"Tko mi je dirao papire i papiriće? Ovdje ne možeš ni zaspati, a da te netko ne zajebe." - ulomak je to koji sam naprasno ulomio i stavio u današnju novicu, a na osnovu još davnog obećanja kako ću vam pokloniti još jednu u nizu odličnih satira Roberta Marića. Ovaj put pomalo u motnipajtonovskoj maniri pročitajte: "Jadi umobolničke sestre"

Jadi umobolničke sestre

 

 

Posljednji mokraćni dan čovjeka-ribe, učenika humanističke groteske .

U mirisu ranog proljeća punog patetike. Stvarnog umiranja i ljudožderstva. Tamo negdje - u ulici prijeko. Sve metafore su mrtve! U srdačnom i osmijehnutom stisku ruke. Kao da je ikada itko išta znao! O svemu. I ni o čemu. Samo reakcija na reakciju reakcije. S jednog utorka na srijedu u jednom svibnju. Evolutivni kamion za odvoz smeća. U odrazu kristalne suze koja nikome ništa ne znači. Velika, sveta suza. I tuga je mrtva pred praznom učiteljskom pločom. Pozitivni besmisao. Organska izlučevina čovjeka-ribe.

Izgubljeni mladići šetaju ostatke svojih misli usmrđenom obalom, okupanom mjesečevim ludilom beznađa. Crni i bijeli i žuti i ostali tamane se na najmaštovitije načine. Rudari uredno ginu u svojim jamama. Koliko vrijedi misao - u dolarima? Ne plači, luda ženo. Sve je to ništa u odnosu na skvrčenu dušu napuštenog psa.

Sestro! Sestrooo! Pojavi se, ti, sestro umobolnička! Kurvooouuuooo!

Što je? Što se dereš?

Tko mi je dirao papire i papiriće? Ovdje ne možeš ni zaspati, a da te netko ne zajebe.

Što je tebi?

Pitaj odgovorne. Ti! Ti si to uradila. Stalno se nešto motaš tu. Gledaj, sve si pomiješala. I sad se ti ovdje snađi. Jedva sam uspio sve to složiti. Misliš da je lako biti veliki pjesnik kojega nitko ne razumije. Ma, pogledaj... ma, ubit ću te!

Ti si lud! Nisam ja ništa tu...

Dakako da sam lud, kad sam ovdje, glupačo jedna umobolnička. Glupačetino! Znaš li ti, imaš li uopće pojma - dakako da nemaš - koliko mi je samo vremena trebalo, koliko sam se namučio oko svih tih riječi, rečenica, točki i zareza. A tek sam počeo, ti, nepostojeći stvoru. Ja...ja ću te ubiti! Ubiti, pa silovati. Oooo, ja brat, ti sestra! Došlo je vrijeme za naplatu grijeha. Tvoj sudnji dan je danas. Pomoli se!

Doktore! Doktoreee!

Kamo ćeš? Vrati se, sestretino jedna najneobičnija! Šalio sam se. Samo ću te silovati.

Što je bilo? Što se to ovdje dogodilo? Uznemirili ste sestru.

Ja nju? Pa, tko koga ovdje ne smije uznemiravati?

Nitko nikoga. Osim toga, ja nemam sestru.

Nemojte me sad opet...

Opet to vaše sad opet. Što ja to vas stalno sad opet? Samo kažem da sam ja ovdje zvanično u ulozi žrtve...ili mušterije...ili kako vi to već nazivate, a ona je tu nekakva ili nečija sestra koja mora znati da je mušterija uvijek u pravu. Ta glupačetina...

Nemojte tako.

Nego kako?! Razbucala mi je cijeli roman tijeka nesvijesti. Ja nju uznemirio. A koga ste onako mengeleovski bili svezali za krevet? Nju ili mene? I kome ste uštrcavali sve one divne koktele od kojih ti se čini...od kojih ti se čini...od kojih ti se čak nema što činiti. Ako je ta moja žrtva, moje svetačko mučeništvo imalo pomoglo bespomoćnoj i zbunjenoj znanosti, unatoč svemu ću biti ponosan na sebe.

Nemojmo sad o tome. Nego, ako je sestra to i uradila, to zašto je optužujete, vjerujem da je bilo nehotično. Iako ona tvrdi da te vaše papire nije ni taknula.

Te moje papire!? Te moje papire!? Nisu to nikakvi ti moji papiri, to je savršenstvo poetskog izričaja. A tko bi drugi dirao te moje papire? Da nije ovaj dadaist tu?! A? Da nije on?

