U četvrtom nastavku feljtona o hrvatskom tiskanom novinarstvu osamdesetih godina, Jasna Babić, Marinko Čulić, Viktor Ivančić i Vlado Rajić govore o tome kako je novinarstvo nekad shvaćano kao institucija koja se treba boriti za javni interes i boljitak društva. Što znači angažirano novinarstvo, nasuprot suhom “profesionalizmu”? Zašto su današnje novine tek otpadak medijskog i društvenog sistema? Zašto je novinarstvo nužno podupirati javnim novcem te zašto hrvatski tabloid funkcionira kao auto od kartona? Zašto su novinari tek sluge izdavača koji pune praznine između oglasa? Konačno, zašto je danas postolar, koji živi od prodaje cipela, u prednosti pred novinarstvom?

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Zlatno doba novinarstva i njegova propast

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Galaksija koju su zgazili Tuđman i HDZ

FELJTON-HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: Poslušnici su ostali poslušnici

FELJTON - HRVATSKA ŠTAMPA 80-IH I DANAS: „Slovenci su imali više slobode da kažu ono što je naša generacija mislila“

Tomislav Jakić u svojoj knjizi „Nisam zavijao s vukovima“ kaže da mu je tijekom njegovog školovanja na tadašnjoj Radioteleviziji Zagreb, današnjem HRT-u, prenošen i postulat koji glasi da „novinarski rad mora koristiti društvu“. Danas je došlo do promjene paradigme, pa je bitan samo profit.

Marinko Čulić: Promijenila se paradigma. Moraju se mnoge stvari prilagoditi i to važi i za novinarstvo. Ušlo je u do sada - barem u ovom dijelu svijeta - nepoznata kliješta, ali to se prelijeva i na zapadnu stranu Berlinskog zida, gdje je profit postao primjetni ili neprimjetni gazda. Često i jedno i drugo, po modelu „poznat gazda, ali brdo nevidljivih profitnih interesa“ koji novine stavljaju u potpuno novu situaciju. U onom sistemu si, pogotovo nakon toliko dugo vremena, znao što je problem. Sada problem više nije samo s jedne strane, nego s dvije. U igru ulaze i oglašivači, a osim toga - da ne mislimo da je nestao - ponovno se upliće i politički faktor. Oglašivačima nije prvenstveni interes da direktno kreiraju politiku i zato prepuštaju medije političarima. Trenutačno imate veću jagmu za utjecajem u medijima nego li, možda, što je to bilo prije deset godina. Račan jest bio zainteresiran da ima utjecaja u novinama, ali ni izbliza kao Josipović kojem možeš izbrojiti sjajne veze u EPH, u Večernjem listu i na televiziji.

Viktor Ivančić: Zapravo ste to dobro naboli. Mi se jesmo sprdali žestoko s tom frazom kako je novinar u stvari društveno-politički radnik i kako treba bit koristan društvu. Problem je što se ta korisnost društvu u najvećem broju slučajeva izjednačavala s lojalnošću postojećoj vlasti. Međutim, moje duboko uvjerenje je da novinar treba biti koristan društvu, naravno ako tu frazu shvatimo onako kako ona glasi, a ne kako se zloupotrebljava. Danas to više nije slučaj, to je po meni najveći problem novinarstva.

Kriterij je postalo postići čitanost na bilo koji način?

Viktor Ivančić: Čitanost, popularnost privlačenjem publike, odnosno obmanjivanjem. Vidimo i kontraefekte, publike je sve manje što je više zavodimo. Pojam općeg dobra, javnog dobra je iz novinarstva izgnan, on se – barem u mainstream novinarstvu – danas koristi kao lažna fraza. Ja sam u novinarstvu uvijek shvaćao i etičku dimenziju tog posla, nikada nisam bio suhi profesionalac, kao što nisam htio biti ni neutralan. Uvijek sam bio borbeni novinar koji je zastupao svoje stavove i mislim da je to normalno. Smatrao sam da jeste uloga novinara da pomaže društvu i da čini dobre stvari. Danas je to sto i prvi kriterij, što je po meni najveća tragedija. Svjestan sam da možda zvučim patetično, ne kukam, ali činjenica je da novinarstvo doživljava debakl od onda otkada je sebe otrglo od služenja javnom interesu. To je i samoubilački put, jer novinarstvo dokida samo sebe. Ta struka danas uopće ne živi od svog proizvoda. Pišete neke članke da bi proizveli tu novinu, a onda ne živite od prodaje te novine, nego od prodaje oglasa.

