Našem cijenjenom i nadasve intelektualno radoznalom čitateljstvu prezentiramo razgovor sa filozofom Ugom Vlaisavljevićem koji je 2005. godine objavio Novi list. U svom radu on pokušava objasniti uzroke ratova na prostoru Balkana te nudi svoje viđenje postratnih politika koje, smatra, neizostavno vode u nove ratove. Pet godina star intervju neobično je aktualan i danas, što daje dodatnu težinu Vlaisavljevićevom promišljanju nesreće balkanskih naroda. Najtoplije vam preporučujemo da ga pročitate i uputite se u intrigantne teze sarajevskog filozofa, koji, usput rečeno, ovaj razgovor smatra jednim od svojih najuspjelijih medijskih istupa

Ugo Vlaisavljević

Ugo Vlaisavljević sarajevski je filozof, profesor je ontologije i epistemologije na Filozofskom fakultetu. Autor nekoliko knjiga i više desetina tekstova u kojima govori o uzrocima ratova na prostoru bivše Jugoslavije. S francuskog, njemačkog i engleskog jezika preveo je pet knjiga i nekoliko stotina članaka suvremenih filozofa kao što su E. Husserl, M. Merleau-Pontyj, J. Derrida, J. Habermas, J. L. Nancy i B. Waldenfels. Za naš list Vlaisavljević govori o ratnoj politici i matrici koja iz nje proizilazi, a koja balkanski poluotok neprestano gura u nove i nove ratove. Njegov ogled »Rat kao najveći kulturni događaj« izazvao je žučne polemike u BiH medijima, a ništa manje kontroverzi ne izazivaju niti njegovi tekstovi o titoizmu i naravi komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji. 
   
U svojim ogledima koji se tiču ratova tvrdite da rat ne može biti završen sve dok su »živi« neprijatelji. Nakon Drugog svjetskog rata imali smo pobjednike čiji su neprijatelji naoko nestali sa scene, ali novi rat se svejedno nije mogao izbjeći. Što će proizvesti stanje koje imamo nakon ovog rata, posebno se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj ne postoje niti pobjednici niti pobijeđeni? Neprijateljske strane itekako su »žive«. 

– To je pitanje kojim se već dugo bavim i smatram da u tome nisam imao previše uspjeha. Nevjerojatno je da sam tolike godine uložio u pronicanje veze između politike i rata, ili kulture i rata, a da to odavno već nisam završio. Tema je mnogo teža no što se čini. U najkraćim crtama možemo reći da se svaka poslijeratna politika na ovim prostorima pokazuje kao politika rata. Ratna politika znači da je sam subjekt, onaj koji vodi tu politiku, zapravo ratni subjekt proizašao iz ratnog događanja. Glavni akteri današnje politike izvajani su ratnim događanjima, odnosno ratnim neprijateljstvima.

Primjerice, ja sam se odmah iza rata bavio procesom pomirenja u BiH. Došao sam do toga da je za pomirenje nužna autodestrukcija ratnog subjekta. On sebe, međutim, ne može uništiti, jer način govora ratnih subjekta, njihova vizija stvarnosti, atraktivnost za glasače, dolazi upravo od onoga što su postigli u ratu. Ratni subjekti u pomirenju ne traže istinsko pomirenje, nego nešto sasvim drugo – priznanje. Ratni subjekti uvijek će tražiti međusobno priznanje. To je jedna epska crta – nema ratnog sukoba bez istovremenog međusobnog veličanja neprijatelja. Ne možete postići ništa ukoliko ne veličate svog neprijatelja. Tako su neprijatelji iz Drugog svjetskog rata uvijek vukli jedni druge. Titoizma ne bi bilo bez četništva i ustaštva i obratno. Iz pobjede titoizma naučili smo jednu važnu svar – ratna pobjeda je uvijek iluzorna. Ona će na svojoj strani uvijek imati mrtve koji su nedovoljno mrtvi i koje će uvijek buditi kao svoje neprijatelje. Tako naprosto nemate smisao pobjede.

