Sahravi su danas su zaboravljeni i napušteni od svih. Mnogi ne žive u svojoj zemlji, Zapadnoj Sahari, nego u golemom izbjegličkom kampu u Alžiru. Između prava malog i nemoćnog naroda te svojih interesa – koji znače i pristajanje na brutalno gaženje pravde – Zapad se još jednom odlučio za vlastiti interes. SFRJ je priznavala ovu zemlju, dok se Hrvatska - pogađate - još nije izjasnila. Lupiga donosi ekskluzivni razgovor s predstavnikom SADR-a koji podsjeća na tezu da je logor Gdeim Izik bio uvod u ono što se naziva arapskim proljećem te objašnjava da njegov narod zadržava mogućnost da se od tiranije Maroka oslobodi i silom

Mohamed Malainin predstavnik je Saharske Arapske Demokratske Republike (SADR), odnosno pokreta Polisario za balkanske zemlje. Riječ je o političko-oružanom pokretu koji se bori za oslobođenje teritorija bivše španjolske kolonije Zapadne Sahare od marokanske vlasti. SADR je kao nezavisnu državu već priznalo 58 država svijeta, uglavnom afričke i zemlje u razvoju, dok još tridesetak čeka da se provede referendum o nezavisnosti. U 35-godišnjem sukobu dosad je, po procjenama, poginulo od 10.000 do 20.000 ljudi, a više od 150.000 Sahrava, pripadnika autohtonih arapskih i berberskih plemena, živi u izbjegličkim kampovima u Alžiru.

Sahravski logor (FOTO: Lupiga.Com)

Treba reći da je marokanska okupacija ovog golemog teritorija bogatog fosfatima ilegalna po svim međunarodnim propisima; sam Maroko je 1975. godine zatražio mišljenje Međunarodnog suda pravde, koji je presudio da Maroko nema pravo na taj teritorij, nego da se treba provesti referendum o samoodređenju. Međutim, zbog marokanskih opstrukcija on nikada nije proveden, a UN je nemoćan jer je Maroko – i njegov krajnje nedemokratski monarhistički režim - ključni saveznik zapadnih sila, Francuske i Sjedinjenih Država koje ga neprestano podupiru, a tijekom trajanja rata – od 1991. vlada primirje – pomagali su ga i oružano. Okupaciju službeno ne priznaje nijedna zemlja svijeta, pa čak niti Francuska i Sjedinjene Države, koje de facto podupiru okupaciju.

(IZVOR: wikimedia)

Treba reći i to da je Polisario petnaest godina ratovao protiv Maroka te porazio Mauritaniju, koja je također sudjelovala u okupaciji; krajem osamdesetih Maroko je konačno zauzeo većinu najboljeg teritorija te uspio „stisnuti“ Polisariove borce na svega komadić teritorija, ali istina je i da je riječ o sukobu možda tri stotine tisuća Sahrava i trideset milijuna Marokanaca! Unatoč tome, Marokanci su imali goleme gubite, Polisario i njegova Narodno-oslobodilačka vojska Zapadne Sahare primirje su dočekali s velikim brojem marokanskih zarobljenika, a tijekom rata su uspjeli napast i gradove u samom Maroku. No, golema premoć Maroka u ljudstvu, potpomognutom američkim i francuskim avionima i tenkovima te saudijskim dolarima konačno se morala odraziti na stanje na terenu; Sahravi su danas zaboravljeni i napušteni od svih. Između prava jednog malog i nemoćnog naroda te svojih interesa – koji znače i pristajanje na brutalno gaženje pravde – zapad se još jednom, naravno, odlučio za vlastiti interes.

Polisarijevi borci (FOTO: Lupiga.Com)

Zbog okupacije ovog teritorija Maroko je trenutno jedina afrička zemlja koja nije član Afričke unije. Naime, istupio je iz Unije, nakon što su ostale članice priznale SADR. Maroko je tijekom osamdesetih izgradio 2.700 kilometara pješčanog zida, s milijunima mina i desecima tisuća vojnika što ga nadziru, pa su dvije trećine teritorija Zapadne Sahare pod marokanskom kontrolom. Sami Sahraviji, pak, zbog brutalnog kršenja ljudskih prava, hapšenja, ubijanja i višedesetljetnih zatvorskih kazni, na okupiranom teritoriju započeli su mirnu „intifadu nezavisnosti“. U listopadu 2010. godine marokanska vojska i žandarmerija brutalno su uništile logor Gdeim Izik, gdje je stotine tisuća Sahrava tražilo zaposlenje, socijalna prava i korist od iskorištavanja prirodnih resursa Zapadne Sahare; prilikom toga je, prema podacima Polisarija, poginulo 36 ljudi, a 723 je ranjeno.

