Roman se sastoji od više vrsta introspektivnog teksta; najprije, to su fragmenti dnevničkih zapisa mlade Sofije s kojima se u opreci nižu post factum autoanalize. Naratorica razvedene, ali veoma artikulirane komentare vlastitih formativnih postupaka ispisuje sa znatnim vremenskim odmakom, s pozicije iskustva i mudrosti osobe u osmoj deceniji. Usto, roman ispunjavaju ulomci iz dugogodišnje prepiske koju je vodila s Adamom, svojim najboljim prijateljem, ujedno i velikom ljubavi. U prilici smo čitati i Adamova pisma pa njegovo viđenje tog prijateljsko-ljubavničkog odnosa pridonosi poliperspektivnosti i višeslojnosti cjeline. 

Prostor romana čini, kako je uobičajeno za opus Marine Šur Puhlovski, raster ulica južno od Ilice, s epicentrom u Primorskoj, a ovaj put i s ekskursom u skromnu uličicu nadomak Maksimira. Pridajući važnost zagrebačkim toponimima autorica razlaže agramerski mentalitet ili, preciznije, život nižeg i višeg srednjeg sloja zapadnije od Trga gdje Sofija odrasta s roditeljima, potom u samom centru kamo se u zrelijoj dobi seli s mužem, majkom i kćeri, naposljetku na tadašnjoj sjevernoj periferiji, gdje u siromaštvu, alkoholnim i kreativnim krizama jedva preživljava Adam. Roman obaseže dvije decenije, od konca 1960-ih do početka 1990-ih, s naglaskom na kasne 1980-e, razdoblje u kojem junakinja beskompromisno, u uskom krugu, a nerijetko i krajnje povučeno, u stvaralačkoj kontemplaciji, proživljava svoje tridesete. Kad munjevito okonča preuranjen i kratak brak s psihički bolesnim mladićem, začas će ući u drugi, ne puno sretniji, ali u kojem će se roditi djevojčica. Taj odnos ustvari je cjeloživotan, čak i nakon razvoda do kojeg dolazi u poznim zrelim godinama; bivši partneri ostaju na istoj adresi i dojma sam da tek tada, kad jedno od drugog ne očekuju više ništa, počinju graditi istinsku bliskost.

Sofija svoju emocionalnost živi u višestrukom raskoraku, u odnosu koji je prije cimerstvo nego bračno zajedništvo i to s redateljem koji ne voli kino, s na pola Dalmatincem nezainteresiranim za more. Sa sveučilišnim profesorom, k tome i autorom popularne tv serije koji raspolaže društvenim pa i stanovitim ekonomskim kapitalom, no plaću ne donosi kući; voze neku karampanu koja se stalno kvari, žive u stanu, prostranom i na top lokaciji, koji vapi za renovacijom. Desetljeća se Sofiji smjenjuju u otvorenom braku s muškarcem koji je očito umjetnički i akademski uspješan, ali naginje preljubu i kocki. Njihov obiteljski sporazum temelji se na toleriranju ljubavnih ne trokuta nego četverokuta, ne beznačajnih afera nego dugih paralelnih partnerstava.

Detaljno je izložen neklasičan brak s Maksom, pa ljubav prema kćeri koju Sofija komotno prepušta baki dok ne poodraste dovoljno da joj može biti sugovornica. Zatim čvrsta povezanost s majkom, koja praktično i fleksibilno, za jednu „običnu“ ženu čak vrlo slobodoumno gleda na stvari. U zadnjem redu općenitije su izložene relacije s omanjim društvancem vršnjaka, mahom parova, koje povremeno ugošćuje. No oni ni nisu zamišljeni da predstavljaju više od sredstva za oslikavanje društvenih prilika ili pak odgovora na pitanje čime se mladi intelektualci tog doba bave.

Sofija raspolaže vremenom za pisanje, što joj je vitalno potrebno, jer uz podršku muža odustaje od zaposlenja na radiju, mama ionako drži kuću i podiže dijete, za ostalo tu je Adam. Problem međutim postoji. U vezi ona zahtijeva i eros i agape, i ludu ljubav i sigurnost, no još ni u jednom odnosu nije iskusila željenu puninu. Zapinje na kraju između dvojice muškaraca sklonih porocima, baš poput njenog oca, a dok inzistira na utopiji ljubavi jedino što joj se događa frustrirajuće je ponavljanje matrice. Kako bilo, ljubavništvo Sofije i Adama pulsira u svojevrsnom vakuumu, kao izolirano od društvenog i političkog konteksta za koji se, usredotočeni na peripetije osobnog i ljubavnog nesklada, slabo zanimaju, otprilike kao indolentni ljubavnici u romanima „Tri“ Drage Glamuzine (Profil, 2008; V.B.Z., 2024) i „Kairos“ Jenny Erpenbeck (Ljevak, 2023). 