S druge strane, epske priče se ne troše, ostaju stalno aktualne, a uvijek ih pokreće novi rat. Zašto primitivni ljudi stalno ratuju? Oni pričaju o ratu, slušaju o ratu i slušajući o ratu moraju ratovati. Titova pobjeda značila je stalno pričati o Sutjesci i Neretvi, stalno oživljavati neprijatelja. Dok god je neprijatelj živ – pobjeda je nešto stvarno i veliko. Kad se na kraju dogodilo da su neprijatelji umrli, da nitko nije imao volju slušati o ratu, onda je uistinu došlo do pretvaranja aveti u žive ljude, a time i do novog rata. To znači da je sve ovo obnavljanje iste sheme, a ne izlazak iz nje. Koliko god vi ubili svojih neprijatelja, oni će se uvijek ponovno javljati, makar kao utvare koje pokreću žive. Taj lanac povezivanja aveti i živih nazivam epskom politikom. Pobjednik, veličajući svoju pobjedu, pokreće svog neprijatelja i ta shema se ponavlja i omogućuje istoj sceni da se nanovo restaurira.    

"Bez četništva i ustaštva ne bi bilo ni titoizma!"

Kako ta scena uvijek nanovo uspije dobiti legitimitet?
   
- Legitimitet je tu cirkularan, on je epski i gradi se na osnovi prijatelj-neprijatelj. Mi još uvijek nemamo čist politički eter. Čim se, primjerice, danas počne govoriti o jednakosti pred zakonom, već ta priča za sobom povlači priču o ratnom bratstvu – onu da smo zajedno dijelili sudbinu, ugroženost i mogućnosti istrebljenja. Tako da je taj legitimitet pseudolegitimitet, on je srednjovjekovni princip časti i veličanje epske uzvišenosti, koja je ustvari smiješna. Postoji stalna karikatura političkog, koja se ovdje obnavlja. Legitimitet u pravom smislu značio bi poništavanje ratne politike i zbog toga ga mi, u modernom političkom smislu riječi, naprosto nemamo. Ovdje se na izborima glasa po principu ratnog bratstva, po opredijeljenosti da se uđe u sukob. Čak i generacije koje nisu okusile rat imaju upravo te matrice političkog izjašnjavanja i to je stvar koja neprekidno proizlazi iz rata. Ta matrica je rekonstrukcija potpuno istog pejsaža kao i prije posljednjeg rata. Iz rata u rat imamo konstantnu rekonstrukciju epske politike. 
   
Čini li vam se da se ipak nešto mijenja na bolje u odnosu na ranije ratove?
   
– Procesi idu brže, jer sve je manje prostora za epsku scenu. Modernizacija stalno otima tlo toj epici rata, tako da je čini karikaturalnom. Sjećate se Tuđmanovih, Alijinih i Miloševićevih opereta, odnosno njihovih scena političkog izjašnjavanja. Već danas se osjeti parodija takve epike. Primjerice, titoizam je trajao toliko dugo koliko je narod mogao slušati ratne priče. E tu nastupa modernizam. U horizontu modernizma imate entropiju, što niste imali u predmoderno doba kada se epske priče nisu mogle potrošiti. Ipak postoji i jedan proces unutarnjeg razaranja, posebice primjetan u posljednjim balkanskim ratovima. Tu su veterani najbolja indikacija. Svaka politka je ratna politika ukoliko se ona u konačnim odlukama poziva na legitimitet koji će dati veteranima. U titoizmu, to je značilo dati legitimitet narodnim herojima i majkama. Pred njima reći što želite u politici – to je značilo da dobivate legitimitet. Stoga je bilo vrlo bitno okupiti borce i držati govore pred njima, a to se radilo na godišnjice velikih bitaka. Kad je Tito okupljao prvoborce, on je u isto vrijeme okupljao i svoje najbliže suradnike, ljude koji su na vlasti. Kad političar danas okuplja veterane, on okuplja ljude koji su na margini i problem legitimacije je stoga postao drastičan. Dakle, unutarnje razaranje može se pratiti kroz odmicanje veterana od centara političke moći, ali i dalje ta moć ne može funkcionirati bez veterana, bez legitimiteta koji upravo oni daju ratnoj politici o kojoj govorim.  