Tipični krajolik ovog podneblja (FOTO: Lupiga.Com)

Bivša SFRJ priznala je nezavisnost SADR-a 1984. godine, a Hrvatska se – pogađajte - još nije o tome izjasnila. Ne samo to, nego je Jugoslavija, kao zemlja koja je podupirala oslobodilačke pokrete diljem svijeta, na front slala vojne liječnike, a u samoj Jugoslaviji su se školovali Polisariovi borci. Potpisani je novinar tijekom putovanja u Zapadnu Saharu u prosincu 2010. sreo Šeha Abeida, obučavanoj u oklopno-mehanizovanoj jedini JNA smještenoj u Sarajevu, i Bazida Šarifa koji je artiljerijsku obuku prolazio u Zadru; jedna od prvih pitanja koje su bivši pitomci JNA postavili – na solidnom srpskohrvatskom - bila su „Jel peva još Lepa Brena? A Vesna Zmijanac?“. Svake godine tijekom proslave proglašenja nezavisnosti organizira se vojna parada i podižu zastave svih zemalja koje su priznali SADR.

Šeh Abeid i Bazid Šarif s našim novinarom. Zanimalo ih je: „Jel peva još Lepa Brena?" (FOTO: Lupiga.Com)

Polisario, odnosno SADR, je u srpnju 2010. otvorio u Ljubljani predstavništvo za Balkan, kako bi ponovno potaknuo interes za problem Zapadne Sahare, o kojem se ovdje danas zna vrlo malo ili gotovo ništa; za razliku od toga, bivša je država smatrala da njeni građani moraju biti upućeni u postojanje naroda koji pate pod represivnim i okupatorskim režimima, pa se o tome učilo u školama. S Mohamedom Malaininom predstavnikom SADR-a Lupiga je razgovarala ovih dana, a sadržaj tog razgovora je pred vama.

Mohamed Malainin (FOTO: Lupiga.Com)

Kako komentirate presude sahravskim aktivistima od strane marokanskog vojnog suda? Osuđeni tvrde da su bili mučeni u zatvoru?

Presuda vojnog suda u Rabatu dvadeset i četvorici sahravskih zatvorenika koji su uhapšeni tijekom rušenja logora Gdeim Izik nepravedna je iz više razloga. Prvo, Maroko je okupator i podizanje tužbe suprotno je konvencijama UN-a, po kojima se civilnom stanovništvu okupiranog teritorija ne može nametati legalni sustav okupatora. Drugo, aktivisti su proveli dvije godine u pritvoru čekajući suđenje; osim toga, nije ih sudio civilni sud, nego vojni. Dokazi koje je prezentiralo tužiteljstvo iznuđeni su silom, mučenjem i ponižavanjem te vrve nepravilnostima, optuženi su izjave potpisali nakon zlostavljanja i silovanja. Konačno, želio bih skrenuti pažnju i na striktno politički karakter ovog suđenja. Marokanska vlada zamislila je to suđenje kao osvetu sahravskim aktivistima i kao način da ih se zauvijek ušutka. Mnoge organizacije koje se bore za ljudska prava, poput Amnesty Internationala, od samog su početka suđenje okarakterizirale nepoštenim i izrazile duboku zabrinutost zbog načina na koji je vođeno.

 
Marokanska policija brutalno tuče sahravske žene

Možete li objasniti hrvatskoj javnosti što se zapravo dogodilo u Gdeim Iziku? Marokanci tvrde da je tijekom sukoba ubijeno i devet pripadnika snaga sigurnosti?

Sahraviji su 2010. godine podigli prosvjedni logor dvanaest kilometara od El Ajuna – okupiranog glavnog grada Zapadne Sahare – kako bi protestirali protiv socijalne diskriminacije koju nad njima provodi marokanska vlast. Tijekom trajanja „dijaloga“, 7. listopada 2010. između vlasti i predstavnika prosvjednika, logor je odjednom blokiran i okružen snagama sigurnosti i marokanskom vojskom, a zatim srušen narednog dana. U logoru je bilo ukupno četiri tisuće šatora i dvadeset pet tisuća ljudi. U napadu je ubijeno nekoliko Sahravija, neki su ranjeni i nestali, a uhapšeno je 180 ljudi. Naravno, bilo je mrtvih i na strani marokanske vojske, ali nisu optuženi krivi za to. Gdeim Izik je bio uvod u ono što se danas naziva arapskim proljećem. To nisam ja ustvrdio, nego Noam Chomsky i druge međunarodne ličnosti.

 
Španjolski dokumentarni film o Gdeim Iziku, na 11:40 počinje rasturanje logora

Ima li ikakvog napretka u pregovorima između Maroka i Polisarija što se tiče održavanja referenduma i budućnosti Zapadne Sahare?

