Danas je 8. travnja - Svjetski dan Roma i pravi datum za prisjećanje na našeg upokojenog Ciganina Kasuma Canu. Objavljujemo najzanimljivije dijelove njegovog intervjua, koji je u subotnjem prilogu Pogled riječkog Novog lista objavljen 14. lipnja 2008. godine. Čitajući ih i neupućeni će shvatiti što je za Rome značilo imati makar tako neugledan javni glas kakav je bio Canin. Svakako ne propustite iz njegovih riječi naučiti ponešto o Romima i našem odnosu prema njima. Osim o Romima, naučite ponešto i o piću, barbutu, kocki i kockarima, industrijskim zonama

(Kasum Cana 1968. - 2011.)

Romski aktivist, samouki slikar, fotograf i prevoditelj s romskog jezika Kasum Cana glavni je pokretač kulturnih zbivanja romske manjine u Hrvatskoj. Njegovu ljudsku toplinu prepoznali su veliki umjetnici Arsen Dedić i Šaban Bajramović, koji su se odazivali Caninim projektima, odnosno pozivima na gostovanje u Zagrebu. Prije tri dana upravo Cana je vodio zagrebačko izaslanstvo Roma u Niš, da se oproste od velikog umjetnika Bajramovića. Kasum je hedonist, voli uživati u životu, čovjek je dobroga srca i velike energije. Ne boji se reći ono što mnogi misle, ali šute. U odnosima s državnim institucijama i medijima Cana uvijek pokušava izvući neku korist, ali ono što uspije izvući ne ostavlja samo za sebe, kako to rade brojni romski prvaci. Mnogima je uspio pomoći, mnogima nije, ali nitko ne može reći da se ne trudi. 

– Romske udruge kako rade – to je vidljivo. Žalosno je da se toliko novca troši na udruge, a od napretka se ne vidi ništa. Nikad nisam dodjeljivao novac, a kad bih došao na to mjesto puno udruga ne bi dobilo ništa. Uzimaju novac iz državnog i gradskopg proračuna za vlastite obitelji, troše kako hoće, a kontrola kao da ne postoji. Prema nekim udrugama, doduše, otišle su tužbe zbog nenamjenskog trošenja novca. Konačno bi trebalo doći vrijeme da se novac uistinu troši na romski narod, koji grca u neznanju i siromaštvu. Kakva je situacija s udrugama najbolje će vam reći podatak da mi je najmanje stotinu ljudi došlo sa zamolbom da im pomognem otvoriti udrugu. Ni sam ne znam koliko sam oglednih primjeraka statuta i programa podijelio. Sad svi imaju isti statut, a dodali su samo ime udruge – zlatna, srebrena, srce romsko, ovo ono, a od tog srca – ništa. 

– Većina predrasuda koje ljudi imaju prema Romima, da su musavi, prljavi poderani – to je sve istina. Musavi smo i prljavi jer ovo društvo je ostavilo Rome na rubu egzistencije i prepustilo ih da se brinu sami o sebi. Ostavili su nas bez pitke vode, bez plina, bez struje. Jedino na što se brižno pazi kad su u pitanju Romi – uzgajanje je predrasuda. Ipak, neke stvari se kreću nabolje, gradi se infrastruktura u naseljima, ali sve to događa se sporo, presporo. 

– Budućnost romskog naroda može biti svijetla, samo ako budemo znali iskoristiti program Dekada Roma. Nešto se ipak kreće nabolje za romsku manjinu, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Već danas moj narod imao bi bolji život da nije tako razjedinjen. Nama trebaju mjesta koja će biti točke okupljanja. Još prije nekoliko godina napravio sam projekt Centra kulture Roma, svi su me tapšali po ramenu, ali nitko mi nije ponudio nikakvu pomoć da se to realizira. Od Grada nam je, recimo, dovoljna dodjela zemljišta, ali razgovore nismo niti uspjeli pokrenuti. Iz Grada se moglo čuti kako oni žele centar romske kulture napraviti u Kozari putevima. Kažu, najbolje je tamo, tamo ima najviše Roma. Pa nema ni Talijana u centru grada, a imaju kulturni centar. Romi su drugo, Romi su, čini mi se, predodređeni za periferiju i geto.    

– Silno me rastužuju događaji poput onog u Međumurju, gdje su postojala dva ulaza u školu, jedan za Rome, a drugi za Hrvate. Zar to nije sramotno, da se takvo što događa u školi, koja bi trebala učiti djecu da su svi ljudi jednaki. U HHO-u su se naljutili kad sam rekao da troše novac za Rome kako oni hoće. To je istina, i dan-danas to tvrdim. Puno nevladinih organizacija uime Roma dobiva novac, a onda ga troše kako hoće. Ako to čine organizacije koje imaju međunarodni ugled, bore se protiv rasizma i ksenofobije i tako dalje, onda možete zamisliti što se događa na ulici.

– Romi nigdje ne mogu dobiti posao, pa čak i kad su obrazovani. Izlaz vide u tome da sakriju svoje podrijetlo. Romi će uvijek biti ono što jesu, a na mjesto onog koji se asimilira i izgubi iz romskog okružja sakrivajući podrijetlo doći će netko drugi. Pritom u društvu vlada predrasuda da Romi ne vole raditi, a radi se o radišnim narodima. Pogledajte po tržnicama, sajmovima, na Jakuševcu prvi ujutro dolaze Romi. Sakupljači sekundarnih sirovina su sve Romi. Oni rade gdje im je dopušteno raditi. A pogledajte, vrlo je zanimljivo, nitko od ovih koji otkupljuju sekundarne sirovine nije Rom. Mi skupljamo, prodajemo, a drugi beru vrhnje. Nikom pritom ne pada na pamet pomoći tom narodu i uputiti ga da, primjerice, organizira neku romsku zadrugu koja će otkupljivati sekundarne sirovine.     

 

– Znate kakav je naš romski natalitet. Sad, da u Hrvatskoj date svim Romima kuće i stanove, opet će se za dvije, tri godine u barakama po industrijskim zonama naći Romi, kao da ih vuče miris industrijske zone i neurbanizirane sredine. Osim toga, Romi vole alkohol, uzimaju ga kao utjehu za ne baš sretan život. Rijetki su oni koji piju od veselja. Romi piju od tuge. Pomalo podsjećaju na sjevernoameričke Indijance: daš im vatrenu vodu i oni su mirni.     

– Romi od svog stradanja u II. svjetskom ratu nisu napravili upozorenje kao što su to uradili Židovi. Tako je to: niska obrazovanost, nisko živiš. Da smo znali upozoriti na našu tragediju dobili bismo sve što treba. Ali, eto, nije se dogodilo. Naš predstavnik u Saboru Nazif Memedi uzeo je novac za postavljanje ploče na romskom jeziku u Jasenovcu, ali ona nikad nije postavljena. Razgovarao sa s njim o tome, razgovarao sam i s Natašom Jovičić zaduženom za spomen područje Jasenovac. Memedi mi je rekao da problem nije u njemu, da je novac još uvijek na računu, da se čeka to odobre odgovorni u spomen području, odnosno Ministarstvu kulture.   

– Ljudi se Romima često smiju jer djeci daju imena poput, primjerice, imena Tarzan. Daju takva imena jer na televiziji gledaju isključivo ono što im je interesatno, a fascinirani su tom pokretnom slikom, jednako kao fotografijom. Romi televiziju doživljavaju vrlo ozbiljno. Da kojim slučajem gledaju Dnevnik, djeci bi davali imena, primjerice, Đurica Drobac ili Zoran Šprajc. Dnevnik ih na sreću ne zanima, pa su popularna imena ostala ona koja nose likovi iz akcijskih filmova. 

– Moji prijatelji Šaban Bajramović i Ramo Dedić veliki su kockari. Šaban je bio najveći majstor barbuta, a odmah uz bok mu dolazi Ramo. Njih dvojica su za mene kraljevi kocke. Za jednu noć Ramo je znao izgubiti 100 tisuća eura. Šaban je uglavnom kockao onoliko koliko ima u džepu, a Ramo kocka onoliko koliko ima u džepu plus ono što se na licu mjesta uspije zadužiti. Barbut je opasna igra, on te zove za stol i kad u džepu više nemaš ni žutu banku. Ja ga nikad nisam igrao. Imao sam sreću i nisam rastao u romskim naseljima, gdje je barbut najpopularniji.

Lupiga.Com via Novi list / 14. lipanj 2008.