"Legitimitet ratnoj politici daju veterani."

Takva uloga veterana u kreiranju politike često proizvodi bizarnosti, kao što je to bio slučaj kod nedavnog gostovanja Bijelog dugmeta u Sarajevu. Zbog navodnih Bregovićevih izjava koncert je ozbiljno došao u pitanje, a pitanje njegove političke podobnosti pokrenuli su upravo veterani.

– Ono što veterani kažu – to predstavlja mainstream politiku. Ja sam to nazvao »konceptom svetog« bez kojeg politka ne može funkcionirati. Sveto je ono što je poprskano krvlju ratnih heroja. To znači da imate sveta tla koja su poprišta nekih velikih bitaka, imate i sveta imena – imena geografskih mjesta na kojima se dogodilo prolijevanje krvi, a imate i posvećene ljude koji su prošli kroz te bitke pa su stekli legitimitet jer su preživjeli. Kad vam udruga u kojoj su takvi ljudi nešto kaže, onda to obavezuje. S druge strane oni stalno griješe. U političkom smislu pokazuju kako su neuki ili nedovoljno zreli, jer ne mogu slijediti kurs vladajuće politike, koja se pokušava predstaviti kao da je spontani izraz volje veterana. Tu je prostor za beskrajnu manipulaciju. »Zelene beretke« imaju veliki legitimitet i zbog njihove reakcije značajan broj ljudi nije otišao na »Dugmetov« koncert.
   
Vi jasno objašnjavate ulogu veterana, ali ne nudite rješenje, točnije način na koji bi se odmakli od ratne politike i »koncepcije svetog« u politici. S druge strane, upravo nedostatak ponuđenih rješenja upućujete kao najveću zamjerku nezavisnim intelektualcima u BiH.

– Prihvaćam ovu primjedbu s najizoštrenijom sviješću, u smislu da i ja pripadam onima koji ne nude rješenje, ali s druge strane imam veliku distancu prema ljudima koji su stalno na javnoj sceni i koji daju opise i ocjene onoga što se događa. U stvari, oni se ne trude oko opisa, jer su opisi za njih očigledni, a to je prva greška, jer nema očiglednih događaja u kojima svojim opisom ne trebate progovoriti o nečemu što se ne vidi ili se nedovoljno vidi. Inzistiram na nekim utiscima i crtama za koje mi se čini da su neprimijećeni. Dakle, to nije samo neposredno davanje opisa, već izvlačenje nečega iz opisa, što je jako važno i treba ga naglasiti. Smatram da je u sublimnom smislu vrhunski teorijski rad politički praktičan i to je ono što ne dijelim s nezavisnim intelektualcima, koji misle da iz teorije više nemaju što crpiti. Ono što im preostaje je moralni intelektualizam, odnosno moraliziranje u najgorem smislu riječi koje završava implicitno – »Pogledajte kako je moja duša uzvišena! Pogledajte kako imam lijepo stanovište o svemu tome! A pogledajte političare!«.    

Jacques Derrida

Ipak, tu postoji jedan problem, a taj je da vaš teorijski rad nema previše upliva u političku praksu. S velikom sigurnošću može se reći da 90 posto političara nikad nije pročitalo niti jednu stranicu vaših knjiga.

