Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu – da postane zdrav, poznata je i pomalo patetična rečenica, koja se koristi da se naglasi važnost zdravlja, ali i koristi u svrhu mobilizacije građana za skupljanje donacija u svrhu liječenja bolesnih. Jedna od stvari koja se povremeno pojavljuje u medijima je i najnovija „reforma“ zdravstvenog sustava, koja kao i bezbrojne prije nje pokušava izliječiti zdravstveni sustav, ponajprije u ekonomskom smislu, bez obzira što su prava pacijenata stavljena u potpuno drugi plan.

Prema podacima koji su izašli u javnost hrvatske su bolnice u prva tri mjeseca ove godine stvorile novih 160 milijuna kuna duga. Pitanje je dana kada će biti imenovani novi ravnatelji bolnica, a u sklopu najavljene reorganizacije, pred njima je velik zadatak – izliječiti teško bolesni bolnički sustav. 

Da pojednostavimo, podsjetimo samo da građanin Hrvatske zapravo četiri puta plaća usluge zdravstvenog sustava. Prvi puta je to putem doprinosa iz plaće, no tu se godišnje skupi 73,64 posto (podatak iz 2012. godine) što je nedovoljno za cjelokupno funkcioniranje sustava. Drugi put se nadomješta iz Državnog proračuna, koji se puni porezima građana. Treći je put kroz dopunsko zdravstveno osiguranje, a četvrti i često najproblematičniji je put kroz privatna izdvajanja, što počesto dovodi i do korupcije u zdravstvu.

Gdje u zdravstvu novac curi?

“Novac curi kroz prste najviše zbog nedovoljne kontrole kvalitete i kontrole rada unutar bolničkih ustanova. Inzistirat ćemo na tome da bolnice svakih mjesec dana podnose financijsko izvješće – koliko je potrošeno za zaposlene, koliko se izdvaja za antibiotike i lijekove općenito te posebno za skupe lijekove, a posebno će se voditi računa i o godišnjim odmorima”, izjavio je slavodobitno ministar zdravlja Dario Nakić. Isti je otkrio za HRT kako će regionalne bolnice biti organizirane „sukladno položaju”. Po jedna takva bolnica nalazit će se u Osijeku, Slavonskom Brodu, Varaždinu, Rijeci, Zadru i Splitu. Dvije će biti u Zagrebu, a dvije subregionalne u Puli i Dubrovniku.

Zna li Nakić gdje novac "curi"? (FOTO: Lupiga.Com)

Mirko Štifanić u svojoj knjizi „Bolesno zdravstvo – osveta privilegiranih“ opisuje upravo ono što Nakić mačem i žezlom želi provesti - „Liječnik postaje sredstvo za smanjenje troškova u zdravstvu. Selektivno se poštuju pravila i etika struke, a zbog 'štednje' na štetu pacijenata nebriga postaje sastavni dio sustava. Ruši se ugled liječnika i čitave profesije, nestaje povjerenje i iskrena komunikacija između liječnika i pacijenta. Odvija se deprofesionalizacija, desocijalizira se zdravstvo, a pravo na zdravlje formalno se priznaje kao osnovno ljudsko pravo, a u stvarnosti je milostinja.“ Dakle, najave su takve da se mogu očekivati rezovi s aspekta javnih financija, ali i bitno pogoršanje usluga i prava pacijenata. Jer vratimo se na trenutak ministrovoj izjavi – „Novac curi kroz prste najviše zbog nedovoljne kontrole kvalitete i kontrole rada unutar bolničkih ustanova“. Ponavljamo, najviše jer nedostaje nešto što se zove kontrola kvalitete i kontrola rada – kad se ove dvije stvari stave jedna pokraj druge lakše je razumjeti Štifanićev diskurs.

Primarna zdravstvena zaštita u raljama birokracije

Nadalje, očiti je problem i odnos primarne zdravstvene zaštite i liječenja u novim regionalnim bolnicama. U knjizi „O zdravstvu iz ekonomske perspektive“ Ivana Rašić Bakarić utvrdila je da se izdaci za primarnu zdravstvenu zaštitu kreću na razini 2,95 milijardi kuna. Pa kaže: Domovi zdravlja trebaju postati nositelji zdravstvene zaštite na primarnoj razini. Problem je mali broj preventivnih pregleda, rast upućivanja pacijenata specijalistima te relativno visok dnevni broj posjeta pacijenata. Svaki se sedmi pacijent upućuje na specijalistički pregled. Tako liječnika opće prakse dnevno posjeti 53,1 pacijent kojemu je sposoban posvetiti osam minuta svoga radnog vremena. Nedefinirana je košarica usluga kod timova opće/obiteljske medicine zbog čega su financijske kalkulacije različite. Primarna zdravstvena zaštita nije preuzela ulogu čuvara sustava. U većini zemalja EU-a primarna zdravstvena zaštita riješi oko 70 do 80 posto zdravstvenih slučajeva, a u Hrvatskoj tek oko 50 posto. Prebacivanja iz primarnog na specijalistički oblik usluge rezultat je slabosti postojećeg modela financiranja u kojem nema utvrđenih standarda.