"Novinarstvo će biti zabavljačka, odnosno zavodnička industrija" - Viktor Ivančić (FOTO: Lupiga.Com)

Zapravo prodajete publiku oglašivačima?

Viktor Ivančić: Prodajte publiku oglašivačima, a vaše je samo da „nahvatate“ te ljude i utrapite ih nekoj korporaciji čiji je interes da njima manipulira. Postolar napravi cipelu i živi od prodaje te cipele, bez obzira što trgovac uzima maržu. Kad se ta struka, novinarska, dovela u stanje da ne živi od prodaje svog proizvoda, osudila je sebe na propast. Dok se to ne promjeni, nema joj spasa. Novinarstvo će biti zabavljačka, odnosno zavodnička industrija.

Spomenuto je da je teški položaj novinarstva logični razvoj događaja unutar jednog društva koje je svoje institucije izručilo tržištu, međutim, postoje zemlje, da tako kažemo „razvijenog kapitalizma“ u kojima novine ostvaruju dobit ili barem nije došlo do takvog tipa destrukcije kao što je to kod nas slučaj. Isto vrijedi i za profesionalne standarde. Da li je to posljedica, nazovimo to tako, naših specifičnih tranzicijskih uvjeta?

Marinko Čulić: Svakako da jest posljedica, ali i na zapadu je novinarstvo u krizi, listovi se gase danomice ili im jako padaju tiraže. Ili, pak, mora intervenirati politika da smanji PDV – mislim da je to slučaj u Francuskoj – s ionako malih pet na jedan i pol posto.* Kriza je, dakle, i tamo. Ovdje je, govorimo o Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, specifično to što su mediji umjesto jednog gazde sada dobili dva. Treba konsolidirati njihove odnose, što je na zapadu napravljeno. Kod nas još uvijek treba podijeliti tržište. Tu su poslodavci, koji utječu na medije – ne samo da utječu, nego ih i posjeduju – dok je politika mnogo važnija jer još uvijek nije obavljena podjela tržišnog kolača. Tako da je utjecaj politike mnogo veći nego li, recimo, u Njemačkoj gdje je to davno obavljeno. Naravno, mijenja se to i tamo, ali konfiguracija postoji, dok se ona kod nas još uvijek stvara. Bez obzira što znamo da Todorić posjeduje pola Hrvatske, jer to sutra ne mora biti tako, stvari nisu stabilne. Odnos snaga – tko kontrolira što na tržištu, prebacuje moć na medije i traži podršku politiku – nije toliko izbistren kao u razvijenim zapadnim zemljama. To je jedina razlika, ali i oni tamo su u krizi.

Jasna Babić: Sve što ste u vašem pitanju naveli je točno. Ali isto tako točno je i da je Globus - kao i neke druge privatne novine – imao nakladu preko 120.000 primjeraka i u doba kada je postojalo samo hrvatsko tržište. Tržište, dakle, nije presudno. Presudno je – i to je fundament svega – da današnje novine neizmjerno lažu. Čak ne lažu u smislu da izmišljaju fantazije, uvijek tu postoji neko zrno istine, ali ona je plošna, jednodimenzionalna i sama po sebi ne govori ništa. Novine danas predstavljaju spin, izvode čarolije i rade od publike idiote. Zašto bi netko koga vuku za nos uopće kupovao te novine? Generacija koja najviše čita je moja generacija. Ona bi i dalje kupovala novine. Međutim, ne vidim da itko iz moje generacije čita današnje novine. Ljudi idu na internet samo zato što je današnja ponuda novina zaista uvredljiva za elementarnu pamet.

Koji je motiv proizvodnje takvog tipa medija, naročito s obzirom na to da kod nas novine uglavnom uređuju izdavači, a ne urednici?

