Profesionalno novinarstvo kao takvo, čak i u najboljem izdanju, vrši propagandnu funkciju, a najbolje novinarstvo profesionalne ere nastalo je (i još nastaje) u alternativnim scenarijima: kad dođe do rasprava unutar elite ili kad je pitanje nevažno za interese elite. Ujedinjenje domaće medijske scene trajalo gotovo cijelih 48 sati. Danas se već medijski prostor polagano ponovno otvara novim radikalno desnim ofenzivama inicijative „U ime obitelji“. Ta inicijativa ne staje na ovom referendumu, već najavljuju da će se i dalje baviti relevantnim društvenim problemima, a domaća medijska scena svakom njihovom ekscesu dat će medijsku važnost samim nekritičkim i nekontekstualnim prenošenjem njihovih izjava.

„Novinarstvo je eksplicitna klasna propaganda u ratu u kojem je samo jedna strana naoružana“
R. W. McChesney

Novinarstvo je bez ikakve sumnje važna poluga demokratske kontrole i diskusije. Posljednjih mjeseci, a pogotovo posljednjih nekoliko dana pred referendum o bračnoj jednakosti, svjedočili smo potpunom kolapsu stare liberalne ideologije o novinarstvu kao neutralnom polju kojim poput „konzultanata“ u trokutu između vlasnika medija i javnosti dominiraju novinari i urednici čija je funkcija da „objektivno“ i „ravnopravno“ prikažu obje strane priče. Pitanje jednakih prava za sve građane podijelilo je Hrvatsku, ali i privremeno ujedinilo njenu medijsku scenu. U kontekstu sveopće krize medija sadržajni pomak natrag ka novinarstvu kao društvenom polju u kojem je dozvoljeno izražavanje političkih i vrijednosnih stavova obilježava važan simbolički i realan politički i društveni pomak. Međutim, dugoročno, bez sistemskog kontekstualiziranja, ovo ujedinjenje može ostati samo „jednokratan festivalski čin“.

Povod ujedinjavanju medija bila je odbijanje inicijative „U ime obitelji“ da izda akreditacije za praćenje tijeka referenduma iz svog stožera pojedinim liberalnijim medijima. Vjerska fundamentalistička inicijativa time je još jednom šokirala urednike medija i različite medijske institucije poput Hrvatskog novinarskog društva, HINA-e i Vijeća za elektroničke medije koje su se, premda inače trome, nepouzdane i nesklone zauzimanju stavova ujedinile i zgrozile nad činjenicom da netko brani medijima pravo na izvještavanje, te su pozvale sve medije na bojkot praćenja inicijative „U ime obitelji“. Bojkotu su se pridružili i najveći mediji kojima inicijativa nije odbila akreditiranje, zbog čega smo u tom trenutku imali jednu novu situaciju na domaćoj medijskoj sceni: medijsko jednoglasje – koje ni na koji način nije dugoročno, niti je rezultat dugoročnog sistemskog rada i rasprava o stanju i budućnosti medija u Hrvatskoj.

Jesu li mediji u Hrvatskoj izgubili na vjerodostojnosti time što nisu pristali na ucjenu i što su odbili izvještavati iz stožera inicijative koja bračnu zajednicu želi ustavno normirati isključivo heteroseksualno, ili su time povratili nešto od svoje vjerodostojnosti? (FOTO: Arhiva)

Ovo ujedinjenje nije smišljena planirana politička ni društvena akcija, već reakcija. Ujedinjenje nije nastalo kao plod promišljenog rada kakve multilateralne platforme o medijskoj politici u Hrvatskoj, već je nastalo iz neposredne potrebe da se reagira na izrazito važno društveno pa time i političko pitanje. Na ovom je mjestu potrebno osvijestiti fine nijanse razlike između društvenog jednoumlja i neslobode medija s kojim se često asocira novinarstvo kao politička kategorija, te s druge strane minimalnih političkih i društvenih konsenzusa. Drugim riječima, liberalna ideologija često naglašava kako novinarstvo nije politička kategorija, nego polje koje bi trebalo biti lišeno vrijednosnih stavova i baviti se „objektivnim“ prikazima društvene stvarnosti. O konstrukciji liberalne ideologije bit će govora niže u tekstu, no prije toga je potrebno promotriti širi društveni značaj i posljedice kraha ovakve ideologije medijske neutralnosti i objektivnosti.

Jesu li mediji u Hrvatskoj izgubili na vjerodostojnosti time što nisu pristali na ucjenu i što su odbili izvještavati iz stožera inicijative koja bračnu zajednicu želi ustavno normirati isključivo heteroseksualno, ili su time povratili nešto od svoje vjerodostojnosti? Jesu li činom zauzimanja neprikrivenog političkog stajališta mediji prestali biti „objektivni“? I kako na ovakav čin gledaju ljudi zaposleni u tim medijima, a kako javnost? Nisu ovo pitanja za instant odgovore, nego okvir za šire promatranje medija s obzirom na njihov neposredni kontekst, na procese koji su oblikovali današnji izgled medijske scene: kakve su vlasničke strukture medija u Hrvatskoj? Kakvi su zakonodavni okviri? Kakva su radnička prava (ili prava „djelatnika“ i „zaposlenika“) i kakve su novinarske slobode unutar medija, a kakve u društvu? Novinarstvo i mediji već su godinama u krizi, ne samo u Hrvatskoj, nego gotovo svugdje u svijetu. Oni prolaze kroz transformaciju u kojoj neke stare forme polagano gube na važnosti, dok neke nove stvaraju svoje mjesto u društvu. Ta transformacija medija zahtjeva da se medijima i krizi medija pristupi ozbiljno, sistemski i iz više perspektiva. Ovaj je tekst u tom kontekstu samo još jedan pokušaj doprinosa procesu mapiranja medija u formalnoj, društvenoj i ekonomskoj krizi medija i to iz lijeve perspektive. Zašto po društvenim mrežama radnici u medijima prosipaju oduševljenje odlukom svojih šefova da se obustavi izvještavanje iz stožera jedne od dviju zainteresiranih strana u istoj priči? U čemu se sastoji sloboda tih novinara, radnika, unutar njihovih medijskih kuća da ovakva odluka kod njih izaziva oduševljenje i nadu?

Kontekstualiziranje medijskog polja s obzirom na krizu

Osnovne teze kojima bi se bilo koje izlaganje o krizi medija iz lijeve perspektive trebalo baviti su klasni odnosi unutar ove važne poluge demokratske kontrole. Često je sporno pitanje kako definirati krizu medija, gdje smjestiti njen početak i na koji se način ona očituje. Pitanje vremenskog početka medijske krize važnije je nego što se na prvi pogled čini. Ono je zapravo pitanje o uzrocima krize medija. Samo lociranje početaka medijske krize mnogo nam govori i o klasnoj poziciji promatrača koji govori o krizi medija. Kako bismo što jasnije objasnili zašto je pitanje medija od temeljne važnosti za stabilnost funkcioniranja demokracije te zašto je kriza medija ujedno i kriza demokratske diskusije, pokušat ćemo definirati medijsko polje iz perspektive društvene uloge medija.

Podjelu medija na povijesne faze koju je uspostavio oxfordski politolog Colin Leys nadopunjuje tumačenje funkcija i predrasuda profesionalnog novinarstva američkog mediologa Roberta W. McChesneyja. Uz pomoć njihovih definicija moguće je istovremeno uočiti koje društvene sile imaju premoć u medijskom polju i time dobiti jasniju sliku konflikta čije se posljedice prelijevaju na šire društvo i samu demokraciju. Također, ovakvo kratko objašnjenje medijske krize ujedno podcrtava važnost i snagu izražavanja političke perspektive u medijima.

