Nedavno je na HTV-u emitiran britanski dokumentarac "Legende nogometa" o toliko spominjanom Davidu Beckhamu. Ne vidim da je prekvalifikacija solidnog ili čak vrlo dobrog ili na kraju krajeva - odličnog nogometaša Beckhama u nogometnu legendu, a to znači stavljanje istoga uz bok jednom Peleu, bilo koga zbunila, pa ako je ovo jedini glas razuma

Beckham možda je legenda, ali nogometna sigurno nije. Osim naslova europskog prvaka s Manchesterom, on nije ostavio dubljeg traga u nogometnoj igri, prije svega europskoj, a o svjetskoj da se i ne govori. Pa kako nam se samo Argentinci i Brazilci smiju dok gledaju koga mi, Europljani, uzdižemo na pijedestal!? To što je on medijska planetarna zvijezda ne spada u ovu priču. Odgovor na pitanje zašto je on popularan u Kini i Čadu, a Zidane i Nedved nisu, krije se negdje izvan nogometne, sportske sfere.

Popularnost Beckhamova usko je vezana uz dominaciju engleskog jezika u svijetu, to je jasno. Isto tako i medijske trash "kulture" kojom se mrči otočki tisak, a bespogovorno je preuzimaju svi pa tako i ovdašnji storiji, gloriji, mahagoniji i slični. Stoga ne čudi da ovog trenutka po svijetu igra sigurno dvadeset Brazilaca koji su bolji vezni dešnjaci od njega, počevši od Cafua, Juninha Pernambucana i Silvinha, ali o njima se malo zna izvan njihove domovine i klubova u kojima igraju, dok Beckham gotovo da ne počne iskakati iz seoskih kokošinjaca.

Teza da on pridonosi popularnosti nogometa relativna je. Nogomet nikada nije ovisio o zvijezdama. Zadnje što danas nogometu treba je još popularnosti, kako bi bilo recimo da se poradi na njegovom humanitarnom karakteru? A od toga koliko će se majica s Beckhamovim prezimenom prodati u Africi, valjda je važnije hoće li FIFA dodijeliti prvu organizaciju Mundijala tom kontinentu.

Do kakvih to paradoksa dovodi, ne treba gledati dalje od Hrvatske. Nedavno je napravljena anketa o tome ima li u Hrvatskoj netko tko nije čula za D. B.-a.  Prilog je objavljen u "Brisanom prostoru". Smiješno i tragično. Što se tom anketom htjelo postići?

Mora se priznati da se rečeni još i dobro nosi s tom beckhamanijom. Momak ne traži nikakav specijalni tretman ni u Realu i reprezentaciji, a nije ga tražio ni u Manchesteru. Rijetki su njegovi ispadi, uvijek korektan i staložen, i na terenu i van njega. A nije mu lako. Kada je prije pet godina napravio crveni karton protiv Argentine, valjda jedini u reprezentativnom dresu, najtiražniji list u zemlji donio je naslov "10 heroja i jedan idiot". A da nije njega kukavna Engleska ne bi ni vidjela to svjetsko prvenstvo. Jednako tako, menadžer Manchestera nimalo korektno ponio se prema igraču bez kojeg bi ostao jedan u nizu poluspješnih otočkih menadžera, davši ultimatum "ili on ili ja".

Uglavnom, vjerujem da Gullitu, Matthäusu, Platiniju, Kempesu, Rossiju, Van Bastenu i Hagiju nije baš lako kada gledaju pretvorbu marljivog i dobrodušnog, ali po nogometnom znanju ipak skromnog, Beckhama u veću nogometnu ličnost nego što su bili  oni. Pa i u samom Realu barem su trojica veći igrači od njega! Od toga, vjerujte, imaju samo koristi Beckham i marketinške agencije koje ga prate, a nogomet ponajmanje.