Odšutio sam kad se prije tjedan dana zakovitlala priča o tome kako je HAZU otkazao suradnju Julijani Matanović. Sad kad je to već stara vijest, i mediji i njihovi vjerni žderači svega posluženoga imaju preča posla, evo dvije riječi o tome bez uzburkanih strasti.

Ne znam sjeća li se Julijana našeg susreta u Rijeci, ima tome i petnaestak godina, rekao sam joj da se status književnosti u hrvatskim medijima, a u toj književnosti posebno status spisateljica, ogleda u odluci urednika nekih novina, da primjerice nju, kao jednu od najvažnijih glasova domaće i regionalne književnosti, oslovljava kao nečiju bivšu suprugu.

Moje razmišljanje bilo je potaknuto time što je Julijana tom prilikom u Rijeci pomogla Milani Vlaović, talentiranoj spisateljici tada u braku s poznatim nogometašem, da pogurne svoj roman „Blato“. Ako se sjećate, istoj onoj Milani čijem je tadašnjem suprugu, nekoliko godina kasnije na promociji njezinog romana „Bomboni od meda“ upućeno novinarsko pitanje: “A tko je čuvao djecu dok je vaša žena pisala?“

Od tada do danas, nije se promijenilo puno. Ni za hrvatsku književnost ni za hrvatske književnice. OK, to saznanje ne služi mi ničemu osim potvrde onoga što već znam - da je prošli tjedan bio tmuran, jednako kao i proteklih petnaest godina. Ili petnaest stoljeća.

Julijana Matanović (FOTO: Gradska knjižnica Pula/Morena Sinčić)

Sama priča o HAZU i njihovom stavu prema ženama, spisateljicama ... tu doista nemam što za reći. Bolje pustiti činjenice da govore za sebe. Citirat ću članak s njihovog weba, od prije tri mjeseca: „Među 136 redovitih članova 19 je žena, što je dosad najveći broj akademkinja. Nakon posljednjih izbora održanih 2022. bilo ih je 17.“ Ovu činjenicu začinimo i Julijaninim riječima, koja kaže kako joj HAZU ne dopušta ulaz u svoje redove, zato što se 2017. udala za akademika.

Vratio bih se na novinski članak, točnije na više njih, gdje su se mediji pozabavili Julijaninim Facebook statusom i tako s tuđim tekstom još jednom pronašli način za ubaciti pokoji klik u svoj džep. Primijetite kako se Julijana Matanović s ovom pričom nije obratila nijednom od portala. Nije zatražila da njezinu objavu učine vidljivom. Jednako se ni portali nisu obratili njoj. U tim člancima nema postavljenih pitanja, ni Julijani, ni Akademiji, nema zaključaka, nema tu ničega osim Julijanine objave kojom se na Facebooku obratila isključivo svojim čitateljima, ljudima koji na toj mreži prate njezin rad. Mediji su stvorili vijest prepisavši njezinu objavu i cijeli novinarski posao sveli na rečenicu koja glasi: „Književnica Julijana Matanović na Facebooku je objavila status kojeg prenosimo u cijelosti“.

Prvobitni naslov objavljen u Slobodnoj (SCREENSHOT: Slobodna Dalmacija)

To je rečenica od 80 znakova. Prekucajte je i provjerite koliko vam vremena treba za tu radnju. Eto, toliko je trebalo novinaru da tog dana zaradi svoj dnevni honorar. Sad se zapitajte koliko Julijani treba da napiše knjigu, a u karijeri ih je napisala toliko da im ne znam broj ... i zapitajte se, na koji način mediji honoriraju njezin minuli književni rad. Točnije na koji način je to učinio portal Slobodne Dalmacije, prije nego je nekome od urednika doprlo do glave da promijeni naslov. Po svemu što vidimo, učinjeno je to tako što je novinar koji je nakucao 80 znakova, književnicu nazvao nečijom bivšom suprugom.

Zanimljivo je kako novinar Julijanu javnosti predstavlja kao nečiju bivšu suprugu, dok je HAZU vidi kao nečiju trenutnu suprugu. Kako god okreneš, čini se da je to primarna optika za promatranje književnica u Hrvatskoj.

Ispravljeni naslov objavljen u Slobodnoj (SCREENSHOT: Slobodna Dalmacija)

Da ne ostane nerečeno i da se ne pitate zašto uopće uspoređujem Julijanin književni opus i novinski članak kojeg čine novinarovo utipkavanje 80 slova i Julijanina Facebook objava, govoreći o medijima koji su njezin Facebook status uvrstili u svoj dnevnu produkciju, ne govorim samo o Slobodnoj Dalmaciji, već i o Večernjem i Jutarnjem listu. Ako niste znali, to su isti mediji koje Ministarstvo kulture pri procjeni vrijednosti i značaja Julijaninog književnog rada, kao i rada nas, njezinih kolega, vidi boljima i važnijima od ostalih medija. Točnije, recenzija neke domaće knjige u ova tri medija, po Ministarstvu kulture vrijedi više od recenzija objavljenih, primjerice u Novom listu, Glasu Istre ili u Glasu Slavonije, koji, valja i to spomenuti, prošlog tjedna nisu prepisivali tuđe Facebook statuse i time kreirali sadržaj. A to, da je Ministarstvu važnija recenzija knjige domaćih autora u Slobodnoj Dalmaciji, Jutarnjem i Večernjem listu, pisci znaju zahvaljujući tome što ih Ministarstvo koncem godine poziva neka prilože kritike svojih djela objavljene u medijima, kako bi moglo bodovati njihov rad i eventualno ga novčano honorirati u visini jedne prosječne, novinarske plaće. Rad za koji treba nešto više vremena od dnevnog utipkavanja 80 znakova. Rad koji potpisuje, primjerice jedna eminentna književnica. Ili kako bi to vrli mediji kazali .... nečija bivša supruga. Ili po mjerilima HAZU-a .... nečija sadašnja. Čime se dio akademske zajednice baš ni po čemu ne razlikuje od portalskog kuckanja s dva prsta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay