Izvrstan tekst krije se u ovoj novici. Njegov autor je Bekim Sejranović, a radi se o kratkom odlomku iz njegovog romana „Nigdje, niotkuda“. Odlomak je to iz kojeg ćete shvatiti zašto je upravo ovako naslovio svoj roman. Vidjet ćete kako vas zbog „pogrešnog“ imena u „mašinu“ mogu uhvatiti država, birokracija, dekan na fakultetu, sve dok konačno ne uhvatite put pod noge i završite u nekoj normalnijoj zemlji, kao što je, recimo Norveška, u kojoj je završio Sejranović

Bekim Sejranović, "Nigdje, niotkuda"

Bekim Sejranović (FOTO: Novi list)

Navest ću jedan dio problema koje sam imao zbog nedostatka odgovarajućih papira u ta šugava vremena.

Ukratko, Hrvatska je bila postala neovisna država, a ja sam, sudeći po papirima koje sam posjedovao, bio iz Bosne. Zatražio sam dozvolu boravka za strance na šest mjeseci, na osnovi toga što sam student, a i radio sam za stalni mjesečni honorar u jednim dnevnim novinama. Predao sam zahtjev i rekli su mi da dođem za dva tjedna, što sam i učinio, no još nije bilo gotovo. Nije bilo gotovo ni nakon sljedeća dva tjedna. Niti nakon četiri mjeseca. Slučaj je na obradi, govorili su.

- Slučaj? - pomislio sam - Kao da sam Jozef K. Nakon pet i pol mjeseci rekli su da ponovno moram predati zahtjev, jer ovomu je već istekao rok trajanja. Predaš zahtjev za dozvolu boravka na šest mjeseci, puste te da čekaš pet i pol mjeseci i onda ti kažu: predaj novi zahtjev. Nije imalo nikakvog smisla to učiniti, jer da su zbilja htjeli riješiti moj „slučaj", već bi to učinili. Nevolje koje su iz toga proizlazile bile su mnogobrojne, a navest ću samo neke.

Jedna od glavnih operativnih metoda policije u našim krajevima bilo je (a i ostalo) legitimiranje slučajnih prolaznika. Moju su njušku naročito voljeli. Jedna djevojka rekla mi je da bi me i ona zaustavila kad bi me vidjela na cesti.

Nevolje s legitimiranjem isprva i nisu bile tako ozbiljne, ali kako se rat zahuktavao, izbjeglice nadolazile u sve većim valovima, a posebice otkako je rat između Hrvata i Bošnjaka u Bosni počeo poprimati sve krvaviji oblik, počeli su i privoditi u stanicu na provjeru. Jedno sam se vrijeme izvlačio na novinarsku iskaznicu. Rekao bih im da sam osobnu zaboravio, ali da sam novinar na zadatku, evo imam novinarsku iskaznicu. To bi uglavnom upalilo, ali ne uvijek.

Apsurdna situacija je nastala kada su mi u novinama za koje sam radio htjeli produžiti radni ugovor, ali nisu mogli jer nisam imao ni radnu niti boravišnu dozvolu, a u policiji su govorili da mi ne mogu dati takvu dozvolu jer mi je istekao radni ugovor.

Na fakultetu su, pak, rekli da ako želim upisati treću godinu, onda moram ili pokazati domovnicu ili platiti pet tisuća maraka po godini. Nisam imao ni jedno ni drugo. Uzeo sam indeks i otišao kod dekana. Dočekao me uljudno, bio je uvijek nasmiješen, spreman pomoći barem uljudnim izrazom lica. Objasnio mi je da ja kao strani državljanin moram plaćati studij i da je to normalno u svim zemljama svijeta.

Istina, ali zapitao sam ga kako to da ljudi koji za svoju etničku pripadnost navode da su Hrvati, a dolaze iz iste te zemlje Bosne kao i ja, mogu studirati bez plaćanja.

- Pa zato što su Hrvati, logično je - odgovorio mi je. Onda sam ja pred njim izvadio svoj indeks. U njemu je do devedeset prve pisalo: Jugoslaven. Tada sam, devedeset i prve, jer se riječ Jugoslaven u to vrijeme poistovjećivala sa „četnik", dodao crticu i dopisao: Musliman, s velikim M. Kao da je uopće netko i mario za tu razliku.

E, a sada upitam dekana može li mi na trenutak posuditi kemijsku. On mi je daje i ja tu pred njegovim očima dopisujem još jednu crticu i dodajem: Hrvat. Njegova kemijska ostavlja tamniji trag od one kojom je napisano „Musliman", a pogotovo od onog „Jugoslaven".

Dekan me gledao, i dalje se simpatično smješkao, očito ništa ne shvaćajući. Iskreno, ni ja već nekoliko godina nisam ništa shvaćao. Tjeraju da zauzmeš stav, da se opredijeliš, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš. Osjećao sam se kao da ispunjavam formular, a nema nijedne ponuđene rubrike, nijednog kvadratića, nijedne mogućnosti koja mi odgovara, ali nemam izbora, sile me da popunim. Sada sam sam sebi napravio rubriku, razmišljao sam samodopadno poput kakvog prolupalog genija.

Kažem nadmeno:

- Dakle, sada znači mogu nastaviti studirati? - i pokazujem mu što sam napisao. On me gleda, odmiče naočale od nosa.

- Sto? Kako? Što to znači, molim vas, kolega...?

- Pa sada sam, između ostalog, i Hrvat. Sada mogu upisati treću godinu kroatistike?

- Ali, to ne može tako, pa ne može to tek tako...

- Nego kako?

- Pa ne možete vi sebe tek tako proglasiti Hrvatom. - reče smješkajući se.

- A zašto ne?

- Pa ne postaje se tako Hrvatom.

- Pa dajte mi recite kako se postaje?

- Čujte, kolega, molim vas, nemam se vremena s vama prepucavati - reče izbrisavši svoj osmijeh ljubaznog djedice.

Izašao sam tada, naravno, nije mi bila namjera na silu postati „Hrvatom". Kao što me jednostavno nikad i nije bilo briga za to moram li se izjasniti Jugoslavenom, Muslimanom, Ciganinom, Albancem, Srbinom ili čak Norvežaninom, no drugima je to očito važno. Drugima je upravo to značilo sve. Sve te balkanske pravno-državno-kulturološke zavrzlame oko etničke pripadnosti, državljanstva, prava na boravak, definiranja nacionalnog jezika i bića, bile su naprosto drska sprdačina namijenjena neukim, prestrašenim i sluđenim narodnim masama od strane:

1) pohlepnih i priučenih političara,

2) poduzetnih i bahatih kriminalaca,

3) ograničenih kvaziintelektualaca.

Sprdačina je, nažalost, prerasla u tragični rat. Cijenu su platile te iste mase, a naplatili ovi pod 1, 2 i 3.

Lupiga.Com