Aktualna je epizoda prastare serije o (anti)fašizmu formalno započela zaključkom koji je Gradska skupština Grada Zagreba usvojila na 23. sjednici održanoj 4. lipnja 2019. godine. Ta je odluka izazvala brojna javna protivljenja, a Antifašistička liga Hrvatske je 16. srpnja zatražila da se rečeni zaključak izmjeni tako da „na postamentu spomenika stoji, umjesto: 'Spomenik žrtvama Holokausta', ‘Žrtvama ustaškog režima‘ i to na latinici, te na jezicima i pismima zajednica kojima su žrtve pripadale“. Kao ovlaštena slijednica izvorne antifašističke organizacijske neuroze i intolerancije, Liga „podsjeća da je Židovska općina Zagreb odluku Skupštine nazvala ‘sramotnom‘“ – ali individualne inicijative, pa ni onu koju doslovce prepisuje, ne spominje.

Bilo je to dostatno za ljutitu reakciju gradonačelnika Bandića koji je, na romskome groblju u Uštici kod Jasenovca, u povodu komemoracije romskim žrtvama ustaškoga genocida, smatrao potrebnim, braneći svoju inačicu antifašizma, napasti „male sitne politikante“ koji se protive njegovome prijedlogu izgradnje spomenika. Svoju je reakciju - kako je to u Hrvatskoj i običaj - započeo povijesnim osvrtom: „Hitler je došao na vlast 1933. godine, maršem na Berlin. Dachau je osnovan 1933. godine. Holokaust nije počeo 1941. godine u Hrvatskoj, u Jasenovcu. Holokaust je počeo 1933. dolaskom Hitlera na vlast.“ („ZGexpress“, 2. 8. 2019.)

Riječ je, doduše, o povjesnici à la (očito neprolazni) Radio Erevan: točno je da je stanoviti zločinac (insceniranim) maršem na glavni grad došao na vlast, ali maršem na Rim, ne na Berlin, bio je to Mussolini, ne Hitler (no, godina je ipak točna). Dachau je, doista, osnovan 1933. godine, ali (za razliku od Jasenovca) nije bio zasnovan kao logor u kojemu se masovno ubijalo – slično sovjetskim logorima, logoraše se naveliko puštalo umirati. 

Milan Bandić i Radio Erevan (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Spomenik Holokaustu u Zagrebu svakako se ne bi neposredno odnosio na Dachau, pa ni na ostale (npr. hrvatske) logore, jer u gradu logora nije bilo. Jedini je smisao spomenika žrtvama u glavnome gradu Hrvatske upozorenje na masovne zločine koljačkoga režima kojemu je u Zagrebu bilo sjedište.

I baš se o tom režimu, zapravo, radi. Poredbe radi, spomenik u Buchenwaldu govori o „nacističkim ubojicama“, u Dachau stoji da su žrtve „izgubile živote zbog borbe protiv nacionalsocijalizma“, u Auschwitzu: „Ovdje su nacisti ubili oko milijun i pol muškaraca, žena i djece“, u Berlinu je podignut spomenik ubijenim Židovima (koji, međutim, u svojem središtu ima „obavijesnu točku“ s velikom količinom informacija o nacističkim zločinima, strukturi režima …), itd.

Svemu ovome nasuprot, u Zagrebu je Bandićevim riječima: „Gradska skupština, na prijedlog predsjednice RH i gradonačelnika, obećala kao povijesnu potrebu i moralni dug hrvatske države, izgradnju spomenika u glavnom gradu svih Hrvata i svih građana RH – spomenik ispred Pošte 2 svim žrtvama holokausta. Holokaust je, nažalost, europska stvarnost. Hrvatska je europska država.“ Ukratko, u Zagrebu nema riječi o konkretnim okolnostima zločina, nego se, u lošoj apstrakciji, spominju „žrtve Holokausta“ (kao svojevrsne evropske pojave koju je, čini se, Hrvatska kao „evropska država“ nekako zemljopisno preuzela). Uz to, Holokaust je holivudski modni termin koji – neukim pozivom na vjersku tradiciju – pogrešno interpretira ono što se u židovskoj tradiciji zapravo zove Šoa, ili Churban. 

