Dozlaboga je već istrošena moralistička fraza kako svatko treba najprije počistiti u svom dvorištu, pa tek onda viriti u susjedovo. Dozlaboga istrošena, a ne da se potrošiti. Preduboko je u balkanski genotip našeg čovjeka ukopan refleks da se penje na prste i isteže vrat preko plota, uzrokujući endemsku ukočenost vrata koja mu onemogućava da se osvrne po svojoj avliji. Iza leđa mu cijeli deponiji njegova vlastitog smeća, masovne mu grobnice nikle po dvorištu kao krtičnjaci, iz kuće dopiru leleci i jauci, a on stoji kraj plota na međi, rastegao se koliko god je velik - a najveći je od sviju - pa preko visokoga zida ograde gleda je li komšiji konačno crkla krava, da može po selu govoriti kako mu je mrtva krava u avliji.

Dozlaboga je već istrošena moralistička fraza kako svatko treba najprije počistiti u svom dvorištu, pa tek onda viriti u susjedovo. Dozlaboga istrošena, a ne da se potrošiti. Preduboko je u balkanski genotip našeg čovjeka ukopan refleks da se penje na prste i isteže vrat preko plota, uzrokujući endemsku ukočenost vrata koja mu onemogućava da se osvrne po svojoj avliji. Iza leđa mu cijeli deponiji njegova vlastitog smeća, masovne mu grobnice nikle po dvorištu kao krtičnjaci, iz kuće dopiru leleci i jauci, a on stoji kraj plota na međi, rastegao se koliko god je velik - a najveći je od sviju - pa preko visokoga zida ograde gleda je li komšiji konačno crkla krava, da može po selu govoriti kako mu je mrtva krava u avliji.

Takvi ne razumiju zašto bi oni počistili svoje dvorište, kad susjed nije: tako uhvaćeni u vlastitu logičku zamku cijele svoje male, uzaludne živote potroše u virenje preko ograde. Ima, međutim, i onih čija je logička zamka mnogo složenija. Što, recimo, dozlaboga istrošena moralistička fraza kako svatko treba najprije počistiti u svom dvorištu znači Fati Orlović iz Konjević Polja?

Zlosretna je Fata - svi već znate tu priču - vrativši se prije jedanaest godina iz ratnog progonstva u svoje selo kraj Bratunca, u dvorištu zatekla pravu, pravcatu crkvu. Svašta su, ne kažem, u posljednjem ratu prognanici i izbjeglice po povratku nalazili u svojim dvorištima, i ruševine i nadogradnje, gradili su ljudi na tuđemu, računajući da će dovijeka tu biti, i poljske zahode i staje i garaže i cijele kuće, a Fati Orlović iz Konjević Polja u dvorištu, tik do kuće, nikla velika, bijela pravoslavna crkva Usjekovanja glave svetog Jovana Krstitelja sa sve zvonikom.

Sve od tada, punih jedanaest godina Fata pokušava počistiti u svom dvorištu, ali ne ide. Obraćala se ona i općini i sudu i policiji i visokim predstavnicima i strankama i premijerima, cijeli je svijet čuo za njezin nesvakidašnji problem, ima i tri godine da je Milorad Dodik svečano objavio da je problem riješen i da su za premještanje crkve iznađeni i novac i zemljište, a crkva još stoji na njenom. Uzimala je u nemoćnom bijesu pravdu i u svoje ruke, ometala liturgije i rastjerivala bogosluženja, tukla se s uljezima u svojoj avliji, tukli bogami i oni nju, završavala je i na policiji, i na sudu, i u bolnici, ali hram svetog Jovana Krstitelja i dalje joj pred kućom.

Drugi ljudi, eto, iz avlije tjeraju djecu kad zajebavaju psa ili kradu trešnje, a Fata Orlović iz dvorišta tjera popove, vladike i episkope. Nije starijim ljudima ni sa djecom lako, a kamoli sa popovima. Prošlu subotu, recimo, na bajramsko jutro joj pod prozorom udarili zvoniti sa zvonika. Vele, krsna slava svetog Jovana. A sveti Jovan vrti se u svom grobu u dalekoj Palestini: točno na dan kad je prije mnogo stoljeća nad njegovim grobom u Sebasti posvećena prva crkva svetog Jovana i koji se obilježava kao dan Jovanove smrti, obilježava se tako u dalekoj Bosni, u crkvi podignutoj na tuđoj zemlji, smrt sveca koji je glavu izgubio upravo zato što je Irodu ponavljao Božju zapovijed da "ne poželi tuđe".

Nisu vjernici okupljeni u Fatinoj avliji čuli gdje se sveti Jovan vrti u grobu, ali su zato čuli Fatu. Izašla ona da rastjera neodgojenu čeljad - jer nije lijepo ni pristojno muslimanima po njihovim dvorištima na bajramsko jutro zvoniti s crkvenog zvonika - a završila u bolnici u Tuzli. S krvavom rukom i optužbom da se sama ozlijedila. Napali Fatu i lokalni Srbi, i srpski mediji, i srpski političari iz Bratunca, da je krenula na okupljene svećenike i vjernike ciglom, pa se sama ciglom izrezala.

Pretpostavimo za potrebe ovog ogleda da je istina što kažu za Fatu, pa se upitajmo, braćo i sestre u Hristu, zašto bi starica sama sebi razrezala ruku. Zar samo zato da optuži Srbe kako su je napali u njenom dvorištu? Koje bi dokaze zlosretna Fata imala da joj Srbi upadaju u avliju, osim jedne obične pravoslavne crkve sa zvonikom što joj se koči na mjestu gdje drugi ljudi imaju garažu? Vjerojatno je, otkrit ćemo valjda uskoro, Fata Orlović sama podigla i tu crkvu, sve da napakosti bosanskim Srbima.

Otkud joj, uostalom – cigla?

Shvatili ste sad, braćo i sestre u Hristu, da je Fata Orlović sama sebe razrezala opekom iz jednostavnog razloga što ona opekama rukovati ne zna. Kako to, naime, da se ciglom nije razrezao nijedan srpski neimar što je prije četrnaest godina u njenom dvorištu gradio crkvu Usjekovanja glave svetog Jovana Krstitelja? Hiljade cigli ugrađeno je u Jovanov hram, deseci ljudi slagali su njegove bijele zidove, a nijedan se bogami nije porezao.

To je zato što oni koji su u Fatinoj avliji gradili crkvu znaju rukovati opekama. Krv na njihovim rukama, ako vas to zbunjuje, nije naime od oštrih cigli.

Pa kad tako oni što su prije mnogo godina otjerali Fatu Orlović i njenu djecu, i ubili joj muža, odmahnu rukom prema Fati u bolničkom krevetu - podsjećam da za potrebe ovog teksta još pretpostavljamo kako se sama ozlijedila - kakvim se čudom čuditi kad od nje i njene muslimanske braće pravednički zagrme kako im, govoreći o crkvi u Konjević Polju, valja najprije počistiti u vlastitom dvorištu. Pa u časopisu "Patriot", recimo, podsjećaju na džamiju koja je u Stuparima kraj Kladnja podignuta na srpskoj zemlji, ili onu u Bradini, sagrađenoj na ruševinama srpske kuće.

A nesretna Fata Orlović ništa drugo i ne traži, nego da počisti u vlastitom dvorištu.

U autentičnom bosanskom loncu paradoksa i apsurda, ne daju muslimanki Fati da svoje dvorište počisti isti oni što od muslimana traže da najprije počiste svoje dvorište. Teško je nekome sa strane shvatljiva ta logička zamka.

Preduboko je, naime, u balkanski genotip našeg čovjeka ukopan refleks da se penje na prste i isteže vrat preko plota, uzrokujući endemsku ukočenost vrata koja mu onemogućava da se osvrne po svojoj avliji. Iza leđa mu uredno, etnički čisto dvorište, lijepa trava izrasla tamo gdje je nekad bila džamija, a on stoji kraj plota na međi, rastegao se koliko god je velik - a najveći je od sviju - pa preko visokoga zida ograde gleda kako komšije iz pravoslavne crkve Usjekovanja glave svetog Jovana Krstitelja nisu u stanju očistiti svoje dvorište, i otjerati onu drsku muslimanku što je sagradila kuću u njihovu dvorištu, pa galami na krsnu slavu i gađa okupljene ciglama.

Dozlaboga je već istrošena moralistička fraza kako svatko treba najprije počistiti u svom dvorištu, pa tek onda viriti u susjedovo. Dozlaboga istrošena, a ne da se potrošiti.

Boris Dežulović (www.nezavisne.com)

Naslovna fotografija: depo.ba