Zadnja runda pregovora održala se u ožujku 2012. u New Yorku. Posljednje izvješće Christophera Rossa, povjerenika glavnog tajnika UN-a za Zapadnu Saharu, predstavljeno je Vijeću sigurnosti UN-a 28. studenog nakon njegovog posjeta regiji i okupiranom teritoriju. U njemu je stajalo da „nema smisla organizirati nove sastanke, s obzirom da nema nikakve promjene u stavovima“. Na kraju izvješća stoji i slijedeće: „Iako neki mogu vjerovati da je status quo stabilan i da je opasno riskirati kako bi se postigao mir, osobno mislim da je riječ o duboko pogrešnoj procjeni, s obzirom na to da regiju ugrožava ekstremizam, teroristi i kriminalni elementi koji operiraju u Sahelu. U tim novim okolnostima, ovaj bi sukob – ako se dozvoli da i dalje truje situaciju – mogao roditi novo nasilje ili neprijateljstva koja će biti dramatična za tamošnje stanovništvo. Ovaj sukob mora biti riješen, i tražim od članica Vijeća sigurnosti i čitave međunarodne zajednice da potakne obje strane da uđu u ozbiljne pregovore koji bi mogli donijeti rješenje“. Povjerenik Ross trenutačno obilazi Rusiju, Veliku Britaniju, Francusku, Španjolsku i Njemačku kako bi se konzultirao oko slijedećih poteza koji će biti poduzeti.

Žena mučena i silovana u marokanskim zatvorima (FOTO: Lupiga.Com)

Kakva je trenutačno situacija u dijelu Zapadne Sahare koji je okupiran od strane Maroka? Traje li još uvijek sahravska intifada?

Stanje je vrlo ozbiljno što se ljudskih prava tiče. Neprestano traju prosvjedi naroda koji traži pravo na rad, smještaj, slobodu izražavanja i okupljanja te, naravno, pravo na samoopredjeljenje. Sahravska intifada, koja je započela u maju 2005. kao pokret mirnog otpora, sve je organiziranija, odlučnija i obuhvatila je sve sahravske gradove. No, Maroko protiv tih mirnih prosvjeda primjenjuje divlju i nehumanu represiju.

Uništeni marokanski tenk (FOTO: Lupiga.Com)

Zadnjih godina su i u Maroku, kao i u drugim arapskim zemljama, trajali veliki prosvjedi kojima se tražila demokracija i socijalna pravda, poput “Pokreta 20. veljače”, a bilo je i dosta nasilnih sukoba s policijom. Ipak u zapadnim medijima se o tome ne piše previše?

Prosvjedi u Maroku ugušeni su oštrom represijom i zidom šutnje kojim su okruženi od strane marokanskih i međunarodnih medija, kako bi se spasila monarhija, posve suprotno od onoga što se odigralo u Tunisu, Egiptu i Libiji. Ali još uvijek ima nemira i raznih pokreta u nekoliko marokanskih gradova, poput “Pokreta 20. veljače”. No revolucija koja je započela u Tunisu nastavlja se širiti i neminovno će zahvatiti marokanski režim, kao i režime zemalja Perzijskog zaljeva.

Narodnooslobodilačka vojska (FOTO: Lupiga.Com)

Kako se francuska intervencija u Maliju odražava na pitanje Zapadne Sahare? Maroko je ključni francuski saveznik i u tom poduhvatu, pa Francuska sada ima još manje motiva da izvrši pritisak što se tiče marokanske okupacije Sahare?

Sukob u Maliju će imati vrlo loše posljedice po čitavu sahelsku regiju. UN-ov povjerenik Ross u tom je smislu bio vrlo jasan. Nastavi li se sukob, neće nikada doći do uspostavljanja sigurnosti ili gospodarske suradnje. No, Francuska na čelu s predsjednikom Hollandeom više nije čvrsti pobornik marokanskog ekspanzionizma u Zapadnoj Sahari kao što je to bio slučaj u Sarkozijevo doba. Nadamo se da će Francuska biti osjetljivija što se tiče ljudskih prava u Zapadnoj Sahari i prava naroda na određivanje svoje sudbine, u skladu s vlastitim principima.

Konvoj kroz saharsku pustinju (FOTO: Lupiga.Com)

Postoji li šansa da se u budućnosti ipak održi referendum? Što SADR poduzima na međunarodnom nivou? Ako se ništa ne promijeni, što Polisario planira poduzeti?

Nada za nas nikada nije izgubljena. Postoje primjeri režima, recimo apartheid, za koji se mislilo da će trajati vječno, ili recentniji, poput Mubaraka u Egiptu, Zine El Abidine Ben Alija u Tunisu ili Gadafija u Libiji. Referendum, kao najdemokratskije rješenje ovog predugog sukoba, je za nas najvažniji. U ovom trenutku podupiremo mirno rješenje, no uvijek zadržavamo mogućnost da se okrenemo drugim sredstvima, uključujući i silu, kako bi oslobodili našu zemlju i ostvarili legitimno pravo na samoodređenje i nezavisnost.

Lupiga.Com