Tko ne bi razumio pravednike i osudio djevojčicu koja bez trunke samilosti utapa pseći okot i onog koji je sve to snimio, pa cijelom svijetu obznanio kako se u ovom krajevima rješavamo neželjenih života. Desetljećima i stoljećima utapamo mačje i pseće potomstvo u potocima, rijekama i jezerima. Običaj je uzeo takvog maha da bi svaku tekućicu i stajaćicu na Balkanu Prijatelji životinja mirne duše mogli obilježiti kao spomen kosturnicu četveronožnom rodu

Plavokosa djevojčica vadi iz plastične kante štene po štene, pa ih baca u rijeku. Pritom se hihoće i snimatelja pita: "Jel plivaju?" Snimka koja je prije nekoliko dana osvanula na internet servisu youtube.com izazvala je zgražanje diljem svijeta. Izuzetak, dakako, nisu ostali niti hrvatski konzumenti ovog video sadržaja. Učas smo se kolektivno zgrozili, stajući u red "civiliziranih", među kojima se našao i nemali broj onih koji smatraju da djevojčica iz Bugojna zbog svog postupka zaslužuje sve najgore što se živom čovjeku može dogoditi. Internet je danas pun mržnje namijenjene maloj Bugojanki. Cijedi se pravednički gnjev, zazivaju se munje i gromovi da sprže dvanaestogodišnju šteneubojicu. Bože, koliko humanosti na jednom mjestu!

Tko ne bi razumio pravednike i osudio djevojčicu koja bez trunke samilosti utapa pseći okot i onog koji je sve to snimio, pa cijelom svijetu obznanio kako se u ovom krajevima rješavamo neželjenih života. Desetljećima i stoljećima utapamo mačje i pseće potomstvo u potocima, rijekama i jezerima. Običaj je uzeo takvog maha da bi svaku tekućicu i stajaćicu na Balkanu Prijatelji životinja mirne duše mogli obilježiti kao spomen kosturnicu četveronožnom rodu.

Kad smo već kod utapanja nepoželjnih života, na ovom mjestu pošteno je prisjetiti se slučaja kamerom nezabilježenog, ali sudski procesuiranog i time okončanog. Čovjek o kojem je riječ više nije u nevinoj dobi, a za takve je teško povjerovati da su ikad i bili djeca. On se odaziva na ime Branimir Glavaš i do jučer je bio zastupnik u Hrvatskom saboru, legitimno izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Sudskim pravorijekom i definitivno je utvrđeno da je spomenuti naređivao ubojstva srpskih civila. Njegovi killeri vodili su ih na obale Drave, pa ih ubijali i bacali u rijeku. Iako su postojali više nego ozbiljni dokazi da je Glavaš odgovoran za ova ubojstva, na procesuiranje slučaja čekalo se godinama.

Proces je započeo u politički pogodnom trenutku, ali niti nakon donošenja presude kojom je napokon stavljena točka na horor film s mjestom radnje na pitomoj dravskoj obali, žrtve monstruoznog zločina nisu među nama našle onoliko pozornosti i samilosti koliko smo je dali nesretnom psećem okotu što je skončao u zelenom Vrbasu. Sa forumskih stranica nije se cijedila mržnja prema (dojučerašnjem) saborskom zastupniku, nitko za njega nije tražio smrtnu kaznu niti zazivao Iliju gromovnika da ga sprži po kratkom, ali pravednom postupku.

Naprotiv, dobar dio hrvatskih građana za tog istog monstruma je glasao na demokratskim izborima, pa mu omogućio da uđe u zakonodavnu vlast i stekne zastupnički imunitet iza kojeg će se ovaj duže vrijeme kriti od optužbi za ratni zločin. I dan danas, kad je pravosuđe odrezalo zasluženu kaznu osječkom ratnom zločincu, većina građana ove zemlje, među kojima, vjerujemo, i većina onih što se zgraža nad postupkom plavokose djevojčice, ne uspijeva preko usana prevaliti osudu za ubojstva koja je u Osijeku naređivao Glavaš. Kraj Drave, baš kao ni kraj Vrbasa, nema spomen ploče koja bi putniku namjerniku rekla kakav zločin se dogodio na tom mjestu.

Više samilosti prema psima nego prema ljudima pokazujemo, evo, i u posljednjem procesu koji okupira našu pozornost, a taj se opet odvija u mrskom Haagu, gdje "čudni ljudi čudnog imena" sude "neupitnim herojima Domovinskog rata". Gotovo da nema medija koji je, prateći završne riječi u haaškom procesu Gotovini, Markaču i Čermaku, ostavio makar malu mogućnost da je koji od "heroja" uistinu kriv za ono što se zbivalo nakon osloboditeljske vojne akcije Oluja. A zbivala su se, podsjetimo, brutalna ubojstva starica i staraca kao i sustavni palež "srpskih kuća". Unatoč činjenici da je Hrvatska vodila obrambeni rat i da je u tom sukobu s pravom obilježena kao žrtva agresije, netko je po Krajini ipak ubijao bespomoćne starce i redom palio kuće. Za ime Boga i čovjeka, netko bi, valjda, za to trebao i odgovarati!

Niti pet minuta hrvatski mediji u praćenju procesa Gotovini, Markaču i Čermaku nisu posvetili žrtvama. Fokusirani smo uglavnom na rušenje teze optužbe o prekomjernom granatiranju Knina. Optuženi generali možda uistinu nisu krivi za ono za što ih se tereti, ali pitanje je možemo li dopustiti i najmanju mogućnost da su za zločine ipak znali, da su ih poticali ili čak i naređivali? Očito ne možemo. U ovom zločinu, naime, nisu stradali netom okoćeni psići, nego Srbi, a za njih među "pravednicima" u ovoj zemlji nema toliko samilosti kao za životinjski rod.