Ima jedna mala uvala na pola sata vožnje od Splita, u kojoj sam provela desetak ljeta mog života. Zovem je Mala uvala, iako se drugačije zove, što mene ne zanima; stvarima koje volim, sama nadijevam imena. Zimi, posjećivala sam je samo ja i nekoliko starosjedilaca. Ljeti, na njenoj plaži nisi mogao ni iglu položiti, a kamoli ručnik. Navalili bi gastarbajteri iz Njemačke i Austrije, Splićani kojima se gade splitske plaže i slučajno dolutali autostoperi. Usred rata u Bosni, u kakofoniji glasova na plaži moglo se čuti i pokoje "Bona" i "Ba". To nisu bili baš pravi turisti, nego izbjeglice, oni koji su uspjeli umaći s nekim konvojem

Ima jedna mala uvala na pola sata vožnje od Splita, u kojoj sam provela desetak ljeta mog života. Zovem je Mala uvala, iako se drugačije zove, što mene ne zanima; stvarima koje volim, sama nadijevam imena. Zimi, posjećivala sam je samo ja i nekoliko starosjedilaca. Ljeti, na njenoj plaži nisi mogao ni iglu položiti, a kamoli ručnik. Navalili bi gastarbajteri iz Njemačke i Austrije, Splićani kojima se gade splitske plaže i slučajno dolutali autostoperi.

Usred rata u Bosni, u kakofoniji glasova na plaži moglo se čuti i pokoje "Bona" i "Ba". To nisu bili baš pravi turisti, nego izbjeglice, oni koji su uspjeli umaći s nekim konvojem, a neki od njih su imali tu i rodbine.

Pokušavam zamisliti fantastičnost prizora kada se čovjek, netom izbjegao iz Pakla, nađe u uvali gdje je more azurno baš kao u filmovima, a nebo iznad kristalno plavo i spokojno.

Ima takvih mirnih, spokojnih neba, koja izazivaju zavist.

Spokoj.

Njima mora da je i sama ta riječ zvučala nestvarno.

Neke od tih ljudi sam viđala u rana jutra, dok je plaža još bila pusta, kako mirno sjede, što bi oni sami rekli, sjede "nako". Nijemi, sa teretom slika užasa u sjećanju. Promatrajući ih tako u njihovim trenucima ukradenog mira, na pamet bi mi pale prepiske koje sam održavala s prijateljima iz bivših država upokojene Juge.

Svako pismo završavalo je sa "Pozdravi mi more".

Te pozdrave shvaćala sam ozbiljno, kao neki uzvišeni zadatak; kao da će me, ako ne prenesem te pozdrave moru, sustići najmanje deset godina nesreće. Pa sam odlazila na obalu i isporučivala pozdrave iz Beograda, iz Zenice, Travnika, Mostara, iz Sarajeva. More je primalo svaki pozdrav, na svoj veliki, modri, prijateljski dlan.

Odmah u prvim redovima uz more Male uvale nalazile su se kuće "domorodaca". To su bili oni Splićani koji su prvi, za vrijeme mraka bivše države, pokupovali atraktivna zemljišta i tu sagradili svoje vikendice. Čim je taj kutak Raja, na samo pola sata od grada, bio otkriven od drugih Splićana i inih moroljubaca, počeo je nicati i drugi red kuća. Pa treći, pa četvrti.

Domoroci iz prvog reda pojavom su vikendaša iz drugog reda bili skoro pa smrtno uvrijeđeni. No, istovremeno, konačno su imali nekoga tko je mogao biti kriv za sve eventualne anomalije koje bi se pojavile na plaži. Svako onečišćenje, čudnovate naplavine, opušci ili ne daj ti bože izmet, bili su stoposto djelo "onih iz drugog reda". Ne raspolažem točnim podacima o tome koliko sezona neki došljak mora u kontinuitetu provesti u Maloj uvali prije nego što prestane biti za sve kriv, ali sasvim sigurno prvih godina nikome tko je bio novi nije bilo lako. Isto tako ostat će mi misterija oko pitanja tko je onečišćavao plažu još i prije pojave onog prvog reda.

Domoroci iz tog prvog reda su za prljavštinu i otpatke okrivljavali one iz drugog reda, ovi pak one iz trećeg, oni iz trećeg reda prstom su pokazivali na one iz četvrtog i tako dalje sve do samog obližnjeg sela i male crkvice u koju su nedjeljom svi zajedno odlazili slušati svećenikovu uzaludnu mantru poznatu kao "Ljubi bližnjeg svog...". Ljubiti bližnjeg svog nije ni tako težak zadatak, pod uvjetom da ti taj bližnji nikada ne dođe previše blizu, tojest da taj bližnji bude dovoljno pristojan i ostane zauvijek dovoljno daleko, amen.

Još jedna stvar, osim nedjeljne mise, bila im je zajednička: svi su, bez iznimke, svojatali more. More je bilo njihovo. Kupnjom parcelice i izgradnjom vikendaškog zdanja, smatrali su da su kupili i svoj dio mora. Zato su s neskrivenim prezirom i neprijateljstvom gledali na svakog "došljaka", osim na onog koji je, po debljini svoje lisnice, a najčešće i svoje trbušine, obećavao dobru, masnu turističku žetvu. Ta vrsta turista je, ne samo ekonomski, nego i ekološki gledano, bila najprihvatljivija. Oni, naime, nikada nisu bili optuženi za onečišćenje plaže i mora. Iako su njihova djeca plažu uredno zatrpavala praznim bocama coca-cole i zgužvanim vrećicama chipsa a njihove supruge nehajno zaboravljale pokupiti iza sebe iscijeđene tube najskupljih sredstava za zaštitu od sunca. Ne, oni nisu smetali.

Problem je bio u, zna se, kronološkim redom:

- Česima, dok rat na prostoru bivše Juge nije bio niti u najcrnjim predviđanjima najvećih regionalnih pesimista. Oni su nam zagađivali plaže, a nisu baš nešto ni trošili.

- Srbima, pred sam početak rata. I oni su nam zagađivali plaže, a osim toga, uništavali biološku ravnotežu: zbog njihove su odvratne ekavice sa borovih grana na plaži otpadale (zgranute) šiške

- Bosancima, u godinama nakon rata, kako je lijepo podvukao gospodin Ivo Ćurković u "Makarskom primorju" neki dan, u tekstu čiji je naslov na naslovnici glasio "Gosti koji su višak". Razlozi su navedeni u dotičnom tekstu, pa da se ne ponavljam.

Intrigantno je to da se ni domoroci iz Male uvale, niti najstrastveniji od nekolicine branitelja hrvatskog mora nikada nisu toliko bučno dizali na zadnje noge zbog onih koji su zaista ugrožavali najljepše more na svijetu. Otoci, čije su magične uvale masovno devastirane najperverznijim privatnim i poslovnim građevinama lokalnih i manje lokalnih tajkuna, nekako su ostali neobranjeni. Ili su branjeni nekako mlako. A starosjedioci Male uvale, na primjer, su bili ti koji su, htijući valjda zorno pokazati čije je to more, počeli bezobzirno proširivati granice svojih carstava: ispod zida koji omeđuje njihovu parcelu, najednom nikne neka vrsta podzidića, koji od javnog puta ukrade nekih dvadesetak centimetara do pola metra površine. Tu se zasadi cvijeće. Na mulu ispod ceste, tj. javnoga puta, zabetonira se dio morskog prilaza, e da bi domoroci mogli vezivati svoje barke. Zabetonira se također i pola plaže, e da bi se njihovi turisti mogli valjano ispružiti i sunčati. Vrhunac svega: otkriveno je da su vlasnici nekih vikendica iz prvog reda uz more ispuštali sadržaje svojih "crnih jama", tj. septičkih vrela, direkt u - more.

A mi mislili da onaj čudni, neugodni miris na plaži dolazi od pašteta koje su, u godinama nakon rata, na plaži, zajedno sa svojom djecom, tiho jeli "Bosanci". Eto, došlo je vrijeme, napokon mogu svoj pozdrav moru isporučiti osobno. Čini se kao da njihova ljubav prema moru ima malo veze sa sunčanjem i kupanjem. Puno više tu se radi o čežnji za nekim lijepim vremenima. Sjedeći kraj mora "nako", vrte po glavi neke uspomene. Svaki od njih ima neku svoju priču. Prva ljubav. Zbunjeni poljubac sa mještankom nekog otočkog gradića ili prvo skakanje na glavu sa stijene, prvo šepurenje. Pa požele da i njihova djeca osjete tu čaroliju. Sve se promijenilo, samo je more ostalo isto. Zbog toga, ako treba, sa zadnjim parama se ide na more. Ako treba, cijeli dan jest će i oni i njihova djeca ozloglašene paštete.

Ima tako nekih malih ljudi koji neizmjerno vole more.

Možda ih nečim podsjeća na nestalu širinu. Na ljudskost. Zato njima more pripada, kao što i dobri ljudi pripadaju moru. A po tome si ti, Ivo Ćurkoviću, ovom moru jedini potpuni, i nepoželjni stranac.

Lupiga.Com