Ipak, Sofija – nikako čovjek kolektiva, sudjelovanja i pripadanja, nego izraziti individualac – svoju suštinu ostvaruje u dvama odnosima, s tekstom i sama sa sobom. Najživlja je dok razmišlja, čita ili piše vlastitu književnost i u tome ustrajava makar zauvijek ostala lišena recepcije; bitniji joj je proces od efekta i validacije, pa čim dovrši jedan rukopis, već sjeda za sljedeći.

Roman se razvija kroz karakterizaciju naslovnog lika koji nije pripovjedač premda se zahvaljujući djelomičnoj epistolarnoj formi javlja i svojim, autonomnim glasom. Upravo kroz naratoričino opsesivno razmatranje njegovog blistavog intelekta, ali i problematičnog ponašanja konstruira se proza od četiri stotine stranica što u domaćim okvirima i nije uobičajen kvantitativni poduhvat. Hiperfokus pripovjedačice na muškarca kojeg se ne može, to jest ne želi otresti, doima se na mahove gotovo kanibalski, kao da ga ima potrebu ultimativno prisvojiti, progutati ili pak živog secirati, ne bi li konačno, ponajprije sebi, razjasnila tu fatalnu povezanost, magičnu i obezglavljujuću, kako s „karmičkim“ pričama navodno biva. 

Kroz život Sofija grabi prkosno i kad je potpuno prestravljena, u skladu sa svojom specifičnom vizijom ili čak ideologijom življenja, pa bilo joj to i na štetu. I eto nas kod dileme što je emancipacija – može li to biti njena najčvršća odluka da ne radi, u kući ni izvan nje, ili je za takav status, kako su nas učile naše bake, ipak neophodno imati „svoj dinar“? Sofija nije uvijek shvatljiva pa ni prihvatljiva, nećemo se s njom možda lako identificirati, no personaliti joj ne odričemo, kao literarna pojava uistinu je sjajna. Pa tako, dok je Adam u središtu njenog interesa, čitateljska pažnja fiksirana je primarno na nju.

Kad smo kod krojenja ženskih egzistencija kontra načela socijalističke buržoazije, ili naprosto običaja onog vremena, Slavica Mandić, u nedavnom iskrčavom i neizmjerno inspirativnom razgovoru s Ladislavom Tomičićem za VIDA televiziju, evocirala je svoj život mlade supruge i majke 1970-ih godina koji je u mnogim elementima uvlas nalikovao na Sofijine izbore, na Marinine intervjue. Ni Slavica Mandić nije podlegla tradicionalističkom imperativu žene kao krotke kućanice, niti se dala impresionirati progresivnom, ali i brutalnom postavkom da je ista ta žena bezvrijedna ako se ne angažira na tržištu rada. Dok je Slavica Mandić figurirala kao ključna čitateljica i neformalna urednica Igora Mandića, a istodobno godinama potpisivala svoje kolumnističke tekstove, (auto)fikcijski se lik Sofije Kralj kao i njena kreatorica Marina Šur Puhlovski usredotočio isključivo na vlastito pisanje. Gospođa Mandić u emisiji je između ostalog kazala kako je razvod njene majke, tekstilne radnice i ilegalke, koji je sama inicirala, u to doba, 1960-ih godina, bio sasvim uobičajena pojava koja nikoga nije skandalizirala, a spomenula je i kako joj je baš mama savjetovala da ima dijete, no da se ne udaje. Nastavno na to, jednu od brojnih vrijednosti ovog romana nalazim u dokumentaristički preciznom prikazu življenja zagrebačkih žena u socijalizmu koje su tada uživale slobode, ali i samorazumljivo baratale idejama za koje se mi sada iznova borimo.

Pisanje Marine Šur Puhlovski izvanserijsko je, pa čitateljsko ushićenje nad svakom njenom knjigom prati čuđenje zašto ovakva moćna autorica, usprkos razmjerno rijetkim, ali svakako pohvalnim kritikama, usprkos užim izborima za jake književne nagrade, ostaje nedovoljno pročitana i valorizirana. Riječ je o autorici koja svojom bibliografijom ozbiljno nadrasta ne samo domaći nego i europski prosjek, ima stoga smisla taj opus pažljivo i redom otkrivati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: V.B.Z.

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.