Kako bi se uklonila kontroverza oko izbora priča, legitimnim se temeljem novosti smatra sve što naprave službeni izvor (FOTO: Lupiga.Com)

Prema ovoj dvojici teoretičara, u eri moderne demokracije glavni formativni društveni razgovori vodili su se putem nekoliko sukcesivnih oblika medijske komunikacije koji su se često historijski i preklapali. Prvi takav su bili javni sastanci – koje su ubrzo zamijenili pamfleti i novinski letci. Kao oblik političkog informiranja o važnim društvenim temama pamfleti i letci distribuirani su od početka moderne demokracije u 18. stoljeću pa do 1970. godine. Komercijalne novine, treći su takav medijski oblik koji je nastao oko 1880. godine, a traje do danas. Takve su novine imale veliku disperziju, odnosno doseg ili cirkulaciju, i u početku su u velikoj mjeri bili u rukama ljevičara, te su s pojavom profesionalnog novinarstva sve više postajali vlasništvo desnice i kapitalista da bi danas doveli do oligopola nekoliko najvećih dnevnih novina, često u većoj mjeri lišenih najvažnijih društvenih i političkih tema i analiza. Zatim su se razvili javni mediji, prvenstveno financirani od strane države (radio i televizija) – od 1920-ih na ovamo; te u konačnici multimedija – posljednjih desetak do dvadesetak godina, koju u najvećoj mjeri kontrolira šačica transnacionalnih megakompanija (Google, Facebook, Apple...).

ROBERT W. MCCHESNEY: Novinarstvo koje od ljudi pravi idiote

U demokratskoj teoriji, smatra McChesney, novinarstvo u svakom društvu koje upravlja sobom ima dvije nezamjenjive funkcije:

(1) medijski sustav mora detaljno i rigorozno pratiti ljude koji su na pozicijama moći ili žele doći na njih, u javnom kao i u privatnom sektoru. Ovo je poznata uloga medija kao psa čuvara (watchdog funkcija).

(2) medijski sustav mora pružati pouzdane informacije i širok raspon informiranih stavova o trenutno važnim političkim i društvenim pitanjima. Ni od jednog se medija ne može očekivati da sam obavi obje ove funkcije; ali medijski sustav u cjelini trebao bi svim građanima osiguravati jednostavan pristup svemu ovome. Ako neko društvo ne raspolaže novinarstvom koje je u mogućnosti doseći ove ciljeve, teško da ono može biti samoopredijeljeno društvo politički ravnopravnih pojedinaca.

"Služe kao aljkav i slabašan pas čuvar moćnika" (FOTO: Novilist.hr)

McChesney, analizirajući u svom radu prvenstveno američke medije, s obzirom na ove dvije funkcije, smatra američki medijski sustav potpuno neuspješnim jer kako kaže, „on služi kao aljkav i slabašan pas čuvar moćnika. I jedva da pruža ikakve pouzdane informacije ili širi raspon stavova o većini gorućih političkih i društvenih pitanja.“ Isto ili slično važi i za komercijalne, a ponegdje i državne mainstream medije većine država. Neispunjavanje funkcije pravovremenog informiranja javnosti o relevantnim političkim i društvenim pitanjima rezultat je odnosa moći u razvoju medijskog sektora u 20. stoljeću. Prvi amandman američkog ustava izrijekom je zaštitio slobodu tiska. Postojala je naime zabrinutost da bi vodeća politička stranka ili frakcija mogla opozicijski tisak (sve su novine u to vrijeme bile politički pristrane) staviti izvan zakona ako im se ne zabrani da to učine, kao što je u to vrijeme bila uobičajena praksa u Europi. Ako ne mogu postojati tiskovine koje zastupaju suprotstavljena mišljenja, ne može postojati ni demokracija.

Za ovakvo se shvaćanje slobode tiska zalagao i Karl Marx. Tijekom 19. stoljeća tisak je ostao eksplicitno pristran, ali je počeo i donositi sve veći profit kako su cijene padale, stanovništvo raslo, a oglašavanje – koje je postalo glavnim izvorom prihoda – cvjetalo. Komercijalni je tisak postao manje kompetitivan sustav i sve je više i sve očitije prelazio u ruke bogatih pojedinaca koji su obično dijelili političke nazore svoje klase. Kroz cijelu su ovu eru socijalisti, feministkinje, sindikalisti i radikali svih provenijencija smatrali srednjostrujaški komercijalni tisak glasilom svojih neprijatelja i osnivali vlastite medije kako bi zagovarali svoje interese, smatra McChesney.

Nastanak modernog sustava tiska osobito je skrenuo pažnju na zabrinjavajuću kontradikciju između medijskog sustava u privatnom vlasništvu i potreba demokratskog društva (FOTO: Jürg Vollmer/maiak.info)

Dvadeseto je stoljeće svjedočilo usponu monopolskog kapitala i s njim i valu temeljitih promjena na medijskoj sceni SAD-a. S jedne strane se dominantna novinska industrija sve više koncentrirala u nekolicini ogromnih lanaca, a sve osim najvećih sredina imale su tek jednu ili dvije dnevne tiskovine. Ekonomika financiranja tiska oglašavanjem stvorila je barijere ulasku koje su gotovo u potpunosti onemogućile uspjeh malih, nezavisnih tiskovina usprkos ustavnoj zaštiti „slobode tiska“. U isto su vrijeme nove tehnologije pomogle utrti put komercijalnom uspjehu časopisa koji su se prodavali po cijeloj državi.

Nastanak modernog sustava tiska osobito je skrenuo pažnju na zabrinjavajuću kontradikciju između medijskog sustava u privatnom vlasništvu i potreba demokratskog društva, ponajviše kad je riječ o novinarstvu. Jedna je stvar tvrditi da komercijalni medijski sustav funkcionira u demokraciji u vrijeme kad su barijere ulasku relativno niske, a po cijeloj zemlji izlaze imigrantski i opozicijski mediji, kao što je bio slučaj u većem dijelu 19. stoljeća. Pristrane novine u to vrijeme nisu predstavljale problem jer su alternativni pogledi bili dostupni. Sasvim je druga stvar ustvrditi isto krajem 19. i početkom 20. stoljeća kad su sve osim najvećih sredina imale tek jedne ili dvoje novine, obično u vlasništvu medijskih lanaca ili vrlo bogatih i moćnih pojedinaca. Da se novinarstvo u ovom kontekstu ostavilo pristranim zagovaralo bi interese vlasnika i oglašivača koji su ga financirali i pouzdanost bi mu bila ozbiljno narušena.

Rođenje profesionalnog novinarstva

U žiži je ove kontroverze, za doba progresivizma, rođen i pojam profesionalnog novinarstva. Lukavim je izdavačima bilo jasno da njihovo novinarstvo mora izgledati neutralno i nepristrano ili će im biznis donositi daleko manje profita. Izdavači su vršili pritisak da se osnuju formalne „škole novinarstva“ kako bi se obučio kadar profesionalnih urednika i izvjestitelja. Velik dio rasprava o novinarstvu temelji se na ideji novinarstva kao profesionalnog rada, po tonu politički neutralnog i neovisnog o komercijalnim vrijednostima.

Tvrdnja o izdavanju neutralnih i objektivnih vijesti bila je sumnjiva, ako ne i potpuno lažna. Donošenje odluka neizbježan je dio novinarskog rada i nužno je zastupati određene vrijednosti pri odlučivanju zašto neka priča zaslužuje naslovnicu, a druga ignoriranje.

Konkretno, profesionalno se novinarstvo temelji na tri predrasude koje su se održale do dana današnjeg. Prvo, kako bi se uklonila kontroverza oko izbora priča, legitimnim se temeljem novosti smatra sve što naprave službeni izvori, odnosno djelatnici vlade i istaknute javne ličnosti. Ovo je političkim dužnosnicima (i, u manjoj mjeri, poslovnom svijetu) dalo značajnu moć određivanja sadržaja novina govorenjem o nekoj temi ili njenim prešućivanjem. Novine su zato počele nalikovati na glasilo srednjestrujaškog establišmenta.

Omjer muškaraca i žena se u drugoj polovici 20. stoljeća počeo izjednačavati u korist žena (FOTO: Jacques Boyer/Roger-Viollet)

Drugo, također radi izbjegavanja kontroverzi, profesionalno je novinarstvo zahtijevalo da priča bude aktualna kako bi se objavila. Ovo je značilo da su ključna socijalna pitanja poput rasizma ili ugrožavanja okoliša propadala kroz novinarsko sito ako nije bilo događaja koji bi opravdao pisanje o ovim temama, poput protesta ili službenog izvješća. Tako je novinarstvo postalo sklono umanjivanju važnosti ili eliminaciji cijelog spektra informiranih mišljenja o kontroverznim pitanjima. Ovo je dovelo do paradoksa: novinarstvo koje bi u teoriji trebalo poticati politički aktivizam zapravo je lišavalo politiku sadržaja i poticalo masovnu depolitizaciju.

Oba su ova faktora pomogla nastanku i eksplozivnom razvoju industrije odnosa s javnošću (public relations – PR) čija je svrha bila potajno iskoristiti ova dva aspekta profesionalnog novinarstva. Izdavanjem uglađenih i lukavih izvješća za tisak, plaćenim „stručnjacima“, tobože neutralnim, ali lažnim građanskim skupinama te namještenim događanjima za medije spretni su PR-agenti uspijevali oblikovati novosti u skladu s interesima svojih većinom korporativnih klijenata.

Treća je predrasuda profesionalnog novinarstva manje očita, ali najvažnija: daleko od toga da bi bilo politički neutralno, ono krijumčari vrijednosti naklonjene komercijalnim ciljevima vlasnika i oglašivača kao i političkim ciljevima vlasničke klase. Ben Bagdikian, autor knjige Medijski monopol (The Media Monopoly), ovo spominje kao fenomen „kopaj tamo, ne ovdje“. Na taj način krimi-priče i novosti o kraljevskim obiteljima i slavnim osobama postaju legitimnim vijestima. (Jeftino ih je proizvesti i ne mogu razbjesniti moćnike.) Tako se aktivnosti vlade prate mnogo pozornije od onoga što rade moćnici poslovnog svijeta. A kad je riječ o aktivnostima vlade, one koje služe interesima siromašnih (primjerice socijalna pomoć, zdravstvo itd.) mnogo se više kritiziraju od onih koje prvenstveno služe interesima bogatih (primjerice CIA i druge institucije državne sigurnosti) i koje su strogo zabranjene kao teme. Genij je profesionalnog novinarstva u tome što čini novinarstvo slijepim na kompromise s moći koje rutinski čini.

Potraga za unosnim investicijama i veselja kapitalizma sada se predstavljaju kao interesi opće populacije (FOTO: Lupiga.Com)

Profesionalno je novinarstvo doseglo vrhunac u razdoblju od 1950-ih do 1980-ih. Tijekom ove ere novinari su imali relativnu autonomiju u praćenju priča te značajne resurse koji su im pomagali u tom poslu. Ali jasna ograničenja su postojala. Čak je i u najboljem izdanju profesionalizam bio naklonjen statusu quo. Općenito je pravilo u profesionalnom novinarstvu sljedeće: ako elita, gornjih jedan ili dva posto društva koji kontrolira većinu kapitala i vlada najvećim institucijama, dijeli mišljenje o nekom pitanju, ono je izvan dosega novinarske kritike. Stoga profesionalni mediji bez iznimke uzimaju zdravo za gotovo da, na primjer, SAD ima pravo na invaziju svake zemlje za koju mu se to učini potrebnim, ma koji razlog da  navede. Iako se američka elita ne mora slagati oko pojedinih invazija, nitko se protivi ideji da američka vojska mora braniti interese kapitalista u cijelom svijetu. Na sličan način američko profesionalno novinarstvo izjednačava širenje „slobodnih tržišta“ sa širenjem demokracije, iako empirijski podaci pokazuju da je to potpuna besmislica. Međutim, za elitu SAD-a, demokracija je definirana mogućnostima za uvećanje profita koje im se pružaju u određenoj zemlji i to u praksi postaje standardom profesionalnog novinarstva.

Novinarstvo kao ideološki klasni rat

Da zaključimo, profesionalno novinarstvo kao takvo, čak i u najboljem izdanju, vrši  propagandnu funkciju sličnu ulozi novina Pravda ili Izvestia u starom SSSR-u. Najbolje novinarstvo profesionalne ere nastalo je (i još nastaje) u alternativnim scenarijima: kad dođe do rasprava unutar elite ili kad je pitanje nevažno za interese elite. Tako su važna društvena pitanja poput građanskih i identitetskih prava, prava na pobačaj ili pak prepirke najvećih parlamentarnih partija bila mnogo bolje pokrivena nego pitanja klase, imperijalizma ili antifašizma. Ali ne bi trebalo precjenjivati razmjere novinarske neovisnosti o vlasničkim interesima, čak ni u ovom „zlatnom dobu“. U svakoj je zajednici praktički postojala omerta – zakon šutnje kad je riječ primjerice o izvještavanju o najmoćnijim i najbogatijim pojedincima i korporacijama nekog razdoblja, smatra McChesney.

Među stotinama otpuštenih svakoga dana sve češće i sve više nalaze i novinari (FOTO: Chris Carruth)

Po svemu se ovom da zaključiti da suvremeno novinarstvo predstavlja ozbiljan problem za lijeve i demokratske snage. Ovdje je najveća prepreka klasna predrasuda. U 40-im godinama prošlog stoljeća većina je srednje i visoko tiražnih dnevnih novina imala stalno zaposlenog novinara koji je pratio radništvo, ponekad čak i nekoliko njih. Izvještavanje nije nužno bilo naklonjeno radničkom pokretu, ali ga je bilo. Danas u medijima jedva da postoje ljudi koji stalno izvještavaju o radničkom pokretu; izvještavanje o ekonomskim problemima radničke klase gotovo je nestalo iz vijesti. Umjesto toga su se u protekla dva desetljeća, kako su se vijesti sve više prilagođavale najbogatijoj polovici ili trećini stanovništva, transformirale srednjostrujaške i „poslovne novosti“. Događanja na Wall Streetu, potraga za unosnim investicijama i veselja kapitalizma sada se predstavljaju kao interesi opće populacije. Novinari se uzdaju u tvrtke ili poslovnom svijetu naklonjene think tankove zaljubljene u slobodu tržišta kao izvore izvještavanja o ekonomiji.

Formiranje novog hegemonijskog projekta podrazumijeva razvoj uvjerljive kritike dominantne ideologije i diskursa, te uvjerljive vizije i modela alternativnih društvenih dogovora, sve što može biti kritizirano, modificirano i prihvaćeno od strane većine u konačnici u 'kolektivnom dijalogu društva'. To se međutim, ne može dogoditi bez pristupa 'zapovjednim visinama medijskog sustava'.

Ujedinjenje domaće medijske scene trajalo gotovo cijelih 48 sati. Danas se već medijski prostor polagano ponovno otvara novim radikalno desnim ofenzivama inicijative „U ime obitelji“. Ta inicijativa ne staje na ovom referendumu, već najavljuju da će se i dalje baviti relevantnim društvenim problemima, a domaća medijska scena svakom njihovom ekscesu dat će medijsku važnost samim nekritičkim i nekontekstualnim prenošenjem njihovih izjava. Istovremeno, dok je cijela država bila zabavljena suludom idejom da jedni drugima trebamo određivati koga smijemo voljeti, radikalni rezovi se nastavljaju, resursi koji su još uvijek u većinskom državnom vlasništvu sve se češće nalaze na privatizacijskom bubnju, a posljednjih mjeseci svakog dana stotine ljudi izgubi posao. Medijski radnici, baš kao i dio ljudi koji se voli smatrati intelektualnom elitom, zatečeni su sve češćim koketiranjem dobrog dijela javnosti s radikalno desnim idejama, a odgovor antifašista, češće se svodi na identitetsku odrednicu nego na političku alternativu. Međutim, domaća medijska scena se budi i u tom je buđenju nužno da se razumije i prihvati kako se među tim stotinama ljudi koji dnevno gube poslove sve češće i sve više nalaze i novinari.

Kriza sadržaja, funkcioniranja i financiranja medija, može se jasno pojmiti ako se obrati pozornost na vrstu tema koju su novinari prijavljivali na upravo aktualnom pilot projektu Ministarstva kulture – javno ugovaranje novinarskih radova. Već je na prvo čitanje naslova prijavljenih tema jasno vidljivo da za teme koje novinari smatraju društveno važnim temama nema mjesta u njihovim matičnim medijima. Na ovom projektu možemo vidjeti tu važnu diskrepanciju između ispunjavanja triju funkcija profesionalnog novinarstva o kojem govori McChesney i točan način na koji ideologija profesionalnog novinarstva uništava medije, ali i način na koji šteti demokratskoj diskusiji.

Lupiga.Com