– Budući da sam dobro upućen u sarajevsko izdavaštvo, znam da prodaja knjiga ide jako loše i da se mjeri u tek nekoliko desetina prodanih primjeraka nekoga izdanja godišnje. Što se tiče toga, to je elitna kultura koja nema veze sa stvarnošću. S druge strane, upravo zato me privlači mogućnost pojavljivanja u medijima, ali ne s promjenom pravila igre. Tu mi je Derrida (Derrida Jacques, suvremeni francuski filozof op. aut.) od velikog značaja, jer danas je vrlo važno govoriti u medijima tako da vas ljudi ne razumiju. On je jednom prilikom trebao dati intervju za Le Monde, gdje su mu rekli – Vi ste filozof, ali molim vas vodite računa, to je široka publika i oni vas ne mogu razumjeti u onome što vi i inače kao filozof govorite. Derrida je na to rekao da neće dati intervju. Rekao je – »od mene tražite da oni koji sutra budu čitali taj intervju čuju iste one stvari koje oduvijek slušaju i na koje su istrenirani.« Tako i ja želim ljudima reći nešto što još ne znaju. Prva reakcija bit će nerazumijevanje, ali vrlo je važno da ljudi u medijima čuju stvari koje ne razumiju, jer taj utisak je vrlo rijedak.
   
Kako se vaša teoretska saznanja daju upotrijebiti u političkoj praksi?
   
– Tako što ih treba prepoznati i vladajuće politike neprestano pogađati u bolne točke, prokazujući ih denuncirajući kao epske politike. Treba objasniti da to zapravo nije politika, nego epika koja uvijek ima rat kao investiciju. Za to je potreban kritički naboj slobodnih intelektualaca i ljudi koji će se pojaviti u politici s drugačijim legitimitetom. Možete li poslije ovih ratova zamisliti politiku koja se odvija ne pozivajući se na rat i na veterane? Ne možete. U tome je problem.

"Asimilacija - smrtna opasnost malih naroda!"

Kako su to prevazišli zapadni Europljani, primjerice Francuzi, Nijemci i Britanci?
   
– O tome govori moja hipoteza oko demografski malih naroda. Problem je u tome što je ratna opasnost za male narode uvijek eksterminacija – potpuni nestanak. To velike nacije nemaju kao iskustvo ratova, čak niti u svjetskim ratovima. Ovdje je uvijek svaki rat sjena genocida. Još jedna stvar koju sam otkrio jest ta da je mir za male narode gori nego rat. Kada su uključeni u neku imperiju mali narodi su tad sklonjeni, stječu jedno iskustvo inkorporiranosti i to malo tijelo u velikom tijelu osjeća se prilično zaštićeno. Ali tu također leži smrtna opasnost – asimilacija. Do jedne izvjesne točke imperij vam nudi pribježište, veliku kulturu i uređenu državu, a s druge strane pretvara vas u nešto što niste. Taj proces je za male narode perfidniji i opasniji, nego procesi koji se događaju u ratu. On predstavlja istinsku opasnost.

Ovdje ću staviti jednu sasvim neobičnu tezu, koju bih vrlo rado branio: Jugoslavija se nije raspala zato što je bila neuspješna, nego zato što je proces asimilacije, to jest proces bratstva i jedinstva bio previše uspješan. U jednom trenutku, to se u Hrvatskoj moglo posebno osjetiti, izgubili ste razliku između hrvatskog i srpskog jezika, između hrvatskog i srpskog identiteta. Došlo je do procesa integracije koji je prijetio potpunom asimilacijom u neko srpsko-hrvatsko tijelo. Kad je došlo do nasilnog razdvajanja nečeg što se vremenom tako stopilo, to je izgledalo kao rezanje živog tkiva. Mir, dakle, donosi asimilaciju, što je za male narode velika opasnost. Političke vođe neprekidno je prepoznaju, tako da naša stalna politika u stvari jest alarmiranje i tu možemo govoriti o kontinuiranom izvarednom stanju. U ratu kažete – mi ćemo se spasiti dolaskom mira, samo trebamo preživjeti. U miru – mi ćemo se spasiti samo ako se ne poistovjetimo s drugima. Dakle, ako budemo u ratu s njima, ako ih ne prepoznamo kao prijatelje nego kao neprijatelje.

Ovdje moram reći još jedan od glavnih uzroka raspada Jugoslavije, a to je po meni politika detanta, koja je dovela do pacifikacije i jučer do ujedinjenja Europe. Konstitucija južnoslavenskog jedinstva podrazumijevala je apsolutno drugog, istinskog neprijatelja, nekog tko je dovoljno različit i dovoljno velik da južnoslavenske narode može povezati u nekoj bliskosti. Onog časa kad Nijemac ili bilo tko drugi više nije predstavljao neprijatelja – to jedinstvo nije imalo pravi motor. Dakle, i jedinstvo je bilo ratna politika. Nestankom neprijatelja scena se uzdrmala i stvarnost se počela urušavati.