Jasna Babić: Motiv je da izdavači ostanu u igri među velikima, da sačuvaju svoj status krupnih kapitalista. Mi nemamo pravo tržište – ne veliko ili malo, mi nemamo nikakvo tržište. Imamo monopolizirani prostor u kojem izdavač, želeći ostati krupni kapitalist, radi za nekolicinu drugih krupnih kapitalista. Oni mu uzvraćaju tako što se kod njega oglašavaju, dakle pumpaju ga novcima, a ovo ostalo je nusproizvod, jer nešto moraju proizvoditi. Novina je tu otpadak tog zatvorenog kruga, to je logično. Nisu novinari krivi za to – da ih se baci u neke druge okolnosti, oni mi reagirali profesionalno. Međutim, to ne da se ne traži, nego je nepoželjno. Kad ste zadnji put čuli da je netko nekog poslao iz Večernjaka ili Jutarnjeg lista na zadatak od tri tjedna, kao što su mene svojedobno poslali u Kanadu da istražim jednu političku biografiju – mislim na Gojka Šuška. Taj tekst se mogao napisati u tri nastavka, bio je relevantan, utemeljen, bez ijedne faktografske greške. To još radi televizija, i to tako da se stvori dojam silnih pustolovina koje su proživjeli njeni novinari. No toga po novinama nemate, i to novinama čiji izdavači navodno grcaju u parama. Ne vidim zašto se to ne događa. Umjesto toga, imate instant priče koje im netko dostavlja iz Gajeve, iz Savske ulice gdje je MUP, to se svede na dvije kartice teksta i dobijete lažnu aferu koja traje tri dana. Onda se shvati da se radi o lažima i napuhavanju, pa se to zaboravi, a prave se stvari događaju negdje kamo novinaru ne dozvoljavaju da dođe. Takvu sliku Hrvatske imamo. Najviše neslobode sam izravno osjetila kada se u Globusu pojavio Kutle. Prvi put mi je cenzuriran tekst. Pukanić je to u Nacionalu puno elegantnije rješavao, on ne bi cenzurirao tekst, nego ga ne bi niti objavio. Napisao bi svoj, što je bilo pošteno. Najgore doba naručenih stvari vladalo je u EPH-u u doba Sanadera i njegove nasljednice. Ne znam kako je sada, ali vidim po tekstovima. Mi novinari dovoljno poznajemo jedan drugog da vidimo tko je koji tekst naručio i tko je za koji tekst u pisanim medijima bio izvor. 

"Ljudi idu na internet samo zato što je današnja ponuda novina zaista uvredljiva za elementarnu pamet" - Jasna Babić (FOTO: Lupiga.Com)

Vlado Rajić: U Europi, a i u modernijim zemljama novog svijeta ne postoji novinarstvo koje nema sufinancirane novine. Dakle, država svojim novcem mora održavati profesionalnost koja osigurava informiranje građana, bez navijanja, bez žutila i tako dalje. To je prvo, a drugo – kada se govori o žutom novinarstvu u Hrvatskoj, zloupotrebljava se jedna činjenica. Žuto novinarstvo je novinarstvo! Tu se od onih pet „w“ – tko, što, gdje, kada i zašto – jedno ili dva naglase više nego što treba, ali svih pet su prisutni. Treba pročitati Güntera Wallraffa, koji se preobukao pa ušao u redakciju Bilda – iz njegove knjige vidite da bi Springerovi jurišnici nešto naglasili, ali sve su morali precizno napisati. Dok mi tabloidima zovemo – neću spominjati imena – ali tako zovemo novine koje uopće nisu novine, samo tako izgledaju. Vi možete napraviti automobil od kartona, ali – je li to auto? On izgleda kao auto, ali da li se može voziti? Ne može. Da li ove novine možete čitati kao novine – dakle da nešto doznate – ili možete gledati slike? Tabloid u hrvatskom novinarstvu je kartonski auto. Sve je u redu, sliči na novine, ima i redakciju i prostor, ima i impresum, ali to iz milijun razloga nisu novine. Vlasnik, koji ne odgovara nikome, financira kreatore takvog kartonskog automobila, a oni zapošljavaju ljude koji proizvode baš takav automobil. Gdje je tu država? Nigdje. Ne plaća se porez, vara se na sve moguće strane. Jedna od najvećih prevara je RPO – molim vas, to je sistem koji je omogućio da glavni urednici nekih novina uopće nisu u tim novinama zaposleni. Kome je takva osoba odgovorna? Onome tko mu odobrava tih sto i nešto tisuća kuna svakog mjeseca, od kojih država u ime poreza vidi tisuću petsto. Muž ili žena takve osobe će svog bračnog partnera, kada se razboli, odvesti kod doktora kojeg plaćamo vi ili ja, jer mi smo u stalnom radnom odnosu. To je paradoks. Kako da dobijete drugačiju novinu kad je krug tako postavljen? Lako je reći da je sedamdesetih i osamdesetih postojao nekakav CK koji je određivao. Ali moram reći – država je davala novce, a CK se brinuo da mi ne kažemo u ljetno vrijeme - kad Tito ide na Brijune - „Svi političari na moru“. Da ne pišemo, ako su požari, preko cijele naslovnice „Gori Hrvatska!“. Ako se pojavi morski pas, da ne metnemo to na naslovnicu, jer će sve Švabe pobjeći. To je bila ta diktatura. Naravno da je bilo političara koji su se bavili time da ih se ne vrijeđa. Da li je danas diktatura puno gora, ako vi jednom Zoranu Milanoviću u naslovu velite da je bahat i bezobrazan, da nema pojma o čemu govori? Milanovića je izabrao ovaj narod, pa vi ste tom narodu rekli – „budale, koga ste birali?“.* To se u komunizmu nije moglo dogoditi, postojale su granice.