U interpretaciji hrvatsko-zagrebačkih funkcionara masovni zločin (kao, ipak valjda bivša, „europska stvarnost“) ispada nekom vrstom elementarne nepogode (poput tsunamija, npr.) koja je „odnijela brojne živote“. Ovaj je motiv „odnošenja“ dodatno naglašen smještanjem spomenika na Glavni kolodvor, implicirajući da su žrtve (nekamo) odvožene iz Zagreba (pa, možda, i Hrvatske), da dakle nisu sasvim „naše“ (tomu doprinosi i činjenica da je, kao kičasti simbol hrvatskih željeznica, na istome mjestu postavljena i lokomotiva koja je, najvjerojatnije, svojevremeno prevozila mnoge žrtve u ustaški logor - ali to, dakako, nije spomenuto na mjestu na kojem je lokomotiva postavljena).

S obzirom na poznate povijesne činjenice, naprosto je travestija tvrditi: „Mi ne podižemo spomenik samo žrtvama iz jednog naroda, nego svim stradalima od nacizma, fašizma, pa i NDH-a kada je Jasenovac u pitanju“. Dakako, „pa i NDH“ su ovdje ključne riječi, jer „povijesna potreba i moralni dug hrvatske države“ mogu se - i trebaju - odnositi prvenstveno na NDH (a tek potom na sve ostalo). I nesvjesno, Bandić otkriva histrioničku potku ovoga nauma, kada se skandalizira nad „politikanstvom“ onih koji dovode u pitanje „legitimnost, moralni kredibilitet i stručnost ocjenjivačkog suda na čelu s čovjekom koji je preživio Auschwitz, odnosno Birkenau … dvostrukim oskarovcem Brankom Lustigom“. 

Uloga ove lokomotive, podrazumijeva se, nije spomenuta (FOTO: Lupiga.Com)

Trebalo bi, možda, posebice raščlaniti elemente „moralnog kredibiliteta“ Branka Lustiga koji je godinama bio Tuđmanov Hofjude (dvorski Židov), trseći se svojevremeno iz petnih žila bjelosvjetski zabašuriti antisemitske aspekte Vrhovnikovih radova i govora, a poslije je služio i Bandiću. Važnije je, međutim, ovdje to što Bandić naglašava da je Lustig dvostruki oskarovac – ta činjenica ga, doista, kvalificira za mogući filmski ili televizijski program, ali ne i za što drugo.

Svoju inačicu antifašizma Bandić je pođonio, i opet u tradiciji hrvatskoga političkog novogovora, pozivom na Ustav: „Hrvatska je satkana – to piše u preambuli Ustava – na tri počela: ideja starčevićanstva, ideja radićevštine i ideja pozitivne hrvatske ljevice.“ (NB. samo je za ljevicu valjalo dodati: „pozitivna“, jer starčevićanstvo i radićevština, naravno, nemaju negativnih sastavina). I opet, u stilu Radio Erevana - istina je da su „starčevićanstvo, radićevština i ideje pozitivne hrvatske ljevice“ važni čimbenici hrvatske povijesti, istina je, možda, da ih je trebalo spomenuti u Ustavu, no to nije slučaj, tamo ih nema (jer je Tuđman insistirao na „državotvornim“ aspektima hrvatske povjesnice, koje je smatrao svojim predšasnicima, a sve je ideologije pak smatrao nesimpatičnim konkurentima).

Riječju, „sve ostalo je plod politikantstva i stavljanja stigme na leđa hrvatskog čovjeka“. To i jest ključno; na spomeniku će pisati „ono što bude trebalo pisati … Hrvatska će sama odlučiti po tom pitanju i nitko joj neće postavljati uvjete"(Milan Bandić, Hina, 2. 8. 2019.) - tako da ne bude stigme na hrvatskim leđima (koju, očito, nameću neki izvan Hrvatske, npr. židovski ili antifašistički krugovi, koji su samo prividno lokalni). No, cijena je ovoga faktičkog zabašurivanja genocidnosti ustaškoga režima u žalosno jednostavnome obratu: ako treba - ovako ili onako - očuvati uspomenu na genocidnu NDH (kao, ipak nekakvu, hrvatsku državu), po logici stvari prihvaća se teza o genocidnosti hrvatskoga naroda (čija je to bila država). Nisu za to, dakle potrebni vanjski neprijatelji, dapače - omiljena poštapalica hrvatske desnice da je „Srbija prije Hrvatske bila očišćena od Židova“ propušta, u slijedu ovakve interpretacije, simbolički bitno: u (okupiranoj) Srbiji se ubijalo u ime Njemačke, a u (službeno neovisnoj) Hrvatskoj upravo u ime Hrvatske (ako se NDH temeljito ne delegitimira).