"Sarajevo je "uzorno" etnički čist grad."

Slušajući vas kako govorite o asimilaciji pada nam na pamet da titlovani prijevod srpskih filmova na hrvatski jezik po vama i nije loša stvar.
   
– Ono što je u ratu bojišnica, to su u miru kultura i jezik. Kulturna politika jest ratna politika i obrnuto. Kulturna politika je politika protiv asimilacije. Mi danas više nemamo kulturu u onom sublimnom smislu riječi. U suštini, sva kultura na ovim prostorima je antiasimilacijska. Otud dolazi moj napadani tekst »Rat kao najveći kulturni događaj«.

Što napraviti s Republikom Srpskom?

– Svi oni procesi koji teku na reintegraciji RS-a su pozitivni. Država ovako ne bi smjela funkcionirati. Međutim, jedini pravi procesi reintegracije mogu teći iznutra. Ništa se ne može riješiti samo intervencionizmom, nego mora doći do rastakanja te tvrde pozicije iznutra. Mi moramo imati transferzalne veze s RS-om koje ne funkcioniraju na partijsko-nacionalno-političkoj razini. Kad bi se RS ukinula vanjskom intervencijom stvar bi bila samo gora, a ne bolja. Između federacije i RS-a još uvijek vlada jedan animozitet koji predstavlja nastavak ratnog sukoba. Promjena stoga mora poteći iznutra.

S obzirom na to da ste iz Sarajeva, smetaju li vam tvrdnje da je od glavni grad BiH od multietničkog postao isključivo muslimanski/bošnjački grad?
   
– Vidio sam tu raspravu. Bilo mi je smiješno kad je u sarajevskoj javnosti postavljeno to pitanje, mada priznajem da je bilo hrabro. Sarajevo je već odavno postalo etnički grad, i to »uzorno« etnički čist. Nemate europskih prijestolnica koje su u tom smislu homogene kao što je danas Sarajevo. Politička situacija u BiH govori o tome da imate potpuno čiste i etnički homogene teritorije i regije. Činjenica da se to događa i Sarajevu nije nikakvo otkriće. 

Bosna i Hercegovina kao zagonetka

S obzirom na etnički čiste regije i ratnu politiku o kojoj govorite, pesimističke prognoze da BiH neće moći opstati kao jedinstvena država čine se realnim.
   
– Bosnu i Hercegovinu moguće je urediti kao konsocijaciju, tronacionalnu državu, ali ovaj put ustrojenu na uistinu teritorijalnom prinicipu, to jest na principu teritorijalne federalnosti. U teoriji se smatra da je to lakše jer su teritoriji etnički čisti. Pri tome je užasna činjenica da je takva pogodnost ostvarena etničkim čišćenjem.
   
Kad govorite o teritorijalnoj federalnosti dajete za pravo hrvatskim zahtjevima za trećim entitetom u BiH.

– Da budem sasvim jasan, ako postoji već jedan entitet i ako se BiH može računati kao država s dva entiteta, onda je zahtjev za trećim entitetom potpuno legitiman. Reakcije na taj zahtjev panične su jer kod nas još uvijek važi model nacije-države, odnosno iluzija da se može konstituirati BiH narod. Problem je što mi ne možemo ostvariti konstitutivnost naroda na ovaj način na koji se to danas pokušava. Imate samo deklarativnu mogućnost proglasiti narode konstitutivnima, a u realnosti imate većine i manjine na jasno definiranim teritorijima. Tu je najveći problem što proces povratka nije uspio, nije došlo do ponovnog miješanja stanovništva i poništavanja ratnih ciljeva ili rezultata. S druge strane, ne možemo beskonačno očekivati čudo koje će nam vratiti predratni život.

Lupiga.com via www.novilist.hr