Zašto mu se rugate?

Ne rugam mu se. Je li dadaist ili nije? Evo, izvolite se uvjeriti na svoje ušne školjke.

Ma znam, čovjek je bolestan. Ne! Ne budite ga! Pust...

Dada, budi se! Čovjek je bolestan!? Tko bi rekao, obzirom na mjesto radnje ove drame. No ja i nadalje tvrdim da bolesnih nema. Ima samo ljudi s rakom, ljudi bez raka, s manjim ludilom - po krivim normama, prihvaćenih od bolesne znanosti - s većim ludilom, s čirom na želucu, čirom na guzici, kamencem, ugrušcima, kurjim očima... ali nema bolesnih - ili su svi bolesni. Dadaaaa! Budi se!

Daaa???

Kaži nešto.

Daa-daaa-daa?

Eto, vidite! Kakvo ruganje? Vi mu se rugate, jer ga protiv njegove volje držite tu već mjesec dana, a on je još uvijek u da-da fazi.

To je prilično težak slučaj. Proces izlječenja može biti dugotrajan i mukotrpan. Kod takvih slučajeva nikad se ne zna.

Težak slučaj? Mislite li doista da ga je potrebno prisiliti da govori bilo što osim dada, i da će tada biti izliječen? A? A? Može biti. Jednoga blesavo sunčanog dana, kada izađe - ako izađe - govorit će ne-ne. Od dadista napravit ćete neneista. I to je nešto. Ozdravljenje čak, ako znamo - znamo li? - da je suprotnost bolesti zdravlje, a njegovo da-da je bolest.

Poznato mi je vaše mišljenje o nama i vaš cinizam, no ne morate vrijeđati.

Vrijeđati?! Koga ja to vrijeđam? Što je uvreda? Ne postoji definicija uvrede. Što je za jednog uvreda, za drugoga je tek ništa, samo izgovorene riječi zbog kojih ne postoji ni najmanji razlog za uznemirenost, a o nekakvoj uvredi da i ne govorimo. Kako dokazati uvredu?

A što ćemo s uvrijeđenima?

Ništa.

Ne vjerujem da je to baš tako jednostavno, a vjerujem da ni vi...

Vjerujte i ne vjerujte u što hoćete, samo mi kažite koga ste u posljednjih pet ili šest ili petstošest godina izliječili; dakako, ako se ne upuštamo u raspravu o postojanju bolesti i izlječenja.

Nedavno smo otpustili čovjeka koji je doveden u teškom depresivnom stanju, bio je pred samoubojstvom.

Depresije, depresije. A tko ih danas nema. Čuješ li ga, Dada?

Da-da?

Pa što ako je bio pred samoubojstvom! I vi mislite da ste tog jadnika koji uopće nije jadnik, spasili samo zato što ste mu odagnali depresiju koja je mogla biti povod - ne uzrok - njegovu samoubojstvu. Tu je stvar jednostavna. Čovjek je u depresiji, i što tu pomaže? Antidepresivi, dakako. Nakljukate jadnika tabletama, dođe doma, najede se i kaže da se osjeća dobro, i pola sata nakon toga baci se kroz prozor. Ili ga rodbina baci, svejedno - a kažu da je to sam uradio. Tko im neće povjerovati. Liječe ga farmakolozi, ili kako se već zovu, a ne vi. Ali što ćemo s dadaistom? Što tu piše u malom priručniku za snalaženje u društvu bez prirode? Ima li tu neki antidadaistik?

Nije to baš tako. Mislim da se olako i naivno upuštate u neka područja koja ne poznajete. Očito ne shvaćate neke bitne stvari. Volite obrćati stvari.

Kurac ne shvaćam!

Morate li biti tako vulgarni?

Dakako da ne moram, ali želim. I... I što u tome ima vulgarno, ako sam vulgaran? Vi ste taj koji očito ne shvaća neke stvari. Raščistimo jednom s tim kurcem. To se jednostavno mora raščistiti, ta glupost začahurena u podsvijesti, taj osjećaj krivnje i stida i jada. Eto, to su te vaše depresije i samoubojstva, svi ti stidovi i sramovi. Zar kurac nije organ kao i bubreg? A da vas netko pošalje u bubreg, ne biste mu rekli da je vulgaran.

Ipak, postoji nešto što se zove pristojnost.

A to je?

Dobro znate, kultura ophodenja.

A kultura ubijanja? Što ćemo s njom? Nju nitko ne spominje. Kultura silovanja, kultura masovnih pokolja, kultura pohlepe... Jeste li ikada pokušali istražiti, ili se barem upitati o mogućoj uzročno posljedičnoj vezi između nepristojnosti i sputavanja samog izgovaranja nekih riječi i svih ratova i ubijanja? Dakako da niste, a vi meni tu o nekakvoj pristojnosti, o tome kako moraš stisnuti čmar u društvu, ako ti dođe za prdnuti.

Ili se ne razumijemo, ili vi ne želite da se razumijemo.

Ne razumijemo se, niti ćemo se ikada razumjeti, jer vi ste normalni, a ja nisam.

Nisam tako mislio.

Ali se tako ponašate. Osim toga, nemojte vi mene sada vrijeđati, jer iznimna mi je čast i zadovoljstvo biti nenormalan. To je krasan osjećaj, zašto i vi jednom ne pokušate, bit će vam lakše.

Da-da-da.

Vidite, i on se slaže.

Opet vi...

Što?

Ništa.

Kažite slobodno, osjećajte se kao u svojoj ludnici.

Nema više ludnica.

A što je ovo? Zabavište? Zabavište za vas i nas, pa čak i dadaista... I za sestru koja mi to nije, i njoj je to zabavište, ma koliko ona o tome ne imala pojma.

Nemojte, molim vas, opet započinjati. Vi ste pametan čovjek i...

Kako sam pametan, kad sam lud?! Odlučite se već jednom. Ili je doista istinit onaj stereotip da su pametni na ovakvim mjestima, a ludi na ulicama, ustanovama, školama, gradskim upravama, bolnicama, savjetovalištima za lude, dobrotvornim organizacijama, na čelu država...

Vidim da ste danas raspoloženi za raspravu, i to je dobro. Pametni ste, ali malo preosjetljivi, pa često zapadate u krize, što je kulminiralo onim vašim činom, pa...iako je to bilo normalno za vaše tadašnje stanje i...

Ako je bilo normalno, zašto sam ovdje?

Jer ste htjeli skočiti u onu jamu, uvjereni da ste neizlječivo bolesni. Da ste se samo mogli vidjeti kad su vas doveli, ne biste sad govorili takve stvari. Lako je teoretizirati, sad kad...

Vidio sam se u tom i u svakom stanju, dakako, osim lica, koje nitko bez ogledala ne vidi. I, ako je to bilo najnormalnije, kao što ste sami rekli, da ja u takvom stanju, ma što to značilo, želim skočiti, zašto me niste pustili da skočim?

Jer to ne bi baš bilo u redu od nas.

Zašto?

Ma, ovako vas molim, nemojte opet počinjati, kad znam da i sami dobro znate o čemu se radi.

Vi sve znate, čak i to da je moje nenormalno stanje bilo potpuno normalno... I nije istina da sam bio umislio tešku bolest, kad znate moj stav prema pojmu bolest, već sam jednostavno bio tada tako odlučio - a i sada tako mislim i neće vam pomoći svi lijekovi svijeta, pa ni oni koje će tek izmisliti, da me odgovorite od moje plemenite, zdravorazumske i pragmatične zamisli. Jesam li vam spomenuo starog Marka, devedesetogodišnjaka, koji se rasapadao mjesec dana prije nego je umro? Nisam?! Borio se za život, kako biste vi kazali. A ništa nije napravio. A ja sam, što sam u životu bio zacrtao, to i uradio, ispunio svoj zemaljski zadatak i osjetio da je došao trenutak beskonačne praznine preda mnom, i da moram krenuti dalje, ili možda nestati, s najmanjom mogućom boli i patnjom i svim što to donosi i odnosi.

U redu, to je vaše mišljenje. Svatko ima pravo na svoje...

Nemam ja pravo na svoje mišljenje! Ne lažite! Vi mi branite pravo na mišljenje. Jer, ako imam pravo na njega, onda moram imati pravo i realizirati to jebeno mišljenje. Ili vi doista mislite da je sloboda mišljenja kada čovjek može slobodno misliti u svojoj glavi što hoće, ali da to nitko ne čuje, ili još gore, da to ni na koga ne utječe? Što je vama? Vi doista mislite da sam lud i...

Nisam tako mislio, vidim da ste se uznemirili, pa bi bilo najbolje da za danas prekinemo. Jeste li uzeli lijek?

Lijek?! Lijek?! Nije to lijek nego tableta, barem to dobro znate.

Da...da...da...

Tako je, Dada, a sad spavaj. Spavaj!!!

Zašto tog jadnog čovjeka ...?

