Sara Huskić će na festivalu Prvi prozak na vrh jezika predstaviti svoju prvu zbirku priča „Student se vraća kući“ (Jesenski i Turk, Zagreb, 2025.) za koju je lani dobila nagradu Prozak za najbolju zbirku autora/ica do 35 godina starosti. Festival, koji se održava u parku ispred zagrebačke Bookse, započeo je u srijedu, a završava u petak, 27. lipnja kada će gostovati i Sara Huskić. Prvi prozak na vrh jezika organizira Kultipraktik, udruga za kreakciju, a detaljan program i sve goste možete pronaći na ovom linku.

PREDSTAVLJAMO KRATKU PRIČU SARE HUSKIĆ: „Student se vraća kući“

RAZGOVOR S HRVOJEM RYZNAROM: „Kolaterale“ kao otpor zaboravu

Osim što piše, danas se Sara kao znanstvena suradnica bavi tumorima mozga i magnetnom rezonancom na Medicinskom fakultetu u Beču. Njen humor sigurno nije posljedica njezinih cerebralnih bavljenja, jer je sve započelo dosta davno, još dok je bila blogerica i objavljivala „Cazinskog Potera“.

"Da Marie Curie dođe kod nas rekli bi joj, Marija sine, hoš ti to znati uslikati? Neka, bolje daj njemu nek on, on će to bolje, ti si ipak žensko" (FOTO: Stefan Popovici Sachim)

Kako se to Sara Huskić, Riječanka rođena u Cazinu ili Cazinjanka odškolovana u Rijeci, vraća kući u Cazin kao student, a ne kao studentica? Bi li se tako vraćala i u Rijeku? Vrijedi li to još i danas kada Sara stiže nekamo kao znanstvenica s Medicinskog fakulteta u Beču? Ili ipak kao znanstvenik?

- Pa ja se bojim ako u Cazinu kažem studentica da će mi reći da se preseravam. Isto ako kažem da sam kćer to je malo čudno, mogu biti dijete možda, odnosno dite. U Beču sam službeno znanstveni suradnik, u Cazinu možda naučnik, ali naučnik je npr. Nikola Tesla, tako da dite ne može biti naučnik. Nikola Tesla da dođe u Cazin bi isto bio dite ili sin. I Marie Curie isto. Da Marie Curie dođe kod nas rekli bi joj, Marija sine, hoš ti to znati uslikati? Neka, bolje daj njemu nek on, on će to bolje, ti si ipak žensko.

Ramiz Huremagić, a njemu se kao Cazinjanu tvrdi da je Cazinska krajina svojevrsni bosanski Macondo. Dijelite li takvu viziju? 

- Ako Ramiz kaže tako, to je sigurno istina, jer Ramiz je isto rekao da sam ja najbolja i tu je u pravu, tako da je vjerojatno u pravu za sve. Cazin je kao „South Park“, samo što ne lete krave nego cijeli život provedu u štali, vanzemaljci su svi koji nisu iz Cazina i ne žele nas kontrolirati nego se fasciniraju ćevapima. Ali to je samo iz druge epizode, za povući paralele s ostatkom serije bi mi trebalo malo više prostora.

Sve vaše priče su, barem u ovoj zbirci i barem za sada, vezane za Cazinsku krajinu, znate li ili osjećate li hoćete li se i dalje baviti tom mikroregijom? 

- Vjerojatno ne. Moj cazinski život je završio kad sam se preselila u Rijeku u srednjoj školi i sve što sam trebala izliječiti je izišlo iz mene u ovoj zbirci. Možda je Rijeka sljedeća meta. 

Sve priče su ozbiljno uvrnute, luckaste, humoristične. Biste li ih mogli napisati mimo humora i koju mu funkciju vidite u vašim pričama? 

- Ne, Cazin ne ide bez humora. Nisam sigurna jesu li svi u Cazinu duhoviti ili samo ja to tako doživljavam. Ali meni je inače sve smiješno, pa možda nisam najbolja osoba za pitati, treba pitati Ramiza. Uostalom, zašto nešto ne bi bilo, kad već može biti, smiješno? Uostalom, Marquez već nije bio smiješan pa sam morala ja.

