduzetnicima u turizmu, i opori kadrovi dokumentarnih filmova", rezimira ljetos Lasić.

Brodarski institut ne treba, dabome, i trebaju nam samo još njegove nekretnine, onda kada nam ne treba niti sama brodogradnja. A kako to da nam ona ne treba? U silnim raspravama svih ovih godina o tome treba li ili ne treba Uljanik postojati, ovisno o tome ima li ili nema održivu financijsku konstrukciju – diskurzivna laž onih koji galame da nema i ne treba sastojala se u hinjenju da bi nalazili da treba samo kad bi ekonomske računice pokazale da ima. Zapravo se radilo o tome da ih ima s računicama kojima unaprijed treba da nema. 

I da je država u ova postindustrijska vremena servis partikularno njih profitera nekretninske spekulacije, gentrifikacije i turistifikacije – a ne svih nas kojima nominalno služi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"