Ali unutar njih se radilo mnogo ozbiljnije, pa u nekom smislu i poštenije nego li danas?

Vlado Rajić: Informativnije. Vi ste mogli uzeti novine, Vjesnik, pa biste prvo vidjeli što se u Zagrebu dogodilo na političkom vrhu, što u kazalištima, što na sportskim terenima... U to vrijeme Mamić nije mogao biti gazda u Dinamu, što ne znači da mnoge Mamićeve osobine nekadašnje gazde nisu imale, ali to se rješavalo unutar političke strukture.

Ali ni takav Mamić nije mogao glavna zvijezda u novinama.

Vlado Rajić: Naravno da ne.

Jasna Babić: Mi imamo kapitaliste koji su imenovani političkim dekretom. Kada je Tuđman rekao „bit će tristo obitelji“, tako je i raspodijelio zatečeno nacionalno bogatstvo, ne pitajući se da li su ti ljudi sposobni biti kapitalisti. Ja sam sigurno nesposobna biti kapitalist, dajte mi tvornicu i ona će sigurno nestati. Nisu svi za sve, a mi smo dobili kapitaliste kao bogatu političku klasu. Njima treba svaki novinar da popunjava prostor između dva oglasa – oni ih ne znaju eksploatirati, zato su naklade male, i zato ih malo i plaćaju. Ne izvlače iz njih bog zna što, stoga je oglas puno dragocjeniji. Suština je da imamo loše izdavače, a oni ne moraju biti dobri kada imaju blagoslov politike, koja će im svaki put s nekim proračunskim olakšicama ovako i onako uskočiti u pomoć, pa zašto da žive od naklade? Nisam protiv toga da novinar svom poslodavcu donosi profit, sukladno onom najboljem što u svojoj profesiji može dati. On mora biti među ljudima, izići na cestu, pronalaziti teme. Međutim naši izdavači novinare tretiraju kao činovnike. Sve naše redakcije izgledaju kao američke izdavačke kuće pedesetih godina - ta fascinacija golemim zdanjima, u kojima je mnogo ljudi načičkano u kancelarije, i onda imate osjećaj silne moći jer vladate nad takvim brojem čeljadi. 

Gospođo Babić, nedavno je iz Ministarstva kulture potekla inicijativa da se javnim sredstvima pokrene novi dnevni list, koji bi – možda – u budućnosti mogao utjecati na situacijom u čitavom polju, pod uvjetom da bude držao do nekih standarda. Da li mislite da bi to mogao biti jedan od modela?*