„Frizerski salon Nokti, mesnica Kod Gljivka, mjenjačnica Oso, najbolji tečaji i junetina, picerija Lovac i lovačke dozvole ako platiš i prođeš test inteligencije s minimalnom prolaznom ocjenom, second-hand store za žene s jednom rukom, prodavnica posteljine, i to isključivo navlake za jastuk, deke i ručnici, bez navlake za jorgan – jer je to najčišće“ - ovaj primjer lijepo prikazuje kako elegantno sve prokazujete kao kvazi, zbog nesporazuma naziva i sadržaja. Odakle vam metoda? 

- Metodu sam naučila od Marqueza i njegovih „Stotinu godina samoće“, u kojoj opisuje imaginarni grad, koji jako podsjeća na Cazinsku krajinu. Bilo je puno više nabrajanja, ali mi je urednik rekao da sam naporna. 

"Nisam sigurna jesu li svi u Cazinu duhoviti ili samo ja to tako doživljavam" (ILUSTRACIJA: Omaha)

Satira je neizostavni dio vaših priča, usmjerena je na fikcijske pojedince koji očito simboliziraju pojave. Koliko su satirički ciljevi specifični za Cazinsku krajinu? Ili, da pišete satiru o svojem internacionalnom znanstvenom bečkom okružju, na što bi se ona fokusirala?

- U znanstvenom okruženju je sve apsurdno. U jednom prolazu kroz hodnik u institutu te nagovore na stimulaciju mozga da ne možeš na trenutak kontrolirati motoriku, raspraviš filmografiju Paula Thomasa Andersona i koji je najbolji dinosaur i dobiješ na poklon tubu senfa. Ili čuješ stvari kao što su: "Je li taj kakao za piti ili ćeš ga skenirati?", "Nemoj stavljati hranu u taj frižider, to je frižider za glavu." (ljudsku glavu u kutiji u frižideru). Ako bi netko htio čitati o tome nek' mi se javi.

Priče su pisane lokalnim dijalektom koji nema svatko u uhu. Je li do sada u književnosti taj dijalekt već zabilježen? Je li barem leksički popisan kroz rječnike ili ste se služili pionirskom metodom uha i sluha? 

- Ni u to nisam previše upućena. Pored pionirskih metoda sam bilježila i crtice razgovora koje sam čula po javnim mjestima, neke riječi nisam ni znala šta znače, neke fraze mi ne bi nikad samoj pale na pamet. Ali ne treba ni zanemariti trud nepismenih tetaka na Facebooku i komentatora na cazinskim portalima.

Dijalozi su vam, uz opise, omiljen element. Pri tom najčešće apsurdni i redundantni, što daje komičan efekt. Vidite li u njima i potencijal za kazališnu il filmsku adaptaciju, kada ste već svojedobno snimili i jedan dokumentarac? 

- Kazalište bi bilo kul. Naša "sijela" odnosno rodbinska okupljanja su kao kazališne predstave. I bilo bi ih jednostavno postaviti: produkcija bi morala pokriti samo prerijetku, pretjerano zašećerenu kafu, keks, kuglice (nemojte jesti kuglice), sok LaVitu i sapun. I pedesetak glumaca da bude realistično. Mjuzikl ne bi nikako valjao, ni balet. Operu bih mogla zamisliti. Ako je netko zainteresiran nek' mi se javi.

Kakav prijem knjige očekujete u Cazinskoj krajini, s obzirom da je objavljena u suizdavaštvu s cazinskom nakladom Omaha? 

- Generalno mislim da mogu otvoreno kritizirati naš mentalitet, jer sam ga temeljito proživjela. Kao što jedino član obitelji smije kritizirati drugog člana, a ako netko izvana nešto kaže, teško mu se. Da nisam iz Cazina bi me malo bilo strah. Ovako se samo nadam da će barem netko pročitati knjigu, naročito srednjoškolke (i srednjoškolci), mladi i isfrustrirani kao što sam ja bila i znati da ih netko razumije i da se bumerski postulati mogu korigirati za bolje sutra. A ne ko u Macondu, oni nisu čitali moju zbirku.

Razmišljate li ikada kojem korpusu pripada vaša književnost? 

- Korpusu kalozumu, definitivno, jer spaja dvije važne stvari – Cazin i književnost.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Marko Radoš

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.