Nismo zaboravili, nego nas je viša sila spriječila da vas upoznamo sa novim štivom koje je sarajevskom Oslobođenju dostavio Boris Dežulović. Na tapeti se ovoga tjedna našla paradoksalna situacija u kojoj je zemlja nekih „sretnika“ iz Kostajnice u BiH ostala s druge strane schengenskih vrata. I sami smo imali prilike vidjeti kako vlasnik njive za zabranom ulaska u Hrvatsku, s pristojne distance viče i naređuje svojoj rodbini kako da siju, kad on već ne može. Ima navodno i jedna jabuka, pola u BiH, a druga polovica samo što nije u Europskoj uniji. Čuli za to i oni iz Sarajeva pa odmah poletili

Dočuli tako u bosanskohercegovačkoj vladi u Sarajevu da se ta, kako se zove, Unija nalazi na jabuci u Duškovoj bašti u Bosanskoj Kostajnici, pa požurili u Europu (FOTO: Lupiga.Com)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sjedili Mujo i Suljo pred kafanom, kad naišao čovjek, vidjelo se da je stranac i prije nego je progovorio. "Ekskjuz mi", obratio im se ljubazno, "du ju spik ingliš?" Mujo i Suljo samo se pogledali. "Nou", sjetio se onda Mujo. "Und dojč?", nasmiješio se stranac s nejasnom nekom nadom, "šprehenzi dojč?" Suljo slegnuo ramenima, a Mujo ponovio: "Nou." "Parle vu franse?", nastavio je čovjek. "Parla italijano?... Nederlands? Norsk? Svenska?" "Nou, nou", vrtio je glavom Mujo. "Okej", zastao je stranac i protrljao sljepoočnice. "Espanjol? Habla espanjol?... Portugeš???" "Jok", odgovorio mu sad Suljo, pa se odmah ispravio: "Nou."

Vidio neznanac da je sve uzalud, pa produžio ulicom. "Joooj, meni sad pravo neugodno", požalio se Suljo drugu. "Što?", okrenuo mu se Mujo. "Nijedan jezik ne znamo, ko najgori papci!", odgovorio mu ovaj. "Pa??", pogledao ga Mujo. "Eno ga čovjek govori devet jezika, pa kakve mu fajde?"

Tako otprilike izgleda bijeli svijet iz bosanske kafane. Izmislio je taj svijet parlamentarnu demokraciju, građansko društvo, sekularnu državu, ljudska prava, nezavisno sudstvo i trista čuda, i kakve mu fajde? "Nou", kratko mu sliježući ramenima odgovore Bosanci.

Ili ova, kako se zove, Europska unija. Dvadeset četiri jezika ona govori, ali sve joj džabe. Dolaze europski povjerenici i komesari u Bosnu i Hercegovinu kao onaj stranac, pričao mi Kožo, što je prošlog ljeta ušao u Konzumov granap kraj njegove radnje, dohvatio bocu viskija s police i doviknuo prodavačici na kasi da je nešto pita - "Ekskjuz mi?" - a ona mu, prestravljena, brže-bolje odgovorila - "Nou!".

Prije će, govorilo se, brdo Muhamedu, nego Muhamed brdu, prije će EU ući u BiH, nego BiH u EU.

I tako, bogami, i bi: dosadilo brdu da se ekskjuzmira, i Europska unija najzad odlučila pristupiti Bosni i Hercegovini. Bio u toj Uniji nekakav hrvatski referendum, izglasali ljudi "za", i ušla Europska unija preko mosta na Uni desetak metara u Bosansku Kostajnicu, do staroga grada Zrinskih, pa zauzela cijelih četrdeset hektara između rijeke Une i kanala Unčice.

Nezgodna je ispala ta stvar s granicom na rukavcu Unčice, jer do sad je to bio bosansko-hrvatski pogranični spor, a sad je, eto, bosansko-europski. Građani Europske Kostajnice, kojima su polja i voćnjaci ostali s druge strane kanala - u Europskoj Unčici, Uni, Uniji, kako se to sad zove - od sada tako obrađuju zemlju u Europi, i na njive idu s pasošima i homologiziranim motikama. Svako jutro pozdravljaju se s najmilijima i odlaze na bauštelu u Europsku uniju, i do ručka se vraćaju na urlaub.

A ovi iz Europe zajebani i pravo strogi. Trojica Kostajničana, pričaju oni novinarima, do sad su završila u zatvoru u Sisku, plativši pri tom po tristo maraka kazne zbog ilegalnog prelaska schengenske granice do svojih njiva.

Nije Mujo u cijelom životu čuo za bolje opravdanje, i sve od tada, kad god ga žena u zoru pita gdje je bio cijelu noć, što je s onih tristo maraka od plaće i zašto tako tetura, on jebe majku i Schengenu i Europskoj uniji i ustaškim policajcima, koji su ga u zatvoru u Sisku tako namlatili da jedva hoda. Otkako mu je babina njiva završila u schengenskom režimu, Mujo barem tri puta tjedno završi u sisačkom zatvoru. A plaća mu ne dotekne do prve nedjelje. Baš ga uzeli na zub.

- Esks... ejsk... - sve teturajući ranom zorom umiljava se oko Fate. - Ekskjuz mi?

- Nou - ljutito ga presiječe ona.

Nije Mujo jedini koji je izvukao lijepu korist iz novonastale geostrateške situacije na jugoistoku Europe. Igračima mjesnog fudbalskog kluba Partizan, recimo, schengenska granica prolazi točno preko igrališta, pa se tako takmiče u prijedorskoj područnoj ligi Republike Srpske, dakle petoj bosanskoj ligi, a igraju u Europi.

Polomiše se Banjalučani i Sarajlije ljetos da nekako odu u Europu i zaigraju protiv Manchester Cityja, Barcelone ili barem Arsenala, ali nisu otišli dalje od drugog kola kvalifikacija. A kostajnički Partizan u Europi igra svake hefte, protiv Plamena iz Donjeg Vodičeva, Podgrmeča iz Oštre Luke i Radnika iz Kozarske Dubice. Nemaju rivali nikakve šanse na stadionu Partizana, ako ponekad brzi centarfor Sloge iz Rakelića i pobjegne domaćem beku, tu je uvijek budni linijski sudac. Pogleda onda centarfor malo bolje, a linijski sudac u uniformi hrvatske granične policije! I dok napadač Sloge pokaže pasoš, potvrdu o osiguranju i radnu dozvolu, pa dok delegatu utakmice objasni da nema što prijaviti, da nije ništa sakrio, nego da su to u čarapama štitnici - već su se bekovi i stoperi Partizana vratili u obranu. Nema u Europi zajebancije, zna se tamo red i zakon.

Kostajničaninu Dušku Slijepčeviću, na primjer, Europa prolazi točno ispod bašte s velikim stablom jabuke, pa pola bere u Bosni, a pola u Europskoj uniji. Iste su mu jabuke, s istog stabla, ali tkogod je probao ove druge, veli da su kudikamo bolje. Nema u Europi zajebancije, zna se tamo red i zakon. Lud je, kažu, Duško što ove iz uvoza ne prodaje, recimo, pedeset posto skuplje. Uvozne kvote, papiri, deklaracije, propisi, takse, globe, jebiga, sve to košta. Jednom Mujo pričao Fati kako je kod gazde Duška brao jabuke, kad ono na stablu hrvatski graničar. Zaradio Mujo dvaes maraka, a kaznu platio trista. I još dobio batine, jedva hoda.

Dočuli tako u bosanskohercegovačkoj vladi u Sarajevu da se ta, kako se zove, Unija nalazi na jabuci u Duškovoj bašti u Bosanskoj Kostajnici, pa požurili u Europu. Pokucali na vrata, dobardan, dobardan, mi smo iz Vijeća ministara, ohooo, obradovao se domaćin Duško, kojim dobrom?, mi bismo, vele oni, u Europsku uniju. Jooj, to vam je opasno, upozorio ih domaćin, ne brinite vi ništa, nasmijao se ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija, pa skinuo jaknu i spretno se uzverao do Europske unije. Krenuli za njim i premijer Vjekoslav Bevanda i ostali ministri, ali nisu uspjeli dohvatiti niti najdonju granu. Skakali oni pod jabukom kao mahniti, i ništa. Nikako na stablo. "Ekskjuz mi", vikao premijer Bevanda Lagumdžiji gore u krošnji, a ovaj samo kratko odgovarao: "Nou!"

Nikad tako Vijeće ministara na zelenu granu, a Bosna u Europu.

Na kraju, šta će, i Lagumdžija sišao s grane.

Boris Dežulović, Oslobođenje