Pravo na javni prostor borba je koja doslovce traje stoljećima. Razvojem arhitekture i, posebice urbanizma, rasla je i svijest o njihovoj direktnoj i indirektnoj važnosti za stanovnike gradova koji u njima žive. Sve do sredine prošlog stoljeća prava osoba s invaliditetom vrlo su rijetko uzimana u obzir prilikom planiranja javnog prostora. Od tada je prošlo gotovo cijelo stoljeće tijekom kojega smo prešli put od izolacije, i nerijetko direktnog sramoćenja osoba umanjenih fizičkih sposobnosti, do - integracije. Gradove više ne planiramo, a javne objekte ne gradimo, isključivo za fizički zdrave. Ukidanjem arhitektonskih barijera arhitektura i urbanizam su odigrali ključnu ulogu da osobe s invaliditetom, kao i stariji te oni sa slabijom pokretljivosti, postanu samostalniji i slobodniji. Drugim riječima, taj dio populacije prestali smo isključivati iz javnog prostora i društvenih zbivanja. Arhitektura i urbanizam, iz te su perspektive, simbolički iznimno bitni jer odražavaju način na koji se društvo u cjelini odnosi prema onima koji ga čine.

'NEPRIJATELJSKA ARHITEKTURA' (VIDEO): Kad katedrala ugradi prskalice za rastjerivanje usnulih beskućnika

GRAD DANAS: Od socijalističke izgradnje do kapitalističkog urbicida

FORMACIJA KASTE: Od eutanazije do ekspanzije rentijera

Tek desetljeće nakon što se u urbanizmu i arhitekturi više pažnje počelo posvećivati potrebama osoba s invaliditetom, krenule su i velike društvene promjene. Prosvjedi protiv segregacije u Sjedinjenim Državama, zatim i društvene promjene u Europi koje kulminiraju prosvjedima '68, pa demonstracije i sukobi protiv rata u Vijetnamu opet u SAD-u, borba i prosvjedi protiv atomskog naoružavanja diljem svijeta, teroristički napadi Crvenih Brigada, RAF-a...

S pojavom prosvjeda pojavio se i novi trend korištenja urbanizma za sprečavanje kriminala i nereda u urbanim sredinama (CPTED). Američko kanadska novinarka i teoretičarka urbanizma, Jane Jacobs (koju pamtimo po brojnim pozitivnim stvarima poput obrane Greenwich Villagea od namjere njujorškog urbanista Roberta Mosesa da ovaj povijesni kvart sravni sa zemljom) začetnica je ovog koncepta. Iako njeni uvidi u važnost osvjetljenja javnog prostora i miješanja stambenih i komercijalnih zona te poticanje pješačkog i biciklističkog prometa nesumnjivo doprinose sigurnosti gradova, nakon nemira šezdesetih, koncept u sljedećem desetljeću dodatno razvija  kriminolog i društveni behavioralist C. Ray Jeffrey te arhitekt Oscar Newman.

Praksa se proširila svijetom, a policija Manchestera danas tvrdi „ukoliko su policijski stručnjaci uključeni u postupak dizajna i planiranja, te ako se primjenjuju načela CPTED-a, mogućnost za kriminal i nerede smanjuje se te se stvaraju sigurnije zajednice”. Načela CPTED-a svode se na nadzor, kontrolu pristupa, i simpatičnu kovanicu „upravljanje prostornim aktivnostima”. Iza ovih termina nerijetko se kriju iznimno nehumana rješenja poput šiljaka u prostorima pred izlozima, ograde ispod mostova i oko izvora topline, neravne pločnike isključivo dizajnirane da ljudima bude nelagodno hodati ili, nedajbože, spavati na njima.

Korištenje ovako neprijateljske arhitekture (eng. 'hostile architecture') i urbanizma kako bi javni prostor postao nepristupačan nepoželjnim skupinama ne samo da ignorira i isključuje dijelove društva već ga čini nepristupačnim svima. U nedostatku rješenja za društvene probleme poput siromaštva, kriminala ili segregacije, gradskim upravama, investitorima i policiji jednostavnije i lakše je javni prostor oduzeti svima.

Američki psiholog Abraham Maslow ljudske potrebe vidi u obliku piramide koja se temelji na  preživljavanju. Ukratko, jednom kada su zadovoljene osnovne potrebe za preživljavanje poput doma i hrane, pojedinac mora zadovoljiti sljedeću razinu koja predstavlja sigurnost i zdravlje da bi potom mogao misliti na veze s drugim ljudima i napokon samim sobom u potrazi za svojom najboljom verzijom. Sudeći prema njegovom tumačenju, nema sumnje kako društvo, prije nego što krene u obračun s kriminalom te infiltrira policijske metode u arhitekturu i urbanizam, građanima treba riješiti problem osnovnih potreba poput hrane i doma.