Zajebavam?! Ne, vi ga, kao što već rekoh, zajebavate već dulje vrijeme. Sami kažete da je jadan. On to nikada nije rekao, a niti može.Vi ste ti koji ste ga napravili jadnikom. Što ga ne pustite doma, neka čovjek dadaizira do mile volje. Kome to smeta? Ili možda doista smeta. Vama? Njima? Njima doma? Ide im na živce svaki put dešifrirati što hoće tim svojim da-da. No možda ipak doma progovori još poneko slovo, ili čak slog. Ovdje samo spava od silnih tableta kojima ga punite. Kako će progovoriti, kad spava. Jadan. Zašto bi netko tko dadaizira bio jadan? I zašto je on za vas jadan? To je ponižavajuće za njega. Osim toga, i njegovo dadaiziranje spada u nekakvu jebenu slobodu, slobodu izražavanja.

Nije istina! Niste u pravu. Što vi uopće znate o tome! Stalno mi nešto tu pametujete, vi...vi...

A da mu šiknete jednu simpatičnu humanu lobotomijicu?

To se već odavno ne radi. I onda je to bilo rijetko, samo preagresivnima, opasnima za okolinu.

Tko je opasan za okolinu? Ubojica? Kako biti siguran da će ubojica opet ubiti? I...i kako biti siguran da neubojica neće ubiti? Ubojica je već ubio, pa stoga najvjerojatnije više nije opasan za okolinu, pogotovu ako je ubio nekoga koga je trebalo ubiti.

Koga treba ubiti?

Ne znam, ja nisam nikoga ubio. Zašto to pitate mene? No, neubojice su najopasniji. A najopasniji za okolinu su oduvijek bili oni koji su opasni za one koji nas vode, za one velike, glavne, glavonje, mudonje; mudonje koji su imali muda pregaziti sve, pa i rođenu maćehu, da bi bili glavni. Opasni su za njih opasni, a time i za društvo. Uglavnom se razumijemo, dottore, zar ne?

Teški ste. Kao da uživate biti žrtvom, pa vam to daje povod za kritiku svega i svačega. Ipak mislim da ste pomalo naivni u svemu tome.

Težak jesam, to i grane na mrtvim pticama pjevaju, ali ipak ću svom svojom težinom povaliti onu sestretinu, pa neka bude rodoskvrnuće.

Ha, ha, ha! Ludi ste do daske.

To mi je nešto poznato. A gdje je ona sad? Naša draga sestrica, seka.

Plakala je u mojem uredu. Zacijelo je još tamo.

Nego, kad smo već kod toga, je li istina ono o doktorima i sestrama i noćnim dežurstvima, pa i dnevnim i tako to? Ma, znate već...

Da ...da ...da ...

Izgleda da je istina, kad on kaže, a? Možda je nešto i vidio, ali ne može kazati. A da niste njega zloupotrijebili ili dobroupotrijebili u te svrhe?

Gledali ste previše filmova, osim toga to nema nikakve...

Doktore! Doktore! Brzo! Onaj iz sobe pet opet pokušava pregristi kažiprst. Brzo!

Čekaj, ljubavi, sestro, sestrinska ljubaviii!... Otišla. Eto vidiš, dragi moj Dada, ne daju čovjeku ni da se pojede.

Da...daaa...

Ma, idi u kurac!

Da?

Ništa, ne ljuti se. Vidi ga sad. Tako mi je došlo. Čuo si doktora, u krizi sam. Daj, nemoj mi sad tu cmizdriti, ne podnosim suze. A znaš li tko je otac dadaizma, barem su nas tako učili u školi? Ma, ne zajebavam te. Smiri se. Neki Tristan i Izolda Tzara.

Daaa?

Da, on je prvi to plasirao...ili možda nije. Svejedno, ne moraš se sramiti, nisi prvi koji to ne zna.

Daaa???

Oooo, jebem ti prozu u poeziji! Jebem ti poeziju u tri čina! Jesmo li mi ludi, Dada? Kome je stalo do nas? Liječnicima? Društvu? Državi? Statistici? Zašto bi nekome moralo biti stalo do nas...do bilo koga. Pričat ću ti jednom o dadaizmu...ili neću, jer nemam pojma o njemu.

Da?

Da. A sad spavaj, pokušat ću pisati. Vidi što mi je ona glupača uradila od svih tih neprocjenjivo vrijednih papira. Spavaj!!! Nogom ću te u tu ludu glavu.



Ulomljeno iz romana Roberta Marića "Praznine"!