Jasna Babić: Ne mislim, jer ako takav list uđe u monopolizirani prostor, dogodit će se isto kao što se dogodilo s Vjesnikom. Oni su u rukama imali Vjesnik – list s velikom tradicijom – pa nisu znali od njega napraviti pro-vladin list koji bih ja čitala da vidim što vlada smjera, nego su svoje spinove plasirali u privatne novine, računajući da će imati više odjeka. Dakle, oni nisu u stanju napraviti tako nešto. Prvo bi politika trebala raskinuti svoju intimnu vezu sa svim izdavačkim tajkunima i vidjeti kako oni posluju. Nije problem što ministar Ranko Ostojić živi u stanu čiji je vlasnik Ninoslav Pavić, nego to što mi – a zato što on živi u tom stanu – ne znamo što se dogodilo sa Slobodnom Dalmacijom. Ne znamo Pavićeve veze sa Ivom Sanaderom, koje su postojale, ne znamo, na kraju krajeva, zašto je ubijen Pukanić. Mnoge stvari ne znamo samo zbog naizgled bezazlene činjenice da Ranko Ostojić živi u stanu Nine Pavića, i da premijer u tome ne vidi apsolutno nikakav grijeh. Drugo, kada bi Tomislav Karamarko, recimo, raskinuo svoje veze s paterom Toljom koji vodi Večernji list, mnogo toga bismo saznali o ulasku Styrie u Večernji, pa bismo saznali zbog čega moramo kupovati baš neke proizvode iz Njemačke, a ne naše, pa zašto su cijele industrijske grane nestale, saznali bi zašto je Todorić sveprisutan oglašivač i zašto ni jedna novina ne može opstati ako se Todorić u njoj ne oglašava. To su problemi koje neka nova vladina novina ne može nimalo popraviti.

"Tabloid u hrvatskom novinarstvu je kartonski auto. Sve je u redu, sliči na novine, ima i redakciju i prostor, ima i impresum, ali to iz milijun razloga nisu novine" - Vlado Rajić (FOTO: Nacional.hr)

Viktor Ivančić: S tim da se stvari mijenjaju. Treba uzeti u obzir imate li iole pristojnu ili potpuno nepristojnu državu. Recimo, u devedesetima je hrvatska država bila potpuno nepristojna. Kada smo pokretali Feral, jedini način da izborimo prostor slobode bio je da ga zakupimo privatnim vlasništvom, dakle da budemo privatni vlasnici, a pri tom nas uopće nije zanimalo da budemo vlasnici i dižemo profit. Zanimao nas je prostor slobode kojeg nismo ni na koji drugi način mogli imati. Danas se - kada je država imalo pristojna, ili kad postoji greška u sistemu – može desiti potpuno obratna situacija. Novine zastupaju privatni interes za privatne vlasnike, dok su po mom sudu najkritičnije novine Zarez i Novosti, a obje su na državnim dotacijama. Volim vjerovati da to neće biti greška u sistemu, nego da će biti sistem takav da će država bez loših primisli nekome davati novac tko će kritizirati aktualnu vlast. Mislim da bi to bio dobar trend.

Da li je to možda zato što je oba navedena lista, uzimajući u obzir čitavu scenu, ipak ne pretjerano relevantna, dakle, to je neka količina kritike koju sistem može tolerirati? Vidjeli smo što se dogodilo Vjesniku - nije postojala volja da se stvori dnevni list koji bi bio u javnom vlasništvu i koji bi bio neovisan.

Viktor Ivančić: Zasada je tako, računa se da se neće proizvesti prevelika šteta. Kada se procijeni da je ona veća od očekivane, imate intervenciju poput Josipovićevog napada na Novosti. Najviši državni činovnik otvoreno se založio za to da se dotacija Novostima ukine. Još ćemo vidjeti da li se radi o greškama u sistemu ili će sustav dotacija kroz taj sistem zaživjeti, ali kao alternativa svakako bi to bilo dobro, da imamo mogućnost suprotstaviti se privatnoj vladajućoj struji, pogotovo u ovako maloj zemlji. U velikoj zemlji i s velikim tržištem možete opstati na margini. Čak i ako ste marginalan medij imat ćete dovoljno prihoda i publike. U ovako maloj zemlji situacija je stalno ili-ili. Dakle, ako si margina - crkavaš, što nije dobro. Vrlo se lako taj medijski prostor zapiša i totalno uništi, dovoljne su dvije medijske korporacije koje će u roku odmah zauzeti cijeli medijski prostor. Dobijete šareno-uniformirano stanje potpune novinarske nerelevantnosti i reproduciranja statusa quo.

* Feljton je nastao na temelju razgovora vođenih za radijsku emisiju “Skrivena strana dana” urednice Ljubice Letinić. Ciklus je emitiran na Trećem programu hrvatskog radija početkom 2013. godine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay