‘Palestina je u odnosu na Bosnu i Hercegovinu suverena i upravo uzorno uređena pravna država skandinavskog tipa: priznata od stotinu i dvadeset sedam zemalja, Palestina ima teritorij, ima zastavu, grb, himnu i pasoš, ima pismo i jezik, ima Ustav i Vrhovni sud, ima nogometni savez i reprezentaciju za koju navijaju svi njeni državljani, ima predsjednika države, ima normalno izabrani parlament i - vjerovali ili ne - ima premijera i vladu’ elaborira Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni tragajući za vicom, nakon što su ministri vanjskih poslova Izraela i Palestine posjetili BiH da vide što o Palestini misle tri člana predsjedništva. I našao je vic

Vic je to što se Bosnu i Hercegovinu uopće pita za Palestinu

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Samo što ovo nije vic, nego se, veli, stvarno dogodilo.

Elem, ušle sinoć kod njega u kafić dvije plavuše, a za njima Hrvat, Srbin, Bosanac, Crnogorac, Slovenac, mali Ivica, časna sestra, hodža, policajac, Amerikanac, Rus, Mujo, Suljo, Fata, Cigo, zeko, vuk, lija, medo, zlatna ribica, Tarzan, Zagor, Hitler, Isus i Chuck Norris. A znaš šta kaže konobar Tarik? Tarik ih samo gleda, pa kaže: "Šta je ba ovo, neki vic?"

Tako je nekako, baš kao vic, izgledala vijest o posjetama izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana i njegovog palestinskog kolege Riyada Al-Malkija, koji su jedan za drugim stigli u Sarajevo i razgovarali s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Otišli šefovi izraelske i palestinske diplomacije tražiti rješenje za palestinsko pitanje, pa se obreli u Bosni. Nisu znali gdje će.

- Čvrst je stav ovoga tijela da je Palestina fantomska islamska paradržava - rekao im je srpski član Predsjedništva Nebojša Radmanović. - Nama, naravno, ne pada na pamet glasati za palestinsku državnu nezavisnost.

- Čvrst je stav ovoga tijela da Palestinci imaju svako političko, historijsko i moralno pravo na vlastitu državu - rekao im je bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović. - Mi smo, naravno, u potpunosti za palestinsku državnu nezavisnost.

- Čvrst je stav ovoga tijela da Palestinci i Izraelci moraju sjesti za pregovarački stol - rekao im je na kraju i hrvatski član Predsjedništva Željko Komšić. - Pregovori su jedini put za postizanje trajnog mira na Bliskom istoku.

- Ukratko, kako sam shvatio - rekao je gospodin Lieberman na rubu sloma živaca - vi se slažete jedino u tome da imate čvrsti stav o palestinskom pitanju?

- Da -  kratko je odgovorio Radmanović.

- I ne -  dodao je Izetbegović.

- I da i ne - zaključio je Komšić. - Pregovori su jedini put za postizanje čvrstog stava o palestinskom pitanju.

- Šta je ba ovo, neki vic? - na rubu sloma živaca pitao je sad Al-Malki.

Nije, naime, vic to što se tri člana Predsjedništva ne mogu dogovoriti oko priznanja Palestine. Nije vic ni to što su Dodikovi srpski secesionisti, bosanski Palestinci, čvrsto protiv priznanja Palestine, a Izetbegovićevi bošnjački unitaristi, bosanski Izraelci, čvrsto protiv Izraela, niti to što bi Lagumdžijini socijaldemokrati, koji se već više od godinu dana ne mogu dogovoriti niti oko toga tko će u Vijeću ministara biti pomoćnik ministra za vanjsku trgovinu, pregovarali o miru na Bliskom istoku. To je ironija, ali nije vic. Vic je to što se Bosnu i Hercegovinu uopće pita za Palestinu.

To, naime, kad članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine sjede oko stola i mrtvi ozbiljni raspravljaju o palestinskom pitanju, to meni izgleda kao kad, štajaznam, dvije plavuše, Hrvat, Srbin, Bosanac, Crnogorac, Slovenac, mali Ivica, časna sestra, hodža, policajac, Amerikanac, Rus, Mujo, Suljo, Fata, Cigo, zeko, vuk, lija, medo, zlatna ribica, Tarzan, Zagor, Hitler, Isus i Chuck Norris pričaju viceve o Koži.

U ovom trenutku, naime, Palestina je u odnosu na Bosnu i Hercegovinu suverena i upravo uzorno uređena pravna država skandinavskog tipa: priznata od stotinu i dvadeset sedam zemalja, Palestina ima teritorij, ima zastavu, grb, himnu i pasoš, ima pismo i jezik, ima Ustav i Vrhovni sud, ima nogometni savez i reprezentaciju za koju navijaju svi njeni državljani, ima predsjednika države, ima normalno izabrani parlament i - vjerovali ili ne - ima premijera i vladu. Baš pravu pravcatu vladu, sa ministrima vanjskih poslova, financija, poljoprivrede, turizma i svega onoga što ima svaka država koja postoji.

O takvoj jednoj mrtvo-ozbiljnoj državi mrtve ozbiljne raspravljaju vlasti države kojom ustvari upravlja činovnik iz Europske unije, kojoj su stranci napisali ustav i nacrtali zastavu, koja ima dva različita pisma za tri ista jezika, koja malo ima himnu, pa malo nema, koja malo nema nogometni savez, pa malo ima, koja ne zna tko su njeni državljani, a tko državljani susjednih država.

O tome što će s Palestinom, mrtva ozbiljna raspravlja država koja ima jednog guvernera, dva entiteta, tri predsjednika, četiri paralelna pravna sistema, pet regionalnih razvojnih agencija, šest socijaldemokratskih partija, sedam naselja s nazivom Bistrica, osam novinarskih udruženja, devet piramida, deset kantona, jedanaest različitih zakona o kontroli oružja i dvanaest vlada: svaki entitet, distrikt i kanton u Republici BiH ima vladu, osim - Republike BiH!

Takva, eto, Bosna i Hercegovina mrtva ozbiljna raspravlja o čvrstom stavu o državi Palestini. Ako to nije vic, jebem li ga ako ja onda znam što jest. I umjesto da izraelska vlada i Palestinsko nacionalno vijeće raspravljaju o tome što s Bosnom i Hercegovinom, Lieberman i Al-Malki došli u Sarajevo vidjeti što s Palestinom misli Bosna i Hercegovina. Nisam bog zna kakav stručnjak za geostrateške odnose, ali ako je Izraelu i Palestini važno da za svoje interese lobiraju u Bosni, i ako im je stalo što Predsjedništvo BiH misli o palestinskom pitanju, bogami je na Bliskom istoku još i dobro.

Pitao ja onda Kožu ima li on nekakvo rješenje za palestinsko pitanje, ali on nema. Ako itko ima - ima, veli, Suljo. Onaj, znate ga, što je sjedio kod Kože kad je Mujo rješavao križaljku i u neka ga doba upitao, "bogati, Suljo, jel ti znaš đe je Isus otišo iz Betlehema?", a ovaj mu odgovorio: "Jooj, nisam siguran, da nije u Totenhem?"

Dobro su, kako vidimo, na kraju prošli Lieberman i Al-Malki, koji su na kraju iz Sarajeva, na rubu sloma živaca, ipak nekako vratili kući. Nikad nisu ni saznali koliko je malo nedostajalo da završe u Želji.

Imaju u Bosni palestinsko pitanje za svaki odgovor.

Boris Dežulović, Oslobođenje