Od danskog Politikena, njemačkog Berliner Zeitunga, francuskog Le Monda, engleskog Guardiana, talijanske La Republicce, ruske Nezavisimaya Gazete, pa sve do američkog New York Timesa, brazilskog Journal de Brasil, japanskog Asahia, argentinskog Clarina i mnogih drugih. Armin Harambašić pronalazi, piše, prepričava i prevodi za Lupigu ono što se pisalo u svijetu.

***

Japanska književna kritičarka Minako Saito je devedesetih objavila nekoliko djela u kojima kritički obrađuje klasike japanske književnosti iz moderne feminističke perspektive. U njenim osvrtima, žena, sve do jučer, u japanskog književnosti uopće nije postojala. Njene knjige su izazvale mnogo kontroverze u to vrijeme, doživljavala je napade od svih autoriteta japanske književnosti kojom su tada još dominirali isključivo muškarci. Minako u svojim kritikama nije štedjela poznata imena kao što su Haruki Murakami, Yukio Mishima, Junnosuke Yoshiyuki i mnogi drugi. Japanskom književnošću kroz povijest su dominirale priče o problematičnim mladim intelektualcima, bez bitnih ženskih protagonista. Možda zato Japan nema poznatu junakinju poput Scarlett O'Hare iz “Prohujalo s vihorom” zaključuje Minako Saito. O položaju žene u japanskoj književnosti razgovara za japanski Asahi sa novinarom Satoko Tanakaom. 

***

Ove godine se navršava četrdeseti rođendan, jednog od najenergičnijih glazbenih festivala na svijetu - kultni Rock in Rio. Tom prigodom, novinar Tom Leão, u svojoj kolumni za brazilski Journal de Brasil, vraća se u prošlost i donosi svoje uspomene s prvog festivala održanog 1984. godine, na kojem su između ostalih nastupali Iron Maiden, Queen, AC/DC, Rod Stewart, Whitesnake i mnogi drugi. Veli, bilo je cool, ali bilo je naporno. Bilo je to njegovo prvo izvještavanje s nekog rock festivala, uostalom bio je to prvi festival takve vrste ikad održan u Brazilu. Svakog dana je dolazio kući oko četiri ujutro, a već u jedanaest morao je ponovno biti na poslu. Dva tjedna takvog tempa, tulumarenje i pisanje po cijele dane. U ta dva tjedna izmjenjivalo se sunce i kiša, pa se ispred pozornice stvorilo blato. Smrad, mješavina znoja, piva i urina cijelo vrijeme ga je tjerala na povraćanje. Nakon završetka događaja bio je bolestan tjedan dana uz svakodnevno povraćanje i nesanicu. Izvještavanje s rock festivala smatra novinarstvom za koje treba ekstremna kondicija koju imaju samo rijetki nakon dvadesete godine života. Njemu je, te 1984. godine, bilo točno dvadeset.

***

Književna kritičarka i influencerica, Katherine Diez, 2018. godine objavila je svoju prvu književnu kritiku za najstariji danski dnevni list Berlingske. Plavokosa djevojka toga je dana objavila fotografiju na Instagramu kako leži s knjigom na prsima uz tekst “idem na posao”. Na Instagramu je imala preko 60.000 pratitelja, bila je možda jedina iz svijeta književne kritike, koja je imala takav doseg. Postala je preko noći poznata i bila kritizirana zbog estradizacije književnosti, na što se ona pravdala, kako nije njena krivica što je istovremeno lijepa i dobra poznavateljica svijeta književnosti. Početkom 2024. godine optužena za plagijat u svojim književnim kritikama u Berlingskeu. Interna istraga mjesec dana kasnije pokazala je da je Katherine Diez u 13 slučajeva od ukupno 94 recenzije prepisivala tuđe tekstove iz raznih svjetskih književnih časopisa. Ispostavit će se da nikad nije završila studij književnosti na sveučilištu u Kopenhagenu, iako ga jeste studirala. Prethodno je tvrdila da jeste i na svom LinkendIN profilu takvom se predstavljala. Krivnju je istog trenutka priznala i napisala pokajničku objavu na svome Instagramu. Od tada je vladala potpuna šutnja Katherine Diez u medijskom prostoru. Ovog mjeseca objavljuje svoju knjigu koja i prije izlaska izaziva ogromne kontroverze. U njoj govori o razlozima koji su je natjerali da se pretvara, kako je ono što nije, baš kao i o destruktivnom odnosu s muškarcima. Knjiga ide jako daleko u opisu privatnih detalja o filmskom producentu Adamu Priceu, svom bivšem ljubavniku, kao i o bivšem ministru, novom europskom povjereniku Danu Jørgensenu. O svemu tome priča u razgovoru za danski Politiken s novinarkom Emilie Stein. 

