Ima li onih koji se pitaju, kao "gavran na drvetu čvorka – u onoj reklami za Pionir – što to znači velika četvorka"? Malo vjerojatno, stoga prijeđimo na ideju, koja nije iznenađujuća, ali je iznenađujuće da dolazi od Z. Mamića, koji se voli hvaliti da je kao mladić predano radio na tome da propadne i Jugoslavija i njezina nogometna liga. Okolnosti su se promijenile, Maminjo sada ima pedesetak nogometaša na platnom spisku kojima nekako treba dići cijenu. Kao drugo, tu je i klub, Dinamo, iz kojeg je najurio sve koji mogu biti prijetnja njegovim interesima i u kojem, iako dopredsjednik, vodi glavnu riječ. Vjerojatno je, kada je ulazio u Dinamo, Mamić mislio uloženo vratiti kroz europske nastupe (ali njih je malo, a sezona je duga), te kroz reprezentaciju, no u njoj Otto Barić protežira neke druge igrače, točnije one koji jamče igru i rezultat (otuda i neuspjela akcija Barićeve smjene zamišljena u Mamićevoj glavi).

Mamiću četiri utakmice s Zvezdom i Partizanom u zamišljenoj regionalnoj ligi trebaju kako bi sve one menadžere koji, umjesto u Zagreb, radije navraćaju u Beograd preusmjerio ka Maksimiru. Isto tako, i zaradio nešto više od 160 000 kuna koliko je, tvrdi, bio utržak sa zadnje utakmice protiv Hajduka. Ako bi se, posredno, digla i kvaliteta domaćeg nogometa i Dinama – tim bolje. Poklapaju li se, međutim, Mamićevi i interesi hrvatskog nogometa?

Djelomice da, ali važnije je pitanje bi li utakmice nekadašnjih klubova velike četvorke riješile probleme hrvatskog nogometa? Podatak da je jedini prijedlog koji unosi svježinu u učmala nogometna zbivanja stigao od osobe poput Mamića, dovoljno govori o stanju u našem nogometu. Da se o tužnoj slici praznih tribina na prvoligaškim utakmicama i ne govori. Tko je kriv za to? Vjerojatno jednim dijelom i sam Zdravko Mamić. Dok mu je odgovaralo da se naš nogomet sve više seli iz sfere širokog javnog interesa u sferu poluilegalnog domunđavanja, švercanja, trgovanja i zaplotnjaštva – nije se bunio. U kojoj to zemlji i u kojem to nogometu netko može biti istodobno dopredsjednik prvoligaškog kluba, član Izvršnog odbora vrhovne nogometne organizacije, menadžer i vlasnik menadžerske agencije koja ima igrače u konkurentskim klubovima? Je li kriv Mamić što je sve to objedinio u svojoj malenkosti, ili sistem koji mu je to omogućio?

Sada je stvarno dilema da li podržati njegovu ideju, jer trenutno stanje vodi ravno u majorizaciju nogometne lige od strane pet, šest najvažnijih menadžera i mešetara. To je izbor bez izbora. Ali još bi nekako i bilo jednostavno odlučiti se kada bi se pravili "ludi" da je ovdje riječ samo o sportu. Dolazak Zvezde i Partizana u Hrvatsku, i obratno, Dinama i Hajduka u SiCG, kako pokazuje postratna praksa, uvijek je bio signal za iživljavanja svih vrsta, za stvari koje nemaju veze s sportom. Uopće nije teško zamisliti da bi se i ona razina normalnosti koja je uspostavljena između dviju države prebrisala nakon nekog teškog incidenta na nogometnoj utakmici. Košarka je drugo, profil publike koji ide na košarkaške utakmice je drugačiji. Vjerojatno će se mnogi koji doista vole nogomet zahvaliti na pozivu na utakmicu Dinamo - Partizan. Što ne znači da se te utakmice stvarno neće igrati. Vjerojatno će krupni regionalni kapital ohrabriti Mamića, nije daleko od pameti i da će danas Sanader, a sutra neki srpski premijer iz nacionalističke stranke poput HDZ-a, također podržati tu ideju, kako bi se pokazao smjelijim i odlučnijim od svojih "lijevih" prethodnika. Pokrenut će se taj ringišpil već nekako, a pametnom je gledati da od njega bude što dalje, kako ga neka noga ili flaša ne bi zakačila po glavi. Jer, nemojmo zaboraviti, "bal vampira" prvo je počeo na nogometnim derbijima..