Činjenica je da su domovi zdravlja zapeli u raljama birokracije i obavljaju više administrativnu ulogu te su tek puki ispisivači uputnica za daljnje liječenje, koje je u konačnici bitno poskupljuje i opterećuje kako javne, tako i privatne financije građana.

Domovi zdravlja zapeli su u raljama birokracije i obavljaju više administrativnu ulogu te su tek puki ispisivači uputnica za daljnje liječenje (FOTO: Lupiga.Com)

Kako piše Anto Bajo u prikazu knjige „O zdravstvu iz ekonomske perspektive“: „Od 1960. očekivano trajanje života produljilo se za 11 godina – na skoro 80 godina što će utjecati na kontrolu troškova i poboljšanje učinkovitosti. Političari zanemaruju tu činjenicu zbog kratkoročnog horizonta razmišljanja. Samo od 2000. do 2010. u visokorazvijenim zemljama prisutan je trend rasta potrošnje u zdravstvu s 9,9 na 12,4 posto BDP-a. Raste udio državne i smanjuje se udio privatne potrošnje. Veća je uloga privatnih osiguranja, ali se i smanjuje udio osobnih izdataka za zdravstvo. U Hrvatskoj u posljednjih deset godina zdravstvena potrošnja stagnira (7,8 posto BDP-a). Država bilježi natprosječan udio u potrošnji za zdravstvo čak 85 posto (središnja Europa 72, a zapadna 73 posto). Raste udio državnog proračuna i smanjuje se udio zdravstvenog osiguranja na 67 posto u 2010. U Hrvatskoj postoje brojne nepoznanice o strukturi financiranja zdravstva – različiti su podaci domaće statistike i one koju objavljuje Svjetska zdravstvena organizacije.“

Hip hip hura za korupciju

Većom najavljenom kontrolom sustava teško da će se povećati usluge zdravstvenog sustava, i vrlo je vjerojatno da će to dovesti do rasta korupcije u zdravstvu. Očito je da dosadašnje stanje u zdravstvu, koje je dovelo do toga da je korupcija prisutna, vodi do neravnopravnog tretmana među građanima. Famozne liste čekanja, slaba horizontalna povezanost zdravstvenog sustava u kojem se ne poštuje načelo supsidijarnosti, rezultira boljim položajem privatnog sektora u zdravstvu i privatnih izdvajanja, koji počesto znaju preći korupciju. Ljudi naravno, imaju potrebu da svoje zdravstvene probleme, rješavaju čim prije, čemu se sustav odupire.

Kod pacijenata je jedan od najvećih problema informiranje o javnom zdravstvu i njegovim mogućnostima, u čemu veliku ulogu igraju organizacije civilnog društva, od kojih su neke došle pod udar Domoljubne koalicije, čime im je otežano djelovanje.

Jelena Budak i Edo Rajh u tekstu „Korupcija u zdravstvu u Hrvatskoj: mit ili stvarnost?” objavljenom u gore spomenutoj knjizi kažu da je: „Poznavanje prava pacijenata smanjuje neformalna plaćanja, posebice upoznavanje s obuhvatom usluga pokrivenih osiguranjem i službenih cijena zdravstvenih usluga. Privatizacija zdravstva kojom se ukida monopol na tržištu zdravstvenih usluga može biti korisna mjera za dokidanje korupcije. Najvažnija je svrha istraživanja osvještavanje problema. U Hrvatskoj ne postoje istraživanja javnog mnijenja u kojima građani iznose svoje stavove o kvaliteti javnog zdravstva. Korisno sredstvo je anketa o percepcijama javnosti o kvaliteti rada liječnika.“

Na kraju, možemo zaključiti da je najbolje biti zdrav i ulagati u svoje zdravlje, jer ukoliko obolite teško da će vam bolesni zdravstveni sustav, bez privatnog poticaja biti od veće koristi. Usprkos tome, puno toga ovisi i o sreći da vas zapadnu medicinski radnici s ljudskim licem, koji spašavaju živote u lošim uvjetima i neljudskim naporima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina