ANTIFAŠIZAM DANAS: Impotentna jugonostalgija i licemjerno liberalno moraliziranje ne mogu nas obraniti od fašizma
Za vrijeme nedavne proslave 70. obljetnice oslobođenja Zagreba, moj Facebook news feed ostao je poharan ideološkim prijeporima: dok su ljevičari "postali" prigodničarske slike Nade Dimić i citate Rade Končara, mnogi moji liberalni prijatelji ostali su, ako već ne hladni, onda svakako iziritirani kitnjastom pompom uskovitlanom na ljevici. Jedan od tipičnih prigovora savjesti na nekritičku glorifikaciju NOB-a glasi: „oni za koje u Hrvatskoj nema ni mjesta ni razumijevanja ni na desnici ni na ljevici su demokratski, antitotalitarni antifašisti. Za desnicu su oni pod neprekidnom sumnjom da su latentni "jugokomunisti", a za ljevicu da su latentni "klerofašisti" i "ustaše"“. Liberalni senzibilitet spram NOB-a možda je najbolje artikuliran u tekstu Julijane Adamović na Tportalu, u kojemu ona zaključuje kako „ne moraš biti komunist da bi bio antifašist“ - što je neosporno - ali i da „bilo kakav totalitarizam negira antifašizam“ – što je naprosto imbecilno.
S obzirom na to da je Crvena armija oslobodila veći dio Europe, a Sovjetski Savez dao najveći zalog u ljudskoj žrtvi, besmisleno je tvrditi da „bilo kakav totalitarizam negira antifašizam“; naprotiv – upravo je staljinistički totalitarizam najveća negacija fašizma u povijesti! Nadalje, na ovim prostorima fašiste nisu pobijedili "demokratski antitotalitarni antifašisti" već Tito i partizani. Da smo ovisili samo o “demokratskim antitotalitarnim antifašistima” ne bi nas bilo! Iako su kroz NOB prodefilirali ljudi raznoraznih uvjerenja i nepomirljivih postratnih očekivanja, bez komunističkog transnacionalnog univerzalizma ne bi bilo niti multietničkog NOB-a. Onaj tko se upušta u spekulacije čega bi bilo i u kojem obliku, u startu je promašio poantu: sam impuls za spekulativnim historicizmom u kontekstu obilježavanja godišnjice pobjede antifašizma ideološko je cjenkanje s povijesnom stvarnošću kako bi se narodnooslobodilačka borba sterilizirala od komunizma, a liberalna demokracija beatificirala kao „najbolji od svih mogućih svjetova“ – a to s antifašizmom veze nema.
"Liberalni demokrati" na zagrebačkoj špici 1945. godine (FOTO: arhiva Saveza antifašističkih boraca Hrvatske)
Onaj koga frustrira presudna uloga komunističke ideologije u narodnom oslobođenju ne prihvaća da je naci-fašizam zlo koje nije sumjerljivo niti komunizmom, niti s imperijalizmom, niti u konačnici s neoliberalizmom. Svaki režim utemeljen je na nasilju, svaka ideologija producira žrtve – no to ne znači da je svaka ideologija zločinačka. Antifašizam nije perje s kojim se možemo kititi ako smo tek načelno protiv fašizma jer su oni – mon Dieu! - ubijali ljude da ostvare svoje političke ciljeve. Tko nije?! Takvi liberalno-moralistički vapaji u prazno mogu samo završiti u morbidnim računicama u kojima svi ispadaju gubitnici:
“Crveni licemjeri – u Holodomoru ste pomeli milijune Ukrajinaca“
„Ako ćemo o organiziranom izgladnjivanju, nije na odmet podsjetiti se kako je liberalno-demokratska Britanija od 1870. – 1900. zbog nemilosrdne eksploatacije žita satrala 15 milijuna Indijaca. “
„Ako već izvlačimo nasumične krimene iz šešira, zašto ne bi i ja: Kambodža!“
„Grčka 44'.!“
„Pol Pot!“
„Pinochet!“
„Poljska, Češka, Mađarska, Rumunjska....“
„Salvador, Venezuela, Irak, Iran...“
Dokle god se socijalisti/komunisti i liberali šamaraju krvavim rukavicama, dezavuirajući vlastite političke projekte kao pukom retorikom kamuflirane tvornice smrti, na profitu će biti upravo fašizam, najvirulentniji u atmosferi totalnog političkog cinizma naprosto zato što je jedini dosljedan: jedino fašizam nedvosmisleno stoji iza vlastitog političkog nasilja. Štoviše: političko nasilje je raison d'etre fašizma. Ma koliko god to nekome zvučalo perverzno, otklon između retorike i prakse komunista i liberala - otklon kojeg u naci-fašizmu nema - ukazuje etički potencijal inherentan njihovim ideološkim projektima. S jedne strane, taj potencijal porodio je demokratske institucije, a s druge, socijalnu državu; od fašističkog potencijala ostaje samo spaljena zemlja. Liberali bi trebali u obzir uzeti činjenicu da je suvremena ljevica – jugonostalgična ili ne – njihov jedini saveznik u obrani tzv. liberalnih tekovina: od prava manjina do seksualno-reproduktivnih sloboda. Stoga, stavljanje znaka jednakosti između jugonostalgije dvostruki je promašaj.
Milovanje Titove biste ne pomaže, baš kao ni mjesto gdje je otpravljena (SCREENSHOT: YouTube)
Zašto jugonostalgičare zovemo jugonostalgičarima, a ne neo-Jugoslavenima, a fašiste ne zovemo fascio-nostalgicima već fašistima i neonacistima? Naime, samo jedan od ta dva politička senzibiliteta predstavlja aktivnu zločinačku prijetnju. Samo teška budala misli da su nacisti sentimentalni za nacizmom jer su onda „vlakovi stizali na vrijeme“! Ne – njega isključivo napaja zločinačka ideološka jezgra nacifašizma: redukcija kompleksnih sociopolitičkih i ekonomskih pitanja na figuru Neprijatelja, stranog organizma čija sama egzistencija predstavlja prijetnju nacionalnom biću i time daje svrhu njegovom vlastitom identitetu, koji se uvijek svodi na neki oblik patriotskog leukocita. Uvijek će postojati pokušaj reaktualizacije fašizma jer je njegova formula koncizna, efikasna i primjenjiva u najraznorodnijim političkim krizama. Upravo zato antifašizam ne smije dopuštati da ga se eksploatira u dnevnopolitičke svrhe – pogotovo ne kako bi se očitala bukvica ljevici – jer tko se cjenka s antifašizmom, taj se cjenka i s fašizmom.
S druge strane, apsurdno je tvrditi da jugonostalgičari žale za represivnim aparatom – nedemokratski karakter Jugoslavije ono je što jugonostalgičar fetišistički poriče, kao i par-nepar tablice i redukcije struje. Ono što on oplakuje je „život dostojanstven čovjeka“, tj. već dobrano nagrizen standard srednje klase, dok njegova tankoćutnost veze nema sa službenom ideološkom linijom, cenzurom ili državnim terorom. Kao propali politički projekt, Jugoslavija ne može biti od pomoći suvremenoj ljevici; štoviše, nostalgija za Jugoslavijom je najvidljiviji znak ljevičarske impotencije. Upravo zato Kumrovec djeluje kao folklorna smotra – arhaično i jalovo. Upravo zato majice s likom Che Guevare nose samo neupotrebljivi kicoši. Upravo zato od osjećaja međuljudske topline i solidarnosti na Trnjanskim kresovima jutro poslije ostaje jedno veliko ništa.
Zapaliti joint ispred Močvare nije antifašizam. Pjevušiti internacionalu nije antifašizam, već sviranje kurcu. Pisati hagiografske članke o Titu također nije antifašizam. Poput čitavog asortimana jugonostalgične ikonografije, Tito je fetiš par excellence - i to u preciznom psihoanalitičkom smislu: predmet na koji se fiksiramo kako bismo mogli nastaviti poricati traumu – traumu raspada Jugoslavije i nestanka njenih vrednota, traumu nacionalizma, traumu neofašizma, traumu naše vlastite slabosti, straha i nemoći. Ma koliko god grčevito se Zoran Pusić držao Titove biste, Maršal ga neće zaštititi od desničarskih grubijana, a jednako nam je beskoristan i neprežaljeni liberalni mučenik, sv. Vlado Gotovac. Ukratko: ako ostanemo vezani uz staru ideološku kramu, povući će nas na dno Jadranskog mora!
Što nam onda preostaje?
Bedem borbe protiv nacionalizma, šovinizma, seksizma i homofobije (FOTO: Novilist.hr)
Antifašizam je sabotirati Thompsonov dernek u Berlinu, što su učinili Jerko Bakotin, Ilija Grašić i Sead Husić; antifašizam je izaći iz okvira onoga što je dopušteno i pretvoriti jednu javnu kulturnu ustanovu i fizičku građevinu u bedem borbe protiv nacionalizma, šovinizma, seksizma i homofobije, kao što je učinio Oliver Frljić; boriti se protiv starozavjetnog klerofašizma u školskom kurikulumu, poput Nade Topić Peratović, je antifašizam; antifašizam je, također, stajati ispred katedrale – upravo tamo i nigdje drugdje! - s nekolicinom istomišljenika, u prkos pozivima na pogrom homoseksualaca od strane crkvenih njuški i pred deseterostruko brojnijem neprijatelju koji bi te samljeo da nema policijskog kordona; antifašizam je skupiti se na istom mjestu s imenima bošnjačkih žrtava ubijenih u Ahmićima nakon slavodobitnog i blagoslovljenog dočeka ratnog zločinca Darija Kordića; suprotstaviti se Kordiću i njegovim psima na aerodromu Pleso, i otići razbijene glave, ali glave podignute visoko – to je antifašizam; boriti se protiv balkanske etničke epistemologije u svim njenim degutantnim metastazama je prva linija fronte borbe protiv fašizma. Jamrati o jugoslavenskom totalitarizmu ili erotski milovati Maršalovo bakreno poprsje – to nije ništa. Niti impotentna jugonostalgija, niti licemjerno liberalno moraliziranje ne može nas obraniti od fašizma. A on je definitivno pred vratima: od Karamarkovog otvorenog poziva za narušavanje legalnog poretka, do kolaboracionizma SDP-a utjelovljenog u petokolonašu Baldasaru, pa sve do Freikorps divizije iz Savske.
Na Göringovu slavnu opasku „kada čujem riječ kultura, posežem za svojim pištoljem“, ustaljeni pacifistički odgovor je „od prijetnje pištolja, branim se svojom Kulturom!“. Kulturnoj formuli, da bude efektivna, samo treba dodati pouku Ala Caponea: „Dalje ćeš dogurati s lijepim riječima i pištoljem, nego samo s lijepim riječima“. Time ne zagovaram prijetnje i ulično nasilje – političke metode ionako strane finoj građanskoj djeci koja sačinjavaju većinu antifašističkog korpusa - već hrabrost, požrtvovnost, organizaciju i disciplinu. Iznad svega treba biti spreman u ime borbe protiv fašizma izložiti svoj fizički integritet. Jer ako se antifašizam nastavi oslanjati samo na humanistička opća mjesta i moralnu indignaciju iskazanu na Facebooku, skončat će u nekoj zabačenoj jaruzi - s metkom u čelu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Hrpa toga je napisano u ovih par mjeseci "svibanjskih svečanosti" al ovaj članak je ultimativni vrh