Uglavnom, sponzori(ca)ma kolodvorske ideje ne preostaje drugo nego da traže pomoć izvana, jer su, eto, ustanovili da se i radi o vanjskim remetilačkim utjecajima. Već glasoviti tekst iz Jerusalem Posta od 29. srpnja sadrži i dio koji se odnosi baš na ovu temu (a koji je ostao u sjeni prepucavanja sa BiH). Naime, Kolinda Grabar Kitarović (opet jednom, kao i nedavno na ručku s Putinom, opušteno nesvjesna s kime sve razgovara) „traži Rivlinovu pomoć u rješavanju spora koji hrvatska vlada i zagrebačko poglavarstvo imaju sa Svjetskim židovskim kongresom i 'malom, ali aktivnom židovskom zajednicom' …Vlada je predložila podizanje spomenika žrtvama Holokausta, projekt je preuzelo zagrebačko poglavarstvo. Međutim, stanoviti segmenti židovske zajednice vjeruje da zagrebačko poglavarstvo nastoji zataškati hrvatsku fašističku prošlost. Grabar Kitarović je uvjeravala Rivlina da to nije slučaj … Rivlin je rekao da će učiniti što može da pomogne, ali da se zapravo ne može miješati u hrvatske poslove“.

Hrvatska predsjednica uspjela je proći kroz Izrael, uključujući i Yad Vashem, a da nijednom javno ne spomene ustaše i NDH (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

Notorna suverenistica dobiva jasnu packu od izraelskoga predsjednika koji nije voljan miješati se u hrvatske unutrašnje poslove, no do toga dolazi prvenstveno zbog shizofrene pozicije što ju hrvatski nacionalizam ima spram židovstva. Lokalna malograđanština (poput sličnih diljem Evrope) smatra neupitnim da je židovska zajednica, sve u svemu, ipak strano tijelo u naciji i da je bitno vezana uz „svoje“ po svijetu. Odatle slijedi i to da ju „njezini“ mogu pozvati na red, ali i to da lokalna zajednica odgovara za židovske nepodopštine bilo gdje u svijetu (Rivlin, jasno je, ovakvo stajalište ne može prihvatiti - čak ni da je bilo pristojno formulirano). 

Sličan se stav može naći posvuda oko nas - od radikalne desnice pa sve do Ferala - no politička ga je elita posljednjih dvadesetak godina nadogradila u perverzan „strategijski“ stav spram države Izrael. Demonstrirala je to ovih dana i Kolinda Grabar Kitarović, koja je, u ime prešućivanja hrvatske „neugodne“ prošlosti i naglašavanja antifašizma (u prigodi kontaktiranja s predstavnicima židovske države), uspjela proći kroz Izrael, uključujući i Yad Vashem, a da nijednom javno ne spomene ustaše i NDH. No, potiskivanje je, kako je rekao jedan veliki Židov, „srodno obrani“, te izaziva tipične obrambene reakcije – ponašanje po paradigmi krivice, primjerice. Zato hrvatska politika nikada ne prigovara Izraelu zbog ponašanja spram arapskoga pučanstva i teritorija, prijevare s avionima i slično, no kompenzira to - povremeno - s pripadnici(a)ma „male, ali aktivne“ židovske zajednice, točnije, s njezinim naročito nepoćudnim segmentima (samo netko na razini Ivane Petrović može to smatrati „jedinim ispravnim aspektom hrvatske vanjske politike“ – Dnevnik Nove TV, 31. 7. 2019.).

Bila njezina politika (za nekoga) ispravna ili ne, hrvatska se politička klasa razvidno muči, ne toliko s prošlošću, pa ni s njezinim uljepšavanjem, koliko s njezinim primitivnim (i najčešće neuspješnim) prikrivanjem. Enormne količine političke energije potrošene su na to – uzaludno, jer činjenice ipak svagda izviruju „ko miš iz posija“. Tomu nasuprot, rečeno je „politikantstvo“ ipak manje loša opcija.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Bundesarchiv

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"