***

Ove godine se obilježava stotinu godina od smrti Franza Kafke. Tom prigodom otvorena je izložba u Madridu, u centru Sefarad-Israel. Izložba, u pet različitih prostorija, kronološki pokriva život autora - od njegova rođenja u Pragu 1883. godine do njegove smrti u austrijskom Kierlingu 1924. godine. Fotografije, književni citati, tekstovi i audiovizualni materijali rekonstruiraju putovanje, a prema ravnateljici češkog centra u Madridu, Jani Polivkovi, oni su ključni za razumijevanje njegova djela i obično se guraju u stranu u korist pogleda koji su više usredotočeni na njegovu književnost. Kafka je bio čovjek sa smislom za humor, koji je uvijek vodio vrlo zdrav život, puno putovao, bio vegetarijanac i veliki promatrač stvarnosti, naglašava Polivkova, razbijajući mit o boležljivom i tmurnom karakteru. Direktor Sefarad Israel centra, Jaime Moreno, priča o Kafkinom odnosu prema judaizmu. Kafkini židovski korijeni središnji su element ove izložbe. Njegov odnos spram vlastita podrijetla bio je kompleksan i mijenjao se tijekom njegova života. U mladosti je pokazivao nezainteresiranost za nastajući cionistički pokret, a nakon Prvog svjetskog rata otkrio je porast antisemitizma koji je potaknuo njegov interes za cionizam. O svemu tome piše redakcija argentinskog Clarina. 

***

Biti mladi homoseksualac u katoličkoj Irskoj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina sigurno nije bilo lako. Zbog potrage za mjestom gdje će se osjećati slobodnije, Frank Wynne se preselio u Pariz. Zaljubio se u grad, zaljubio se u kulturu i počeo intenzivno proučavati francuski jezik. Kasnije će se preseliti u London, gdje će biti voditelj male francuske knjižare, počet će pisati književne recenzije, a ubrzo će prevesti roman “Elementarne čestice” Michela Houllebecqa, koji će biti veliki hit. Nakon toga odlučuju se posvetiti isključivo književnim prijevodima, malo prerano, dodaje. Trebalo mu je sedam godina da od toga može živjeti. Bavi se prevoditeljstvom već 25 godina i preveo je preko stotinu naslova. Smatra da ključna vještina prevoditelja nije sposobnost učenja drugog jezika - zbog čega smatra da umjetna inteligencija zapravo neće uspjeti - već isključivo sposobnost pisanja. Poziva se na Gregoryja Rabassu, koji je na engleski jezik preveo “Sto godina samoće” od Gabriela Garcíe Marqueza. Kad su ga upitali, smatra li da je njegov španjolski dovoljno dobar; odgovorio je - postavili ste krivo pitanje, pravo je pitanje je li moj engleski dovoljno dobar? O izazovima u karijeri, o prednostima i nedostacima posla književnog prevoditelja, priča u razgovoru sa novinarkom Marjorie Brennan za irski Irish Examiner. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.