Netom završeni 'Pontes' svakako opravdava svoj naziv te je u ulozi drugog 'Krčkog mosta' koji, uz onog koji prometno veže naš Otok s ostatkom svijeta, povezuje i ljude iz raznih krajeva tog svijeta i to na najljepši mogući način - kulturnim događanjima. O tome smo porazgovarali s Katarinom Mažuran-Jurešić, ravnateljicom festivala s kojim sam vas udavila u posljednje vrijeme, ali vjerujte mi, samo zato jer vi to zaslužujete

Još je jedan "Pontes" uspješno priveden svome završetku. Ovogodišnji, jubilarni festival je, čini mi se, okupio zaista mnogobrojne, zanimljive, pažnje i štovanja vrijedne sudionike. Kroz tjedan dana svojega održavanja pružio je zainteresiranoj publici raznolik i zanimljiv program u kome je svatko mogao pronaći nešto za sebe. Tim povodom, porazgovarali smo s Katarinom Mažuran-Jurešić, ravnateljicom Festivala.

LUPIGA: Deseti "Pontes" je za nama i sada ćemo lagano slijegati dojmove, a u glavama već slagati ideje za budućnost. U mojoj glavi nekako cijelo vrijeme dominira taj kontinuitet održavanja, eto već punih deset godina i čini mi se da je to veliki uspjeh. Naročito, uzmemo li u obzir da, iako međunarodni festival "Pontes" nalazimo uvijek negdje na marginama minoriziranja njegove važnosti u društvenom i kulturnom životu Hrvatske, pa čak i našeg Otoka, s aspekta popraćenosti u medijima. Blagi dojam kojega ja nosim jest da je tajna opstojnosti "Pontesa" skrivena negdje u tebi i Valeriju …?

KATARINA: A uvijek ima netko tko "poteže". Ipak, kao što se dalo čuti na ovogodišnjoj retrospektivi Pontesa, tu je cijela ekipa Pontesovaca - Aljoša Pužar iz Rijeke, Dunja Lakuš, Slađana Bukovac i Kruno Lokotar iz Zagreba, redom teoretičari, pisci i izdavači. U inicijalnu ekipu Pontesa, po svom angažmanu i rezultatima pripadaju i pjesnik Serge van Duijhoven iz Belgije, pisac Nenad Veličković iz Sarajeva i performans pjesnik Wehwalt Koslovsky iz Hamburga. To su ljudi koji su u Pontesu gotovo od početka, sudjeluju u njegovu osmišljavanju i izvedbi, obogaćuju ga novim sadržajima.

LUPIGA: Ove su godine, u Krku bila i neka zvučna i nadasve zanimljiva imena književne scene (Ugrešić, Veličković, Ilić …). Što nam govori slaba posjećenost večeri na kojima su sudjelovali? Nezainteresiranosti ljudi za ovakva zbivanja ili jednostavno književnost ne prolazi?

KATARINA: Pa, posjećenost uopće nije bila slaba. Imajući u vidu da je Krk grad koji, iako prepunjen kulturnom tradicijom, nema kontinuirani kulturni život, tj. stalnu publiku stalnih zbivanja, Pontes ipak okuplja zainteresirane za književna zbivanja. I ove je godine svatko odabrao što mu se sviđalo: najposjećeniji je bio koncert Francija Blaškovića (koji je također pjesnik, ne zaboravimo!). Ukoliko netko smatra da piše odlične pjesme, a pritom uopće ne čita knjige i ne razgovara s piscima, njegova stvar. No, toga da ti isti ljudi kukaju i zapomažu kako je Krk provincija u kojoj se ništa ne zbiva mi je već puna kapa. Dubravka Ugrešić, jedna od naših najprevođenijih autorica koja ima preko stotinu svojih prijevoda, nije se pojavljivala u javnosti već godinama i ukoliko je netko radije ostao doma umjesto da je vidi u Krku - njegova stvar.

LUPIGA: Smatram da je termin održavanja ovogodišnjeg festivala bio pun pogodak. Pa čak je i vrijeme išlo na ruku sudionicima i organizatorima, ali čini mi se da je osjećaj nedostatka jednog odgovarajućeg prostora namijenjenog ovakvim događajima u Gradu Krku i ove godine dominirao "arijom" …?

KATARINA: Mi smo Frankopanskim kaštelom super zadovoljni (kaštel je bio doslovno još jedan "pjesnik" tijekom večeri), coctail bar Volsonis se nalazi iznad arheološkog nalazišta, i uz pomoć razglasa također funkcionira jako dobro kao mjesto za opuštene razgovore s piscima. Knjižara Pontes je naš standardni prostor. Ali da bi nam jedan dobar klub sa stalnim kulturnim programom bio zlata vrijedan, o tome ne sporimo.

LUPIGA: Ovo prijašnje pitanje nisam postavila "bez skrivene namjere". Naime, razmišljajući puno o nedolaženju naših domaćih ljudi, Krčana na ovakve manifestacije, počela sam uzroke tražiti, ne u ljudima, već u navikama. Jer kako reče Valerij: "Da bi časopis zadržao identitet treba postići kontinuitet izlaženja - samo će tako zadržati čitateljsku publiku …". Nije li tako i s manifestacijama? Ne čini li ti se da, u biti, naši ljudi u sebe nemaju ugrađenu naviku odlaženja na razne kulturne događaje i manifestacije, što ponovo vezujem za nedostatak prostora? Naime, gro života u Krku jest sezona, a za duge zime spavamo zimski san? Nešto počne, ali svaki organizator redovito vrlo brzo odustane, nekako se nema snage proći početničke korake koji su teški, usamljeni i frustrirajući. Lakše je odustati?

KATARINA: Potpuno se slažem. I sama sam malo analizirala na što sam i zašto ja odlazila u doba studentskih dana. Zaključila sam da me je podjednako motivirao i program na koji sam išla, ali i ekipa za koju sam znala da je tamo stalna.

LUPIGA: I tu se nekako spontano nameće i razmišljanje da bi vaša uloga kroz oživljavanje knjižnog kluba i stvaranja navike kod ljudi da čitaju, dolaze, raspravljaju, susreću se i provode zajedničko vrijeme u određenom prostoru, mogla opet biti revolucionarna za Krk?

KATARINA: Riječi ti se pozlatile, Ida. Ove zime planiramo prilično "ugnjaviti" ljude i natjerati ih da se malo odvaže izaći iz kuća. Vidjet ćemo! A na ljeto pripremamo radionice kreativnog pisanja koje će voditi poprilične zvijezde. Radionice će biti otvorene za sve - afirmirane i početnike. Ovo smatram odličnom prilikom da se i domaće snage malo uključe.

LUPIGA: Naravno, prikladni prostor za održavanje književnih večeri, promocija knjiga i književnog festivala i koječega drugoga i dalje će ostati problem, ali mislim da to i gradski čelnici osjećaju i znaju pa da će uskoro poraditi i na rješavanju istog - možda je ipak, prvenstveni zadatak naviknuti ljude da život traje 12 mjeseci u godini i da je smisao života raditi za sebe, ali i u smislu svoje izgradnje u duhovnom smislu - a taj se dio gradi i na ovakvim mjestima kakva su knjižnice, knjižare i kulturne manifestacije ili je otuđenost uzela tolikog maha da bi se svi zajedno trebali jako zabrinuti!?

KATARINA: Ma nemojmo se brinuti. Radije se malo opustimo i povedimo svoje prijatelje na kakvu zgodnu izložbu ili koncert, umjesto samo na standardnu kavu. Ili makar izlet - i to je korak naprijed!

Vjerojatno ćemo se sresti nas dvije, "nigdi po Veji" (na otoku Grad Krk naziva se još i "Veglia" od domicilnog stanovništva, a tako su je nazvali još neki Talijancini koji su kroz povijest često boravili na "Zlatnom otoku"), no nama je se nadati da će i koji drugi Vejan pročitati ovaj ili bilo koji drugi tekst i zamisliti se malo oko toga što njemu osobno znače svi ti "mostovi" otoka Krka!