U razgovoru za službeni list australskog Sveučilišta New South Wales, profesorica arhitekture Ainslie Murray, primjećuje kako kako je uznemirujuće vidjeti javni prostor koji je osmišljen da smanji korisnost i komfor te pogađa upravo one koji o njemu najviše ovise, posebno mlade i beskućnike.

Umjesto drvenih klupa koje upijaju toplinu, sve češće se postavljaju metalne s pregradama. Klupe na zagrebačkom Vrapču (FOTO: Lupiga.Com)

„Reakcionarne mjere ponekad preferiraju ulični namještaj koji je dizajniran s namjerom da bude neudoban i potakne ljude da se ne zadržavaju. Na primjer, često viđamo klupe koje su preuske da se na njima sjedi ili su nagnute kako bi se potakao osjećaj nestabilnosti (...) Dakako (beskućnici, op.a.) na tome ne mogu spavati ali takve klupe ne mogu koristiti niti starije osobe, osobe s invaliditetom, trudnice niti djeca. Posljedice su puno šire”, tvrdi profesorica dodajući kako ovakvi primjeri arhitekture zapravo predstavljaju izbjegavanje odgovornosti s izvorom problema, odnosno društvenim i ekonomskim izazovima.

„Značenje javnog jest 'za sve'... sam termin trebao bi biti inherentno inkluzivan. Ali kada pogledamo način na koji se ovakva neprijateljska arhitektura koristi, vidimo sitematsko isključivanje što sugerira kako određene ljude smatramo dijelom javnosti, a druge ne”, zaključuje profesorica Murray.

Dok su CPTD i „neprijateljska arhitektura” relativno novi pojmovi, urbanizam i arhitektura oduvijek su, prije svega i najčešće, služili tek nekima. Arhitektura kao disciplina kojom se, sve donedavno, uglavnom bavila društvena elita kroz povijest je odražava strahove, ali i političke, društvene i ekonomske veze te elite.

Nakon što je Pariz sredinom 19. stoljeća poharala „Februarska revolucija”, i kada je Napoleonov nećak, demokratskog imena Charles Louis izigrao drugu republiku (koje je bio predsjednik) ne bi li postao poznatiji pod carskim imenom Napoleon III, krenula je velika rekonstrukcija metropole pod vodstvom prefekta Seine Georges Eugène Haussmanna. Utopist, filozof i ekonomist Victor Considerant tadašnji je Pariz opisao kao „manufakturu smrti u kojoj bijeda, zaraza i bolest skladno rade, a gdje zrak i sunce rijetko dolaze. Pariz je grozno mjesto u kojem se biljke grče i venu, i gdje četiri od sedam novorođenčadi umire tijekom prve godine”.

Nije stoga čudno da je Haussmann demolirao takve kvartove kako bi uveo kanalizaciju i rasvjetu te napravio mjesta za bulevare, parkove i fontane. Osim toga, široke avenije, po kojima i danas poznajemo Pariz, puno su pogodnije za suzbijanje nereda od uskih ulica popločanih kaldrmom, a nastanjenih gladnom i bijesnom masom željnom društvenih promjena.

Autoput na Long Islandu osmišljen da ne propušta javni prijevoz (FOTO: Doug Kerr/Flickr)

Primjer autoputa u New Yorku donosi još jedan uvid u to kako se kroz povijest arhitektura, odnosno urbanizam, koristio u krajnje nehumane svrhe. Naime, već spomenuti njujorški urbanist Robert Moses karijeru je započeo puno prije sukoba s Jane Jacobs. Kasnih dvadesetih godina prošlog stoljeća ucrtao je oko 40 kilometara auto puta na Long Islandu s karakterističnim niskim kamenim mostovima. Dakako, mogli su mostovi biti i viši, ali onda bi sirotinja koja se vozi javnim prijevozom imala pristup plažama gdje bi smetali bogatijim, uglavnom bijelim, vozačima i njihovim obiteljima.

Problem nastaje kada zaboravimo da urbani prostor nije proizvod nevidljivih sila tržišta već ljudskih aktivnosti. „Arsenal of Exclusion & Inclusion” (Arsenal inkluzivnosti i ekskluzivnosti) je enciklopedija oruđa koju su priredili američki arhitekti i urbanisti Tobiaas Armborast, Daniel D'Oca i Georgeen Theodore. U njoj su pobrojali 202 načina na koje arhitekti, urbanisti, političari, i poduzetnici koriste kako bi otežali ili olakšali određenim grupama pristup javnom prostoru. Od malih, naizgled benignih znakova poput „NO LOITERING” (nema zadržavanja) preko klupa podijeljenih naslonima kako bi se osiguralo da na njima beskućnici ne mogu spavati ne bi li odgovorili na pitanja tko smije biti u javnom prostoru.

Premda smo osobama s invaliditetom, zakonima te arhitektonskim i urbanističkim praksama (barem načelno) dozvolili pristup među 'zdrave', javni je prostor i dalje područje sukoba. Pitanje je tek tko, i u kojem društveno-vremenskom kontekstu, ima pravo pristupa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: National Coalition for the Homeless

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.