PRIČA IZ DOMA: Simin ćošak
Kad se skrene desno sa Banjalučke ceste ka Čirkin Polju, tamo iza žute table na kojoj piše Prijedor na dva pisma, odmah tu, petnaestak metara od skretanja, diže se ograda Doma za djecu i omladinu ometenu u razvoju. Visoka žičana ograda je sa unutrašnje strane obrubljena šimširom, uredno podšišanim na istu visinu od otprilike dva metra, tako da su se dvije ograde – živa i neživa – stopile u zeleni zid koji pruža štićenicima osjećaj sigurnosti i zaklanja ih od poganog dobacivanja i bezosjećajnog zurenja “normalnih” prolaznika.
Osim na ćošku koji gleda na Banjalučku cestu. Na tom mjestu se nalazi rupa u šimširu veličine odraslog čovjeka, a zemlja uz žičanu ogradu uvijek je utabana.
Kao dječak sam često dolazio da igram košarke na igralištu Doma. Imali su odličan koš pa bismo Sina, Darči, ja i drugi hapci iz komšiluka molili i dosađivali vaspitačima da nas puste da pucamo basketa. Obično su popuštali pod uslovom da ne uznemiravamo domce koji bi se zatekli na igralištu.
Iako nam neko intenzivnije druženje nije bilo dozvoljeno, ipak smo poznavali skoro svakog od njih, znali njihove priče. Bilo ih je sa svih strana Jugoslavije. U to vrijeme nemali broj roditelja bez uslova ili spremnosti da se brinu o djeci sa posebnim potrebama rješenje su nalazili u ustanovama poput našeg Doma. Nakratko, samo da se sredimo pa nas eto po tebe, biće ti ovdje lijepo, sine, imaćeš puno drugova, a nas eto, za mjesec-dva najdalje… Uglavnom bi u Domu ostajali godinama, neki decenijama. Vremenom bi se navikli na okruženje i prihvatili ga kao jedinu kuću za koju su znali i gdje su pripadali. Osim jednog.
Simo iz Zaječara bio je dječak mojih godina koga su roditelji doveli kad je imao sedam, možda osam. Crnpurast, velikih tamnih očiju sa gustim trepuškama i rupicama u obrazima, izgledao je kao jedan od onih uplakanih dječaka sa Willerovih goblena što ih je imala svaka radnička kuća čija je domaćica držala do trenda. Svaki dan bi ustao i nakon doručka se zaputio ka onom ćošku što gleda na Banjalučku cestu kojom su njegovi otišli ka Zaječaru. Tu bi ostao dok ga vaspitačice ne bi uvele na večeru i spavanje. Nije se družio sa drugima, nije se igrao, ništa. Samo je čekao. Vremenom je utabao zemlju na tom mjestu i napravio sebi procjep u šimširu da bolje vidi cestu.
Kad bih krenuo kući morao sam proći kraj Siminog ćoška. Udarao bih loptom od asfalt, trudio sam se da ne gledam na tu stranu i ubrzavao korak u bijegu od ledene ruke koja mi je zbog njegove tuge sve jače stezala srce i tjerala suze na oči. Trčao bih kući sretan što me tamo čeka mati i kuća i ormar u mojoj sobi oblijepljen sličicama starih automobila i profesora Okultisa.
Jednom sam materi razbio tri čaše iz kristalnog servisa zato što je na kutiji pisalo “Kristal Zaječar”. Dobio sam slavne batine, ali mi nije bilo žao. Otišao sam iz Prijedora, pa iz Bosne, i uspomena na Siminu tugu iščilila je pred nebrojenim ofanzivama života.
Danas sam u predvečerje, nakon dugo, dugo vremena, skrenuo sa Banjalučke ceste desno ka Čirkin Polju i izbio na Simin ćošak. U procjepu između dva kraka šimširove ograde stajao je sijed čovjek u plavoj trenerci i istezao vrat ka cesti kao da nekoga čeka. Stisnuo sam gas i skrenuo pogled na drugu stranu, da ga slučajno ne prepoznam.
Autor je novinar, dokumentarist i aktivist iz Prijedora te nekadašnji glasnogovornik Haškog suda. Možete ga pratiti na blogu Mrakovačka BB (Notes from a Puharska boy) i Twitteru.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Refik Hodžić
Moja mater i veliki dio porodice su iz Prijedora...
Ovi politicari takozvani su nam uzeli ne samo buducnost i sadasnjost nego i proslost